Maktub.

[fallen-andrea]

Ta sloboda koju smo dijelili.

Mir.

Što apsolutno nije bilo razlike da li sam s tobom, ili sama. Što u nijednoj sekundi nisam pomislila: "Bože, kad će/ću više kući...". Što mi nikada nisi bio teret. Što sam kraj tebe bila najsrećnija ptica na svijetu. Ptica kojoj si omogućio let u bilo kom trenutku, a koja je birala da sklopi krila i ostane.

To su razlozi što tvrdim da si bio moje najbolje. Onaj dio puzle koji se od svih najbolje uklopio.

Onaj dio mene koji će zauvijek nedostajati.

Photo credits: ig @ultraviioletna

[roses-lovers-world]

o ljubavi prema tebi:

[fallen-andrea]

"Budio sam se ponekad i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativši koljena rukama:

-Šta ti je?

-Ništa.

-Boli li te štogod?

-Ne boli, spavaj.

-Čudna si večeras.

-Srećna sam večeras."

Tvrđava, Meša Selimović

Koliko sam samo noći probdjela kraj tebe, samo te posmatrajući dok spavaš, upijajući svaki djelić tebe. Trznuo bi se iz sna, onako bunovan, pogledao u mene, nasmiješio se, poljubio me u čelo i ponovio po ko zna koji put za tu noć "Spavaj A., molim te." Nikada ti nije bilo jasno zašto to radim i tek kasnije sam ti rekla.

Da nisam mogla spavati od sreće. Nisam mogla odvojiti oči od tvojih. Najmirnija sam bila u tim trenucima. Kad znam da si tu, da nas ništa ne dijeli. Da šta god da se desi, ti si tu, čuvaš me i sve će biti dobro.

Sreća je jedan razlog.

A drugi razlog je taj što sam svaki put znala da će doći trenutak kada nećeš biti tu, kada će nas dijeliti stotine kilometara i kada te neću vidjeti kraj sebe svaki put kad otvorim oči. Morala sam te se nagledati za sve trenutke nemanja tebe, koji će uslijediti.

I to mi je pomoglo. Izvuklo me je iz mnogih teških noći.

Samo što sam već sva sjećanja potrošila. Pa ih sad vrtim ispočetka. Svaki zagrljaj, uzdah, poljubac, toplinu tijela, svaki trzaj lica dok sanjaš nešto, tvoje ruke koje me kroz san privlače sebi i stežu i ono svako nesvjesno, prošaputano: "Moja, samo moja."

Tvoja Dea.

[fallen-andrea]

U pola najnebitnije noći na svijetu, priznadoh sebi koliko te ustvari volim. Koliko si moja osoba. Koja me nikad ni za šta nije osuđivala. Koja me je uvijek razumjela, u svakoj sekundi podržala, čak i onda kada sam zahtijevala stvari koje ti nisi želio i kojima si se protivio.

Nikad mi nijednu ružnu riječ nisi rekao. Koliko mi samo to znači, a kamo li bilo šta drugo. Nikad se neću moći dovoljno zahvaliti tvojoj majci što te je rodila takvog.

Poštovao si me od prvog momenta.

Nikad me nisi sputavao.

Volio si me takvu, divlju. Jer si isti kao i ja. Zato i dijelimo ovo sve. Zato smo se i pronašli. Jer iste snove sanjamo, ka istim ciljevima težimo.

Od života samo želim da istrajemo u svemu i da starost dočekamo u naša 4 zida sreće.

Nekako, uprkos svemu, vjerujem u to više nego što sam vjerovala u bilo šta drugo na ovom svijetu.

Zato te ne puštam. Zato si tu.

Tvoja Dea.

[everythingyoulovetoohate]

How lovely is it to have a girl, who doesn’t even let you stand without loving you. You feel it you know, when someone is addicted to you?

[fallen-andrea]

"Ako želiš da me učiniš srećnim za moj rođendan, ima jedna stvar koju možeš da uradiš. Izvedi sebe na večeru u moje ime i popij nešto i za mene..."

Od svih tužnih stvari koje sam u životu čula, mislim da je ovo najtužnija.

[fallen-andrea]

🖤

[fallen-andrea]

"Ako želiš da me učiniš srećnim za moj rođendan, ima jedna stvar koju možeš da uradiš. Izvedi sebe na večeru u moje ime i popij nešto i za mene..."

