Maša Božović

[mbozovic]

Cimet Sunce

Miriše pita sa jabukama. Cimet. Izrendane jabuke kupljene iz dvorišta. Popodnevno sunce ulazi kroz prozore dnevnog i trpezarije i obasjava majku u kuhinji. Kontra sa prozora iz kuhinje pravi od majke siluetu. Izgleda magično. Perite ruke i presvucite se! Scena iz bukvara. Je li ovo romantizovanje patrijarhata?

Vraćam se iz škole. Krajem septembra već je stigla da te umori ali nema mjesta očaju jer znaš da se uskoro nećeš vraćati po danu iz druge smjene. Možemo da se igramo napolju. Hvala ti živote! Kako te volim!

Ništa me ne mami kao jesenja trava i svježina vazduha koji čitav dan čeka da ga neko već jednom, posle završenih časova, udahne punim plućima. Evo ja ću!

Dovoljno je toplo da izlazak napolje ne znači pidžamu ispod trenerke obavezno izvučenu iz jedne čarape, a dovoljno hladno da se ne vraćaš svaki čas kući po čašu vode koju piješ u redu sa komšijama, proizvodeći onaj autentični zvuk dječije borbe za opstanak.HAAA. Otrljaš usne i dalje u borbu. Uzgred, sad ne povrjeđuješ koljena, samo trenerke. Zelena boja na koljenima kao da nikad nije ni bila prava. Sad mi se čini kao da smo sebe šarali masnom bojom kao potvrda da smo još uvijek mali. Da nismo glupaci kao braća i sestre tinejdžeri koji su se prestali igrati napolje. Da ne pristajemo na život gdje stalno odrastaš! Svake godine- godina više..I dokad tako???

Znate li se đeco vi igrati bez valjanja po travi? To možda Sofija, došaptavamo se Dačo i ja.

Ostavljam torbu koja po članu 22. zakona o osnovnom školstvu mora biti jednako teška kao prosječan trećak. Budi srećna, u četvrtom je teža od tebe. Sofija se pravi pametna. Bez brige, posle je sve lakša i lakša. Kaže majka. Ne boj se, u srednju je nećete ni nositi. Dodaje.

Šta???? Onda kad imaš najviše snage? Kad si popio sve kraš expressove svijeta, pojeo sve masanice i blitve i cvekle i drvene kašike meda i čenove bijelog luka???? Kad si se nagutao svega i svačega da bi bio jak onda ti ni ne treba?? Ko ovdje koga zajebava da prostite na izrazu dragi vršnjaci!? Pravda za nas trećake! Nije dovoljno što uskoro nećemo moći da se igramo posle škole i što ćemo sledeće godine imati čak deset godina nego moramo i da nosimo sav teret svijeta na nejakim plećima (to je valjda poetski izraz za leđa).

Ovima iz srednje i odgovara mrak, oni se druže samo po mraku. Piju najneukusnija pića i oblače ružnu odjeću kao da se takmiče ko će više uništiti sopstvenu noć koja je mogla biti puna spavanja i uživancije. Na fotografijama iz kafića imaju crvene oči, dignute ruke i otvorena usta kojima zovu upomoć! Jao, jadni oni, u meni raste empatija. Ma nek i ne nose torbe, samo bi im to još trebalo.

Bilo je jezivo biti mlad čovjek 2009. godine.

Jedem punjene paprike i pire. Tj. paprike i pire. Damjan jede punjene i pire. Muškarac. Sofija jede sve samo da nije ljigavo. Prvo dijete.

Pita se tek sad hladi. Kasnije ćemo je uništiti. Sad moram da uništim sve drugake iz komšiluka u “između dvije vatre” ili žmurke ili bilo koje izmišljene igre koju izmislim ja a oni nemaju pravo odupiranja. Šta zna drugak šta je kompleksnost osmišljanja potpuno nove igre. “Bu!” Ajde ja se sakrijem a ti me tražiš i ja moram da te prepadnem. Kad umreš od straha ideš ponovo da brojiš dok se ja ponovo krijem, naravno ponovo sa ciljem da ti dobiješ dijabetes tip2. I Damjan ode i broji.

