Oprost
Vraćajući se s mora, zapazila sam ove kuće.
Stajale su tiho, svaka sa svojim zidovima, tragovima vremena i pričama koje niko više ne prepričava. I baš tada me spotakla misao o oprostu.
Koliko je zapravo važan.
Jer neke kuće ostanu napuštene ne zato što su izgubile vrijednost, već zato što se u njih niko nije vratio. Tako je i sa ljudima. Ponekad godinama nosimo ljutnju, bol i riječi koje nikada nisu dobile svoj kraj.
A oprost nije zaborav. Nije opravdavanje. Nije povratak na staro.
Oprost je trenutak kada odlučiš da više nećeš živjeti u ruševinama onoga što te povrijedilo.
Možda zato volim ovakve prizore. Podsjete me da i ono što izgleda napušteno može ostati lijepo. Da vrijeme ne izliječi sve, ali da mir često počinje onda kada prestanemo voditi ratove u sebi.
I možda je najveći oprost onaj koji dugujemo sami sebi.