Od svih tužnih stvari koje sam u životu čula, mislim da je ovo najtužnija.

[fallen-andrea]

Žao mi je što se izvinjavaš, a nisi ni sam siguran za šta tačno.

Žao mi je što mi više tvoje riječe skoro ništa ne znače.

Žao mi je što još uvijek tvrdiš da nismo mogli uspjeti.

Žao mi je što se nisi htio boriti zajedno sa mnom.

Žao mi je što su me ubili oni prije tebe.

Žao mi je što su te ubile one prije mene.

Žao mi je što nisam imala i što i dalje nemam snage da sav teret ponesem na sebi.

Žao mi je što ja sama ne mogu biti ono naše jedro.

Žao mi je što se na tebi sve slomilo a možda to nisi zaslužio.

Žao mi je što mi još uvijek govoriš da si htio sve sa mnom, žao mi je jer mi nisi to i dokazao.

Žao mi je što sam postala dio tvog života, što sam se osjetila prihvaćenom kao nikad do sad.

Žao mi je što sam kraj tebe imala ono o čemu sam oduvijek sanjala.

Žao mi je što si isplanirao svoju budućnost uz mene.

Žao mi je što si otišao prije nego što smo i počeli.

Žao mi je što kažeš da sam ja mnogo hrabrija od tebe.

Žao mi je što si u pravu za to.

Žao mi je što nisi bio i što i dalje nisi svjestan koliko si mi bitan.

Žao mi je ako si ikad posumnjao u mene.

Žao mi je što te nakon svega ne mogu gledati kao prijatelja.

Žao mi je što želim ili sve ili ništa.

Žao mi je što si još uvijek tu.

Žao mi je što ja želim da budeš tu.

Izvini.

Žao mi je.

[fallen-andrea]

Ako sam ja deo tvoje Legende, ti ćeš se jednog dana vratiti.

[tibitrazilakise]

Gledao sam te kako mi dolaziš

nasmejana i srećna,

zaljubljena i luda,

gledao sam kako imaš vremena za mene,

kako pažnju mi posvećuješ

i istu zahtevaš od mene.

Uvek bih, zbog tvojih želja

govorio kako sam umoran

za bilo kakvu priču

i da hoću da spavam,

a ustvari bih odlazio u kafanu i ispijao

alkohol bez imalo sramote jer te lažem

Gledao sam te i  kako odlaziš.

Ti, koja je uvek tu, uz mene.

koja mi je govorila kako me ne može

ostaviti ni da zemlja gori.

Nije zemlja gorela, dušo.

Goreo sam ja kada si ti izgorela.

To više nisi bila ti.

Gubio sam te već dosta puta,

ti bi se vratila, ali ja bih otišao.

I tako u krug.

"Inat, inat i inat."

Govorila si sve vreme,

a ja sam ti odmah to potvrdjivao.

Znao sam dobro i bio sam svestan svega

da sam preterao, ali nisam

pojma imao da si ti jača od mene.

Ostavila si me prva.

A koliko si ti mene volela,

ja znam da ni za 30 života,

nijedna druga neće toliko moći,

tako naivno, ali jako.

Znaš ono kad te neko ne da?

Jebote. Kad si samo nečiji.

I ti to shvatiš vremenom,

ali bude kasno.

Ćutao sam posmatrajući

kako te ovog puta

gubim zauvek.

Znam da se nećeš vratiti,

i da tvojih poniženja, u vidu javljanja

neće biti više.

Umorila si se ti od toga, dok sam te ja odbijao.

Bilo je teško i meni.

Ali, nisam te vredan. Tako sam morao.

Rekao sam ti da ne lepis tamo gde

odavno je trebalo da pukne,

da nastaviš dalje.

I nastavila si ti.

Izabrala si da se boriš,

da pokušaš da vratiš nas na početak.

I kad si videla da ni to ne pomaže,

umorila si se.

Tiho si zaspala.

Bolela je, znaš...

Ta tvoja tišina.

Samo ti to nikada neću priznati.

Čudno mi je bilo kako si se od glasne devojke,

koja je uvek iskazivala šta želi samo ućutala,

slomila, kako si samo nestala

očekivajući da ću poći za tobom

da potražim tu devojku u tebi

jer ovu ne prepoznajem.

Ja nisam ni to uradio.

Nisam ništa.