Kakav je luksuz u životu imati mlađeg brata. Sa 9 godina okusiš vlast u njenim najsočnijim mogućnostima. Nesreća je samo što sam srednje dijete pa sam okusila i drugu stranu sunca.

Septembarsko sunce sija najljepše. Bori se tiho i vedro protiv svega što nadolazi. Nema vremena za jadikovke, pa šta ako će zima. Mi se ne damo. Baca se na posao i carpe diem. Kako je romantično vjerovati da se Sunce zapravo bori za sve trećake ovog svijeta. A i za koga bi drugo? Niko ga ne voli kao mi otvoreno tvrdim! Pa istrajava bodreći sebe “Ajmo vatreni..Još malo zvezdo! Nisi ti neki mjesec pa da ne sijaš! Ajde, čuješ ih kako ne odustaju od tebe. Vjeruju ti čovječe! Pa majke lažu da će ući u kuću. Prvi put. Drugi put. Treći put. “

Tada gasne. Za naše dobro. Majke su blage ali nit je Sunce, a ni mi devetogodišnjaci ludi. Uveliko već iskusni u ulozi djeteta, vrlo dobro znamo šta znači tri puta iskulirati “uvlačite se u kuću čujete li me!!!” Namazan igrač u meni upada u kuću prepričavajući događaj koji će skrenuti majku s “moram li ja ovoliko puta da se derem da odliježe selo od mene..” puta. Makar sam probala.

Znojavi, zadihani, zahuktani ko lo ko mo ti va. Noge u kadu. Kako da ne. Tuširajte se vi svaku noć od glave do pete.

A sada- pita. Tata je već smazao pola pleha. Kakva si ti fukara! Kažem nostalgično za minulim vremenima kad mi bješe tek pet i tati znadoh reći “futaro jedna”… Ah ta stara vremena prije četiri godine..

Na to se uvijek smijao. Meni je to bilo dovoljno.

Ponovo se smijemo. Ne znam da li iz navike po automatizmu. Ili iz nedostajanja prema meni maloj- njemu mlađem tati. Ili iz ljubavi prema svemu prošlom kojem ne damo da ide. Ili se unaprijed radujući svemu budućem sa spoznajom da ćemo uvijek imati nas takve. Uvijek sa istom razlikom.

Tatu od 47 i Mašu od 5. Ili tatu od 51 i Mašu od 9.

Jao ne, to me podsjeti, pa sledeće godine ja punim D E S E T…

A sad mi je već 25.

Sjedamo za sto. Mirišljavi. A ne, to miriše najbolja pita sa jabukama i cimetom.  

Mama, ti si naše Sunce.  

Vaša Maša.

[mbozovic]

Sve što ne može nestati

Maša Božović

Nestala je struja. Trgnemo se. Prekinut program na tv-u. Prekinuto krčkanje ručka za sjutra. Kosa će ostati neousušena. Uvijek neko opere kosu prije nestanka struje. I ti si našla kad ćeš. Dođi do šporeta. Upali mi tu lampu da donesem još drva. Ništa ne vidim. Pazi slomićeš se. Neće mi se napunit' telefon. E đe mi živimo, a malo vjetra pirne- staje život. I stvarno staje. Staje život oslonjen na upijanje tuđih sadržaja. Život oslonjen na rad mašina od kojih ne čujemo sopstvene misli, ni bliski glas. Staje život svjetlosti od koje ne vidimo unutrašnji mrak. Staje život u kojem ne moramo da koristimo mozak, ni riječi. Kako ćemo sad?

Ostajemo sami. Sreća pa nas je više.

