"Das Exil ist nicht nur ein Ort, das Exil ist eine Person und das Exil ist ein Geisteszustand."

bliss lane
YOU ARE THE REASON
2025 on Tumblr: Trends That Defined the Year
official daine visual archive

if i look back, i am lost
Sweet Seals For You, Always

tannertan36
Interview Vampire Daily
$LAYYYTER

No title available
untitled
Xuebing Du

Andulka

roma★

Origami Around
Cosimo Galluzzi

No title available

Game Changer & Make Some Noise
macklin celebrini has autism
I'd rather be in outer space 🛸
seen from United States

seen from Saudi Arabia
seen from Bangladesh
seen from United States
seen from Costa Rica
seen from United Kingdom

seen from Türkiye

seen from Malaysia

seen from United Kingdom
seen from France
seen from United States
seen from United States
seen from Vietnam
seen from Bangladesh
seen from Singapore

seen from Iraq
seen from Jamaica

seen from Singapore

seen from United States

seen from United States
@istinski-vjernik
"Das Exil ist nicht nur ein Ort, das Exil ist eine Person und das Exil ist ein Geisteszustand."
U jednom trenutku vrištim kako ništa nema smisla
Kako je ovo što zovemo život samo jedna velika zbirka apsurdnosti izmišljenih koncepata
Kako smo bespomoćno presićušni da bi išta ikome značili
Kako nema "življenja" jer su svi ili zarobljeni u prošlosti ili sanjaju o nekoj dalekoj budućnosti
I dok vrištim jer ne razumijem prokletu svrhu svega
Kao najtopliji majčin zagrljaj obuzima me neka ugodna težina
zove me da se prepustim
I dok posljednji put histerično pitam za poentu ovog vica što zovu život
Kao iz dubine čujem poznat glas kako mi odgovara:
Sve će biti u redu.
Replied to your story
Evo jedno “unpopular opinion” :
društvene mreže nisu zapravo te koje uništavaju odnose među ljudima, već sami ljudi. Kako? Jednostavno, društvene mreže nisu krive jer vas zanima “ ko je s kim” , a ne vidite s kim ste vi. Zato što ako ste trenutno sami, svaka slika sretnih parova mora dobiti vaš popratni komentar “ prekinuti će oni kad-tad”. Jer vas neopisivo interesuje razlog brisanja zajedničkih slika, komentara, hajlajtsa, katanaca, planeti, ptičkimaterina…. Zato što smo elegantno usvojili zakon instagrama da ne postoji drugačiji način za pronalazak partnera osim “ Replied to your story”. Svi se furamo na neke ulete iz filmova, na ljubav na prvi pogled, svi hoćemo da to naše ima neku posebnu priču, ali niko i ne pomišlja da je potraži van okvira fejsbuka i instagrama. Krivi smo mi, jer i dalje uprkos svim mogućim duhovnim i presvetim citatima i pričama i statusima o tome kako smo SVI RAZLIČITI, nerijetko upućujemo komentar tipa “ jOj kaKo onA/on moŽe biTi s toM oSoBom??” I superpametni ispadamo kad šerujemo citat iz Malog princa kako je bitno očima nevidljivo i kako samo srcem dobro vidimo, ali isto tako ispadamo apsolutni idioti pitajući se (zamisli zamaraš se time haloo?!) šta neko vidi u nekome. ŠTA TEBE BRIGA ETO. Što je ona avion a on prosjek. Što je on frajer a ona stidna i povučena. Što slušaju totalno različitu muziku. Što su druge vjere. Što su u vezi na daljinu. Što ona ima muško društvo, a on najbolju prijateljicu. Možda oni vide jedni u drugima ono što mi drugi nikad nećemo vidjeti. Možda, zamislite, ljudi vide ljude u ljudima. Možda je to ključ svega, preći preko površine, zaroviti se duboko u dušu i spoznati neke ne tako lijepe i neke prelijepe stvari koje se izvana ne vide.
