Pišem, dakle postojiš

Nekad nešto napišem, ali ne nužno nešto pametno. ✨🌞

[pisemdaklepostojis]

male stvari se broje :)

[pisemdaklepostojis]

da li želiš da te zagrlim i da dočekamo kraj? 🤍

[pisemdaklepostojis]

ti si moja poezija

ti si moja pjesma tiha

ti si zvijezda koja sija

iznad svakog moga stiha

ti si ista kao i ja

ti si moja poezija... ✨

kraj septembra je i sluša se Kemica🤍

[pisemdaklepostojis]

Kolumna o godišnjici

Treću godišnjicu veze dočekala sam u noćnoj smjeni, u bolnici. Sa momkom udaljenim 621 kilometar od mene. U to ime popila sam kafu na balkonu u 4:07 ujutro, gledajući svjetla grada uz cigaretu. U određenom periodu godine, zrak na balkonu bolnice bi me osvježio i razbudio. Sada je samo bio ugodan i nijemo je podržavao moju melankoliju. Bila je to mirna noćna smjena i veoma nemirna noć za mene.

***

-Odlučila sam kakvu policu sa lijepim šoljicama želim da imam u kuhinji!

-A da prvo sačekaš da kupimo kuću, imamo kuhinju, pa onda šoljice?

-Znaš mene, meni su te stvari mnogo bitnije...

-Znam. Pošalji mi da vidim.

***

Zašto nam u snovima dolaze stvari koje ne želimo ni u snu, a kamo li na javi? Zašto je podsvijest toliko komplicirana i poremećena? I trebaju li snovi uopste znaciti nesto? Uvijek potrazim znacenje snova, a kada pročitam vise verzija, odlučim koju cu prihvatiti, a koju ne. Bilo bi super i sa stvarima na javi, da postoji izbor sta ces prihvatiti da ti se desi, a šta ne. Da li bih prihvatila da sa 21. godinu radim o nečijoj glavi dok istovremeno sve o čemu razmišljam je kako cu proslaviti godišnjicu uživo, ne znam. Ali, obzirom da sumnjam da postoji neka druga verzija gdje kombinujem karijeru i ljubav, ne bih ni tražila drugo značenje.

***

Čestitala sam mu sat prije ponoći. Nekad sam bila osoba koja ne voli datume i obilježavanja. On je zaboravio. Ja sam rekla da mu je sve oprošteno. On je rekao da zna, jer ga volim. Ja sam se nasmijala, ali ne njemu već sebi. Jer sam ista ona koja je zaboravila njegov rođendan. I ko zna koliko toga ćemo još zaboraviti. Samo, ne želim da zaboravim ovaj osjećaj, nikad. Forever young, viralna TikTok pjesma. Eh, baš to. Ako mi je sada bitno samo da zna ga volim, da znam da me voli, vjerujem da mi nikad nista neće biti bitnije od toga.

[tokyolone]

Bože, ovo ljeto prelijepo je.

[pisemdaklepostojis]

hvala Ti.

[pisemdaklepostojis]

Kolumna o bolnici

Nikad zapravo nisam, hvala Bogu, ležala u bolnici kao pacijent. Sjećam se kada sam prvi put ušla na pravo odjeljenje, u posjetu kod pranane. Imala sam nekih 13-14 godina i pored njene bolesti i samog razloga posjete, moje oduševljenje je bilo samom ustanovom. Dodirivala sam zidove kao da sam u Diznilendu, udisala miris dezinfekcionog sredstva i gledala doktore i sestre kako užurbano rade. Pored svih zamrznutih izraza lica, moje je bilo ozareno nekom čežnjom.

***

"Ponekad ćeš odavde izaći plačući, ponekad bijesna. Bit će i svađa i greški, ali polako. Rekli su mi da si dobra sestra, da si pametna. Snaći ćeš se ti. " - to su bile riječi glavne medicinske sestre prvi moj radni dan na internom odjelu. Osjećala sam se kao da me neko upravo gurnuo bez padobrana iz aviona i rekao, jebiga, možda poletiš, ako ne, pad ti je zagarantiran. Nisam imala puno izbora. U par dana morala sam naučiti letjeti. Boriti se sa svim zračnim strujama, olujama i gromovima koji su u mene udarali. Znala sam da ako jednom padnem, tu oporavka nema. To nije zemlja iz koje se diže feniks, to je zemlja koja te proguta do kostiju.

***

"Babo meni se ovdje sviđa, ja nikad i nigdje nisam osjećala da više pripadam."

"Šuti, Bože sačuvaj, ovo je bolnica drago dijete."

"Jeste, ali ne razumiješ ti to, ja se ovdje osjećam kao kod kuće".

***

Odavno mi je ponestalo razloga da ostanem na tom poslu, da radim u takvom okruženju i uništavam svoje zdravlje i ostale međuljudske odnose zbog stresa koji proživljavam. Često čvrsto odlučim da ću dati otkaz, otici na kontra stranu i nikad se ne vraćati u zdravstvo. A onda se pacijentica koju sam napola mrtvu spustila na intenzivnu, vrati na nogama, živa. Onda reanimacija bude uspješna. Onda se majka vrati svojoj djeci. Dedo opet zagrli svoje unuče. Ona ravna linija odjednom dobije posve drugi oblik i moj kraj dana smisao veći nego što je imao.

Samo najveći su pribrani i kad čuju sirenu, kad se duša od tijela naglo otima.

Bolnica ima svoje svijetle i tamne hodnike. Ima noćne i dnevne smjene. Ima porodilište i mrtvačnicu. Umjetnost je biti jednako postojan i jednako dobar u svakoj tački. Ne baš umjetnost kojom sam mislila da ću se baviti, ali opet jednako dovoljno estetike da napoji dušu gladnu života i tragedije.