Uvijek mi je nestajanje struje izazivalo neko pojačano lučenje adrenalina. Ako potraje- može biti frke. Za sad je dovoljna promjena na koju ne možeš da utičeš da bi bilo zanimljivo. Odlazimo u mračni srednji vijek (u mojoj glavi jedino tada kroz civilizacijski razvoj nije bilo struje). Palimo svijeće. Tako su sigurno zvali šterike ljudi srednjeg vijeka.

Pričamo, osuđeni na tako navalentno zajedništvo, o onome što znamo ili ne znamo jedni o drugima. Svaka priča je bez struje značajnija. Nema mjesta za trabunjanje. Ovo su važni momenti života. Nešto me stalno tjera da se smijem. Možda sjenke koje liče na sve negativce iz bajki. Možda mogućnost ludačke oluje koja će prouzrokovati kolaps u selu, gradu, pa čak i državi. Napadaće šest metara snijega. Proglasiće vanredno stanje. Nećemo ići u školu. Pravićemo hranu u mraku. Možda majka zasladi paprikaš. Pitam se da li bi i tada bio jednako odvratan? Možda tata umjesto kupke iskoristi za tuširanje deterdžent. Dobro, to radi i kad se sve kristalno jasno vidi. Možda sad za promjenu, greškom uzme kupku za tuširanje. Jao, a kako li ćemo pisati domaće? Znam ja da je jedva moguće da ne proglase vanredno stanje, ali štošta se ovdje nemogućeg dešava. Pa ne valja naprezati oči uz šterike. Moramo ipak, čak i u ovim ludim i izazovnim vremenima bez struje, misliti i na zdravlje. A kako bismo išli izgužvani u školu evo sve i da ne obustave nastavu, što bi, složićemo se, bilo vrlo nemarno od strane onih koji to odlučuju. Pa na kraju krajeva, nismo mi vaspitani tako da školu ne poštujemo dolazeći sažvakanih gaća i glibavih košulja. Možda radi ali ja ne znam da koristim tu babinu peglu iz srednjeg vijeka. Ma znam da se može prati bez mašine ali čovječe ko ti garantuje da si dobro oprao fleke od ajvara ili pudinga od čokolade?? Nemojmo zaboraviti da se ovdje radi o stanju bez svjetla, helou. Rano pada mrak u decembru. Ne možemo sve obaveze stići da uradimo prije mraka. Dovoljno je što bismo, tom bezobzirnom odlukom, išli u škole gdje ti prodje otprilike petnaest sati, ili na poslove, to kažu traje i po više dana. U jednom danu.

Šta li su radili ljudi srednjeg vijeka osim što su se neminovno igrali ćorave bake?

Kako je dobro. Zvuk se drugačije čuje kad ne radi ništa u kući. Vjetar pokušava da nas uplaši, ali ne može nam vjetar ništa tata. Naša je kuća dovoljno jaka. I krov. Tata se kao mali plašio vjetra, jer im je jednom ponio krov sa kuće. Ali više se ni on ne plaši. Mi imamo najbolji krov.

Čujem vodu sa slavine u kupatilu. Bila bi jeziva da majka pored mene, uperivši svjetlost ka predmetu straha i nekim toplim tonom u riječima “vidis li maco, pa to je voda”, svaku strašnu priču ne svede na notornu glupost. Njen glas je mudriji kad nema struje.

Moram joj vjerovati.

Sve je mistično i važno. A to je jedino što želim od života sa desetak godina.

Pjevamo pjesme. Roditelji nas podstiču, a ako je koga lako podstaći to smo mi. Vjerovatno se bez struje manje stidiš sopstvenih grimasa tokom pjevanja. Pa se udubiš u stihove koji dobijaju nove dimenzije ili uopšte bilo kakve dimenzije. Pa prekidaš pjevanje sa:,,Ali pazi..” Pa izgovaraš već otpjevani stih. U sebi pronalaziš nepopravljivog boema kojem koka kola u manjoj čaši izigrava viski.

