Ondje je bila jedna postarija žena, poput mene, ali prosijeda, u dugom drap baloneru i prljavim papučama. I na udaljenosti od dvadeset koraka bazdila je na trulu ribu. Ni u snu nisam mislila da bi u Bethsmaneu moglo biti beskućnika, ali ovo ljudsko biće nedvojbeno je patilo od neimaštine. Možda nije beskućnica, ali živi u straćari, u nekoj jazbini, i tu i tamo odvuče se u grad da podigne knjige iz knjižnice. Nisam ni slučajno htjela znati što čita ni koje je knjige dirala, kao da bi mi ta informacija mogla zatrovati um protiv svih knjiga, i dignuti mi želudac još gore nego što mi se već dizao od smrada. Oči su mi zasuzile.
"Današnja djeca", rekla je odjednom žena pa stala i sagnula se. Podignula je knjigu s poda, tako polaganim pokretom da sam isprva pomislila kako će leći na pod i umrijeti. Ali nije; obrisala je knjigu i gurnula je na policu, a zatim odgegala dalje.
Smrt u njezinim rukama, Ottessa Moshfegh