Dan prije njegovog vjenčanja, slušala sam pjesmu “Ako me ikada sretneš” , Merlinovu. U onom bunilu i nevjerici objavih je na društvenu mrežu sve sa stihom “pusti suzu daj mi znak”.Na dan vjenčanja sam se povukla u sobu i razmišljala kako sam možda ja trebala sada nervozno hodati tamo, galamiti na djeveruše, jer nisu spremne. Skrivati se od njega, jer je loša sreća vidjeti mladu u vjenčanici, prije nego što istupi pred oltar. Ali nisam ja u vjenčanici, ona je. Onda shvatim da je to možda tako i trebalo i da za sve postoji razlog. Gledam na sat i shvatim da je prije dva sata rekao da. Legla sam u krevet i pokušala da zaspim. Dolazi mi poruka sa nepoznatog broja:
“Izađi ispred”. ⁽ʳᵉᵏᵒⁿᵛᵃˡᵉˢᶜᵉⁿᵗⁿᵃ⁾
Izlazim i ispred vrata vidim… Jedna crvena ruža i ceduljica na kojoj piše:
“Da još nije prestalo, da nikad neće prestati, mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti… A ti me nisi prestala i nikad nećeš prestati”. ⁽ʳᵉᵏᵒⁿᵛᵃˡᵉˢᶜᵉⁿᵗⁿᵃ⁾