Video sam da je kraj.

Žena, žena....Žena,

kad se ućuti, prestane da zove

i da piše, još ako je tvoje ponašanje posledica

toga, onda je digla ruke.

Nema onoga, još samo jednom

preći ću mu preko svega.

Oprostiću.

Žena, kad digne ruke, i kad

zavlada jaka tišina, ona je otišla.

I tu više nije ni važno ko je kriv,

a ko nije.

Izgubiš je.

Kao što sam ja tebe.

I ti si tako samo zaćutala, nisi galamila

što ti se nisam javio 2 dana.

Boliš me.

Verovala ili ne.

Nije trebalo,

tada da me pravdaš pred svetom

jer to sam ti ja ukratko- muški ološ

i ja se mila moja sa ovoliko godina

ne mogu promeniti. Čak i da hoću,

ja ostajem isti.

Za 10 godina ako ikada pozovem tvoj broj

prekinuću i reći ću ti kako sam slučajno okrenuo.

Ponos ni tada neću pustiti.

Baš zbog toga što znam šta sam ti radio,

praviću se kao da nisam ništa.

Kao da si ti meni.

Sve na svetu- najgore opsovala,

otišla nekome drugom.

Da si i ti lagala da si me volela,

želela, da si lagala da si moja,

više bih te cenio, poštovao.

A ovako, mi ne možemo zajedno.

Zato, odleti nekome drugom

s kim ćeš pronaći svoju sreću

mila devojčice,

i ne kaj se zbog toga,

uradila si sve kako bismo opstali

ali to što nisi uspela,

jer mi nismo jedno drugom sudjeni,

jer sam ja bio željan,

provoda, lakih devojaka,

dok si ti uplakana spavala

ne sa osmehom na licu

kao svaka devojka

koja to zaslužuje od svog

muškarca,

ne smatraj porazom

ili svojom krivicom.

Pobedila si.

Ovog čoveka koji je toliko jak

u nepokazivanju emocija,

oborila si na zemlju,

svim istinama koje si mi govorila

dok sam te ja lagao

jer tvojoj iskrenosti tu mesta nije moglo da bude.

Smetala si mi.

Da si toliko u pravu, nisam mogao da prihvatim.

Ne bih mogao. Ni dan danas.

Izdao sam tvoju ljubav.

I pravio te budalom.

A mogao sam da ne budem

ponosni gad.

Prokockah te.

- Ti bi tražila kiše

[frekuenc]

[fallen-andrea]

Kad pomislim na sreću, pomislim na onaj mali stan u njegovom gradu. Vidim sebe kako pravim salatu, a njega za šporetom kako pravi večeru. Vidim kako ga grlim oko struka, on se okreće i ljubi me. I gleda me. I smije se. Ja odlazim do dnevnog boravka i izgovaram u njegov voljeni daljinski sa glasovnim komandama, onih par riječi. Kreću taktovi Careless Whisper i vraćam se u kuhinju da mu smetam jer ne mogu biti u prostoriji u kojoj on nije. Opet me ljubi, grli i samo mi kroz glavu prolazi "Bože, kad bih mogla živjeti iznova i iznova jednu scenu, ovo bi bila ta."

Tako su izgledali posljednji trenuci one naše istinske prave sreće. Prije nego što se sve srušilo.

Da, znam da ovo sve zvuči kao uvod u romantičnu komediju, ali meni je stvarno svaki trenutak kraj njega upravo tako izgledao. Svaka sitnica se činila najvećom na svijetu, svaka sitnica je značila najviše na svijetu.

Moji dolasci, oni trenuci kad se približavam tom gradu i njegova poruka da me već čeka, bar pola sata prije nego što trebam stići. Onda otvaranja mojih poklona, ta zahvalnost u njegovim očima, dječačka sreća

Naši zajednički odlasci u kupovinu po namirnice. Ona izležavanja u krevetu i "svađanja" ko će to jutro kavu skuvati. Pa raspravljanja oko toga da ipak ne smije voziti kad popije iako je najnormalniji. Naravno da smo išli taksijem svaki put.

Plesali bi do zore negdje, u klubu uz Jalu i Bubu, na tehno festivalu, za kariranim kafanskim stolnjakom uz Tomu Zdravkovića ili za šankom u džez baru. Sve smo mogli mi.

