Deni's world @deni-in-neverland - Tumblr Blog

Smrt

Bio je dan,sjecam se tog dana.Tada mi to nije znacilo mnogo,ali kada upadnes u mrak,svega ti bude dosta i zapitas se koliko zivot zaista kosta.Ne znam koji je to bio posljednji zalazak sunca poslije kojeg vise nisam mogao upaliti svijetlo ,ali sjecam se kako sam ga gledo.Gledao sam ga dovoljno dugo da zaboravim kako izgleda dan,da se pripremim za mrak.U tom mraku sam ostao jako dugo.Nisam znao gdje idem,sta radim i zasto je sve tako.Hodajuci kroz njega osjecao sam kako lupam glavom kroz zidove.U njemu su sitnice bile bitne i svakoj nijansi boje si se divio,ali nije bilo svjetla.Kao da je dan izgorio,a nada u bolje vidila se samo na trenutke kroz poneku nijansu boje koja ponekad odleti poput vjetara.U takvom okruzenju zalis i prezires sebe u isto vrijeme jer si bespomocan i jedino sto mozes je gledati to,to te tjera da tones.Hodao sam ja tako mrakom jako jako dugo,ali sam odustao hodati njime uzalud trazeci put do svijetla ili jednostavno vise nema svijetla?Jedini dan u tom mraku dok sam hodao kroz njega vidio sam u tvome zagrljaju.Puno su mi pricali o tebi.Prvo si bila poput cudovista koje se skriva ispod kreveta ,ali nakon nekog vremena smatrao sam te vilom cekajuci da me dodirnes.Duboko u dubini razmisljao sam o tebi i sanjao te.Cesto sam zvao ime tvoje moleci dodir tvoj ,ali kroz vjetar bi osjetio tisinu.To me tjeralo u ocaj.Cesto si to radila.Smijala mi se sa strane i cekala kad cu to opet ponovit.Imala si mi lijep osmjeh tada,znala si to.Mozda si zato jednom ipak odlucila doci do mene i pruziti mi priliku.Ta prilika znacila mi je mnogo.Taj dan si stavila ruku na mene i dok sam te gledao sam umirao sa osmjehom na licu.I ti si se smijala ,ali onda je osmjeh na jednom prestao.U tom trenutku si otisla.Ostavila si me tako da se borim za zivot dok molim za smrt,znajuci da necu umrijeti.Trebao sam te tad,znala si to.Ali isto tako ovaj put dok si me gledala sa strane se nisi smijala,ali ni nakon odlaska nisi dolazila.Ostavila si me samog u mraku po danu.Mogla si mi barem upaliti svjetlo ili si zeljela da te svakog dana ponovno zovem?

Imao sam vremena

Svi smo mi na istom beskajnom putu. Putu bez imena i bez izlaza.Hodam maglovitom cestom koju osijava ne tako kvalitetna ulicna rasvijeta. Veliki okrugli mjesec prati svaki moj korak ,a vjetric se igra s prasinom ceste. A ja? Ja i dalje hodam. Razmisljam o zivotu. Koji je smisao zivota? Zapravo si tu ,a osjecas se koda nisi.Svi te vide ,ali nitko te zapravo ne gleda. Zelis umrjeti dok pokusavas dati razlog zivotu. Postavljas si pitanja tko si ,a osjecas se kao duh. I to ne prvi put;pogled unatrag jako je dug. Kao da srecom zivotu naplacujem dug ,pa tako zivim bez nje u svome besmislu u kojem je potraga za smislom labirint bez izlaza.Duse su prazne poistovjecuju se sa zrakom.Ledena samoca ima jaci zagrljaj od vas.Ja ne pripadam vama.Samo je tisina ostala i cujem je kako se glasa.Isli bi naprijed ,ali ocito volimo taj rikvec. Pa tako zavrsis hodajuci sam ulicama grada i razmisljas.Boris se sam sa ljudskim nagonom za prezivljavanje i nadom da si ipak u krivu. Lazes sam sebe dok iz istog razloga prezires sto ti govore takve lazi. Isto tako ih opravdavas i krivis sebe jer vjerujes u iluzije,bajke kakve pricaju djeci. Nemaju svi iste zelje,za iste ljude. Neki su ljudi kao ja osudeni lutati prasnjavim cestama nalazeci mirnu livadu daleko od svih da mogu gledati mjesec i voditi razgovore sa tisinom. Volio sam pricati sa tisinom. Uvijek je znala slusati,a bezbroj puta me je zagrlila kada je to trebalo. Nije imala ruke ,ali je imala najiskreniji zagrljaj na svijetu. Vidio sam joj u ocima kako suzama govori ono sto sam zelio cuti. Vidio sam takoder kako gusi moje misli koje me bole. Vidio sam takoder jednom ,slucajno,kako se smije dok sam bio sretan s prijateljem pio hladnu pivu na jutarnjem suncu ispod vrbe daleko od nje. Tada sam shvatio. Ja sam uzasan prijatelj,tisini. Samo ja nisam zelio biti prijatelj samo tisini niti sam zelio besmislu davati smisao. Zelio sam da sve bude savrseno. Velike pustolovine,male stvari,veselo raspolozenje i iskreni prijatelji. Tada sam shvatio.Previse ocekujes.Kako i nebi kad su me ucili da u morima zive sirene,po nebu lete vile,na brezuljcima su jeleni i zlatne antilope.Sve je sareno i puno boja.Cak sam cuo da nisam jedini.Tada jos nisam uvidao da to sarenilo traje sve dok ne dode do covjeka,bice poput mene.Roden je da sanja i ostvaruje svoje sne ,ali sve sto takne propadne,osusi se i postane sivo. Tako stojis sa strane i gledas. Prolazis kroz zivot i dodes u fazu kad ti sve dojadi i ocajnicki trazis u sebi krivnju samo da bi je mogao ispraviti. Tada odlazis na daleka,osamljena mjesta sa tisinom. Ponekad si toliko uzasan prijatelj tisini da ju ignoriras jer jednostavno vodis ratove sa samim sobom dok te ona pokusava umiriti.Mozda je problem u meni. Tiho vriste glasovi u meni. Svadaju se ,a rijeci lete. Svadaju se ,a rijeci tecu. Mozda je problem u meni. Problem onoga sto ti leti po glavi je sto nece odletiti negdje daleko. Problem rijeci sto tecu nece proteci vec ce potonuti duboko u tebi i cekati. Cekati da dode kap koja prelijeva casu tako da bi one ipak opet dobile priliku prolijevati se isponova u tebi dok se ti topis svakog dana ponovno. Mozda je problem u meni. Tiho mi sapucu glasovi u meni. Slazu se sa mnom,dodavaju mi razloge i daju ti rjesenje. Jedini problem je taj sta te zgaze kada nakon rjesenja nastavis. Mozda je problem u meni. Nedovoljno snage da se svadas sa sobom i sa sudbinom ,a nastavljas dalje bez razloga. Mozda je problem u meni. I dalje kada osjetim boju ponovno dobijem nadu da ovaj svijet ipak nije crno-bijel. I dalje pokusavam uloviti san ,a i sama znam da ovaj svijet nije u bojama. Mozda je problem u meni. I tako ostanes sam sa mislima;mozda je problem u meni.A takve misli tisina jos nije naucila stisati.I tek kad shvatis da nisi problem i da je zivot sranje,tisina te vise ne mora grliti ,ali ti mahne za srecu.