Počnite “pratiti” ljude, lajkovati se, “čuvati se”, dijeliti i pričati story-e UŽIVO. De da ne otvaramo knjige samo za storija i ne tražimo dubokoumne citate samo za opise, nego da nešto uradimo i za sebe, lično. Da se malo zanimamo za druge i da puno volimo i sebe i druge kakvi god da jesu, kakvi god da jesmo. And, as always živi život Fikreta. <3
Sassja - Ništa
"Nekako mi glupo da ti samo kažem zdravo
Pa često tako iskuliram i lafo gledam pravo
I ne znam to stvarno reći jel mi sada sve svejedno
Al' "Kako si?" "Šta ima?" - Ne zanima me ni jedno.
Je li ovo naše danas vrijedno, je l' uopšte imalo vrijednost?
Hm, fakat, ja sam mislila na vječnost... "
Sama, jer
ubiće me saznanje da mi je još jedna osoba značila puno više nego ja njoj;
ne mogu podnijeti da mi iko više nedostaje;
neću preživjeti još jedan oproštaj i "doviđenja";
sama sam na svome, znam
Zahvaljuješ se Bogu, univerzumu ili čemu već na tom fantastičnom, nevjerovatnom spletu okolnosti zbog kojeg si upoznao neke ljude. Svaki dan zi zahvalan što ih imaš u svom životu. One ljude, koji su milion puta pokazali da su vrijedni tebe, tvoje ljubavi i poštovanja. Oni, koji su bili uz tebe kad skoro niko nije. Oni, koji su s tobom skupljali komadiće tvog slomljenog srca kada su te drugi napustili. Oni, koji su proživljeli najgore s tobom i uvijek ti znali izmamiti osmijeh.
Samo, ko bi rekao da će te baš ti ljudi isto tako napustiti?
Povrijediti više nego bilo ko i bilo šta do tada.
Jer, znali su šta rade.
Oni, koji su te nekad dizali iz pepela, sad su te u istom sahranili.
I, ko će te sada podići?
al' nema nikog, nema nikog
Podsjetnici dana:
1. Ona osoba nije ništa drugo ni više, već upravo to: osoba
2. Ne možeš spasiti onog ko ne želi biti spašen
3. ... a pogotovo ne onda, kada ne možeš ni sam sebi pomoći
“Čitav život provedeš zaglavljen u lavirintu, razmišljajući o tome kako ćeš jednog dana pobeći iz njega, i kako će to biti sjajno, i upravo te to zamišljanje budućnosti sve vreme pokreće, ali ti nikad to stvarno ne uradis. Samo koristiš budućnost da pobegneš iz sadašnjosti.”
Nisam mogla da ti kažem
I vjerovatno ne vjeruješ
Ali navijala sam za tebe
Onako jače nego kad tvoja ekipa pobijedi u zadnjoj sekundi
Više nego što sam to ikad za sebe
Više nego što bih voljela da priznam
Navijala sam za tebe. I onako šapatom, kao uzgredno, za nas.
Wie kannst du nur vergessen, wie es war, mir all das anzutun?
Raf Camora |Wie kannst du nur|
Ovo.
Prerano smo bili primorani da odrastemo.
Aa
A šta onda kada shvatiš da se gubiš?
Da nemaš nikakvog oslonca, izgubila si tlo pod nogama, nemaš kome ni čemu da se okreneš?
Šta kada padaš i svjesna si svakog centimetra što si dalje od onog što si bila i onog što si htjela biti?
Nema svjetla, jer nema kraja ni tunela; nema nade za mirnim morem niti svjetionikom
Samo prebučna i krcata pustoš, ravna i jednolična prostranstva i u sred svega jedno ništa, jedno ti.
Reci, Miloše, granice nisu ništa drugo do linije u atlasu...
I nije me ubilo i neće me ubiti ni tuđina, strana zemlja, grad i narod
Ubija me usamljenost kad se vratim i osjećaj da kao stranac šetam ulicama rodnoga grada ispunjenog prijateljima
Okružena ljudima, a sama.
... ali jesu stvarne onda kad idu od srca ka srcu
...
Sama si sebi kriva
Jedino što odzvanja
Sama si sebi kriva
U pogledima optužujućim, pokretima, riječima
Sama si sebi kriva
Što uopšte pokušavam?
Što se uopšte trudim?
Što išta radim, kad znam da je uzalud, kad znam ishod, rezultat uvijek isti
Da ne budem sama sebi kriva
I opet propadne sve, sruši se ko kula karata, vjetar odnese stare ruševine
I bolje da i ne pokušavam više
Sama sam sebi kriva.