Pekare nakon izlazaka. Pijani, smijali smo se jedno drugome kad bi se umrljali kečapom ili eurokremom. Onda bi on u povratku kući objašnjavao taksisti kako sam ja kraljica i kako mi se mora obraćati sa posebnim poštovanjem, a moj bi smijeh odjekivao ulicama, moje bi oči samo ponavljale "Koliko te samo volim."

Došli bi kući u 5 a on bi me molio da sjedimo još malo ispred zgrade na klupi iako imamo stan samo za sebe. Baš to jedno jutro na klupi mi je ostalo urezano.

Jecao je. Tražio od mene odgovor na pitanje šta i kako ćemo dalje. Ćutala sam. Brisala sam mu suze dok sam slušala: "Ti si sve što sam ja oduvijek htio. I mnogo više od toga. Ne mogu očekivati i tražiti od tebe da me čekaš, dok sredim svoj život i spremim sve za našu porodicu. Mogu se samo nadati da hoćeš."

Hoću.

Ovo niko ne zna, pa ni on.

Hoću. Jer...

I'm never gonna dance again, the way I danced with you.

5:11a.m. 24.04.'20

[veliko-slovo]

Koliko sam se njemu radovala, mislim da nikome vise necu. Koliko sam njega zeljno iscekivala, mislim da nikoga vise necu.

Svi trenuci cekanja njega duboko su ostali urezani tu negde, u mojoj glavi. To nije bilo obicno okretanje njegovog broja pet puta u minuti, to je bila ceznja za njim, zelja da sto pre bude tu. Zelja da nikada ne ode.

On je dolazio i odlazio od mene. Svaki put kad bi dosao plasila sam se onog trenutka kad bi trebalo da ode, kao da vise nece doci nikada. Pomisao da sutra nece biti tu, budio je u meni osecaj neopisivog straha.

On je bio deo mene. To sam shvatila kada vise nije bio tu.

#jv

[fallen-andrea]

Nekad kad legnem naveče uhvatim sebe kako razmišljam da li si došao sa posla, jesi li umoran, zamišljam te kako se voziš do stana i ako si imao loš dan, kako iznervirano psuješ ostale vozače. Pa provjerim da li si online i ako jesi srce zatitra jer u sekundi pomislim da ćeš me nazvati, da ću čuti tvoj glas i da ću biti dobro.

Čujem samo tišinu.

Ponekad mi se i učini da sam na ekranu telefona vidjela tvoju poruku.

Ekran je i dalje prazan.

Ali hej. Bar te više ne tražim po krevetu svaki put kad se trznem iz sna.

Budi ponosan. Bolje sam. Prihvatam da ovo nije bio svijet za nas. Prihvatam da smo se morali desiti da mi pokažeš da mogu opet voljeti, da se mogu nekome predati, da mogu biti nečija.

Samo što sam se zaigrala i postala tvoja najviše na svijetu.

Samo što si me navikao na sebe.

Samo što si me nepovratno zaljubio u tebe.

Samo što sam te iznenadila.

Bio si ubijeđen da "nedodirljiva" ja nije u stanju da pripada. Da spusti sidro. Da ostane.

Sjećaš se kako si govorio da sam jedrenjak, koji će pri prvoj oluji dići svoja jedra i pobjeći?

Prošla je oluja. Ja sam izabrala da ostanem. Obrnuli smo uloge.

Sretan ti put mornaru moj. Mirno more želim :)

[fallen-andrea]

Nemojte molim vas.

[fallen-andrea]

Znaš... Tješi me ono moje "maktub", na koje si me u zadnje vrijeme ti stalno podsjećao. U pravu si. Biće ono što je zapisano. Možda ćemo se pronaći nekad, onda kada prvo pronađemo sami sebe, svoje mjesto pod ovim nebom. Vjerujem u to. Vjerujem da ako smo pravi, postojaćemo, negdje, nekad, opet. I bićemo vječni.

Samo... Nedostaješ mi. Trudim se biti dobro i ide mi. Slušam tvoje savjete. Okružim se mojim ljudima, smijem se i preživljavam dane, jedan po jedan. Ali nije to onaj moj osmijeh, nije to onaj moj sjaj u očima, onaj kojeg ti najbolje znaš. Sjećaš se? Nije ti nikako bilo jasno kako je moguće da te tako gledam. Da svaki put kad pogledaš u mene, ja već gledam u tebe.