[petit-papillion]

We may be a clown team at times, but we have our moments, thank you very much!

[pisemdaklepostojis]

🫀🫡

[pisemdaklepostojis]

"The ego of a man trapped in the body of a woman"💄

[cudimsejatebi]

završila mi “Lopril h”

[pisemdaklepostojis]

"treba li ti šta za pritisak?" kao legitiman ulet ✨

[pisemdaklepostojis]

Da mi je neko dao papir i olovku na početku 2023. i rekao da napišem tačno kako želim da mi izgleda godina, šta sve da mi se desi odnosno ne desi, kako stvari da se poslože i kako da bude, ja bolje od ovoga kako je bilo - ne bih znala. Sve što je trebalo da bude, svaka sitnica koja je bila prvi korak u leptirovom efektu, svaka ogromna životna promjena (a bilo ih je više), svako novo lice koje je doslo u moj život i svako koje je otišlo iz njega, svaka suza i cigara (od one sa vrha planine do one kraj obale mora), sve to naučilo me jednu stvar. Naučila sam da zapravo nije važno imaš li jednog ili više prijatelja, imaš li para, goriva u svom malom Ferrariju, snage u svom iscrpljenom tijelu, jesi li se posvađao s nekim, hoces li proci ispit, da li će ti produžiti ugovor na poslu itd itd. Jedino važno u svakom trenutku jeste da budeš ZAHVALAN za svaki taj trenutak, za svaku tu brigu. Zahvalan Bogu na prvom mjestu, pa dalje sebi i ostalima na koga se u kojem trenutku oslanjaš. Biti svjestan sebe i okoline, neprocjenjiva je moć nad svojim životom. To je tajna uspjeha. Kada znaš da ako već imaš tu privilegiju da se probudiš ujutro, popiješ kafu, središ, sjedneš u auto, voziš i ideš za svojim obavezama, ako ti je sve to dato na raspolaganje, onda si pola posla već završio. Biti zahvalan na svakom trenutku i biti svjestan da je svaka milisekunda isplanirana - već :)

Tako da narode, ellhamdulilah.

Bože zdravlja, hljeba i cigara :)

Sretna nam 2024. bila❤️‍🩹

[pisemdaklepostojis]

što kaže @iracionalna , samo da se pohvalim kako sam lijepo parkirala :)

🫀

[pisemdaklepostojis]

"Video sam na televiziji. U dokumentarcu koji sam gledao o Mongoliji, od svih mesta na svetu. Nešto najbolje što sam gledao na televiziji u svom životu, odmah posle Gran prija Evrope 1993, naravno, najveće automobilske trke svih vremena, u kojoj je Ajerton Sena dokazao da je genije na kiši. Nakon tog Gran prija 1993, nešto najbolje što sam gledao na televiziji jeste dokumentarac koji mi je sve objasnio, otvorio mi oči, ispričao celu istinu:

kada pas završi svoj pseći život, u sledećoj inkarnaciji pojavljuje se kao čovek. Oduvek sam se osećao gotovo kao čovek. Oduvek sam znao da ima nešto u vezi sa mnom po čemu se razlikujem od ostalih pasa. Naravno, zarobljen sam u psećem telu, ali to je samo ljuštura. Važno je ono što je unutra. Duša. A moja duša je vrlo ljudska."

-Umijeće trkanja po kiši 🫀

[pisemdaklepostojis]

ti si moj otkazani let

moje jedvačekanje

moj prvi i posljednji ples

kućica kraj mora i balkon s pogledom

u sred zime buket jorgovana

topla jesen kraj tihe rijeke

i zimske noći ispod tople deke

znaj ako me ikad uhvatiš kako maštam

to je samo o tebi

i samo sa toboM. ✨

[modernrumi]

Vazda kasniš

I čudiš se što nemaš vremena

[pisemdaklepostojis]

ko zna, zna 🙃

[iracionalna-deactivated20250810]

[pisemdaklepostojis]

živimo tu estetiku✨🫀

[pisemdaklepostojis]

// ako sam ja ovo morala pročitati i plakala, i vi ćete poy //

[pisemdaklepostojis]

Ova godina je odnijela iz mog života toliko ljudi za koje sam mislila da nikad neće otići. Ljudi za koje sam se davala svim svojim bićem, lomila sebe i druge oko sebe da bih njima ugodila. "I'll be there for you" bio je neki nepisani zavjet koji se odnosio na svaki trenutak života oduvijek i zauvijek. Sve dok jednom nije stalo - muk. Nema odgovora, nema objašnjenja, nema čak ni rasprave i svađe. Imam samo ja, ostavljena na milost i nemilost svog mozga koji me dugo ubjeđivao da sam ja nesto sigurno pogriješila. Da sam kriva, iako zdravom logikom nisam mogla pronaći dio u kojem sam napravila pogrešan korak. Zapravo, samo je postalo nebitno u nekoj tački mog postojanja i nastavila sam kao da se nikad ništa nije desilo.

Svake godine uhvati me čudna depresija dan pred rođendan, jer odjednom samo pocnem da spoznajem toliko toga istovremeno, da mi fizički ne bude dobro. Ni danas nije nista drugačije, ali sebi priređujem katarzu time sto bacam i palim stare slike, polaroide, uspomene. Zamisli koliko govno moraš da budes, jednu djevicu, jednog mirotvorca i sentimentalca, da dovedeš do te tačke.

Jutros u bolnici pijem jutarnju kafu nakon noćne smjene, a na TV-u u pauzi jutarnjeg programa, pjesma Fikreta od Zabranjenog pušenja. "Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona je leti na jug", kaže Nele, a ja u glavi razmisljam, jebote moram prestati romantizovati život, kakve crne ptičice, oko mene sve same zmijurine do nedavno... :)