Mjesec dana te nisam vidjela, poljubila, zagrlila. Mjesec dana te nisam gledala dok spavaš, dok gledaš film, dok voziš, radiš, dok se ljutiš, svađaš, smiješ...

Nedostaje mi i tvoj grad iako znaš da ga ne volim. Više nisam u njemu, sad kad sam mu sve ulice naučila, parkove, mostove, raskrsnice. Nisam ti rekla da sam ga ipak zavoljela, jer sam te u njemu imala više nego u bilo kom drugom.

Nedostaje mi i onaj tvoj drugi, kraljevski grad. Onaj što ti je još bliži srcu. Tvoja soba u njemu. Ona koja ti toliko godina nije dom, a meni je opet na neki način draga, jer mi priča o tebi kakvog te nisam znala.

Sve vidim i sad ispred sebe...... Poster Čegevare na zidu i gitara u ćošku. Pogled sa prozora na sami centar i nebo, te boje. Tvoju majku koja nas čeka naveče da dođemo iz grada, da gledamo filmove sa njom i pogađamo glumce. Vodila sam, ja, protiv tebe čuvenog filmofila...

Nedostaješ... Ne samo meni već i mojoj majci.

Da, znam... To je nešto što smo oboje mislili da se nikad neće desiti. Stalno te spominje, i dalje te zove zetom. Danas mi je čak rekla da te nazovem, čisto da pitam kako si. Nemaš pojma koliko me je to zaboljelo. Kao kad je neku veče pričala koliko sam kraj tebe bila srećna, koliko se to vidjelo na meni. I kad je rekla: "Ja sam se pomirila sa tim da ćeš ti nastaviti svoj život s njim, biti njegova supruga. I pristala bih na sve, pustila bih te da radiš šta god hoćeš, sve dok te čini toliko srećnom. Provela sam toliko godina gledajući te uništenu, kako se pokušavaš vratiti u život i kad sam vidjela da je on taj koji te čini takvom, digla sam ruke, protiv toga ne mogu."

A kad se sjetim samo kroz šta sam prošla kad sam prvi put otišla kod tebe, nikad nisi saznao ni za 10% moje borbe sa njom.

I eto, izborila sam se za svoje. "Kao i uvijek..." ti bi rekao.

Samo, sad je sve uzalud.

Od one nedjelje u kojoj si gorio od temperature dok sam odlazila od tebe. Od onog trenutka kad je prvi snijeg počinjao padati u tvom gradu, a ja te posljednji put poljubila i sjela u onaj taksi, da me ti takav ne bi morao voziti a i da me ne gledaš kako plačem...

To drugo je ipak bio veći razlog. Nikad nikome ne bih poželjela da plače kao ja tada, u onom mraku, u skoro pa praznom autobusu za Beograd.

Mislim da sam nas tad isplakala. Znala sam da je kraj i prije samog kraja.

Od tada skoro pa da i ne plačem. Samo ovako ponekad. Kad zaboliš. Kad se probudi i krene vrištati iz mene sve ono što smo bili, što smo mogli biti, što možda nikad biti nećemo.

I evo, ovdje treba ići ona riječ na V.

Ali znaš ono naše, nema je, neće je biti, jer je mnogo više, mnogo jače od toga.

Tvoja Dea.

07.02.2020. 3:37a.m.

[fallen-andrea]

...Mene će hiljade vragova vraćati

u one pjesme koje počinju tobom.

Meni će hiljade vragova šaptati jeftine laži

da je u tebi ipak ostalo nešto što čeka da se vratim.

Mene će hiljade vragova obmanjivati

da te barem na promjenu vremena zabolim.

U meni je stotine svjetova stalo kada si otišao.

Ja ipak nosim u sebi jesen i strah.

Izgleda da se strahovi ostvaruju

lakše nego želje.

Ja sam strepila da ti ne odeš.

Ponekad strahovi postanu java

i možda je to jedini način

da se prestaneš plašiti.

Ti si mene naučio

kako da se suočim sa tim strahom

i da ga pogledam u oči,

samo što to nije bila stvar hrabrosti,

bila je to stvar moranja

i neizbježno prihvatanje stvarnosti.

Ti si mene naučio

da je ponekad tišina opasnije oružje od riječi,

a ja sam mislila da riječi najbolnije ranjavaju...

Pučina Snova.