Samo da struja nikad ne dodje.

Tata priča kako je kao mali krao slatkiše sa jelke kad ne bi bilo struje. Ili kad su svi spavali. Da, dobro ste pročitali. Slatkiše SA, a ne ispod jelke. Kakvi čudni ljudi su živjeli u tom srednjem vijeku kad je moj tata bio mali..I otkud njima uopšte struja pa da može da nestane? Opet nas laže..

Majka se obavezno sjeti neke situacije gdje je isto nestala struja, a mi recimo bolesni od temperature i premali da možemo to posvjedočiti. Neki je ogromni snijeg, ne može se nidje, ona ne zna šta da radi. Tako je, ove priče nemaju poentu. Pa plešemo, pa otkrivamo po prvi put djelove vlastite kuće. Ovdje nam je dakle stepenište, ko bi rekao. Pa se takmičiš sa sobom da li dobro znaš gdje tačno trpezarijski sto podvrće tepih i gdje je ona slomljena daska na podu.

Igramo kaladont.

Jabuka.

Ne mogu vlastita imena.

Pa nabrajamo koja su to lijepa a koja ružna imena. Ne praštam ukuse, ovo je pitanje objektivne istine. Majka i tata uglavnom znaju ljude ružnih imena. Pričaju nam o njima. Čini mi se kako uz ta ružna imena obično idu zanimljivi životi.

Nekog je ubola krava, neko jeo živa jaja, nekom banka pojela pare jer je bio škrtica (moja omiljena riječ iz djetinjstva); neko vezao ženu za drvo; neko stalno išao kod doktora; neko pravio domaće bombone; neko pijan držao govore na sahranama i svadbama; neko pobjegao za Argentinu; nekom pobjegle ovce; neko bježao iz vojske; neko od njemaca; nekom odbjegla žena; neko izgubio kuću na karte (ja recimo nikad ne bih uložila cijelu kuću kad igram s tatom mauz, a i da uložim nekako bi se već dogovorili da se poništi partija.. odrasli su stvarno čudni); neko dobio male boginje kad je bio velik; neko ostao bez kose kad je bio mali; neko osijedio preko noći; neko sreo duha u krevetu; neko ne vidio sebe u ogledalu; neko pojeo govno; neko zabiberio život; neko zatvorio vrata guzicom; neko se pokrio ušima; nekog ubila promaja…. A nama nestala struja!

Nama samo nestala struja.

Ne može više ovako, moram da dobijem neko ružno ime. Ratka. Zvaću se Ratka. To je najružnije ime na cijelom svijetu čime mi je zagarantovana luda zabava i mnogo hrabrosti. Kad bih se zvala Ratka ne bi morala struja da mi nestaje da mi bude zanimljivo. Sigurno bih se tada sviđala Peđi (najljepše ime svih vremena), pa bih voljela da idem u školu, da bih pobjegla sa časa da ga vidim. Kakav bi to show bio samo da sam Ratka. Da sam Ratka ne bih se plašila da spavam bez struje. Mrak i kad otvorim i zatvorim oči! Pa šta je tu tačno san a šta java??? Zamisli se zaboravim pa zaspim otvorenih očiju?

Sad je stvarno previše mraka. Nije više zanimljivo. Vrati se strujo, molim te. Makar se vrati samo kad moram da spavam, pa opet ujutru nestani ako ti je tako lakše. Vrati se strujo, sve ti je oprošteno. Ne može ovako da je isto kad zatvorim i otvorim oči! Dođi da možemo lijepo da te ugasimo. Samo ostavimo jedno svjetlo u hodniku na donjem spratu da nam ulazi kroz svjetlarnike iznad vrata sve tri sobe. U jednoj mama i tata. U drugoj Damjan. U trećoj Sofija i ja. Dođi strujo da mogu da vidim, kako malo svjetlosti u trouglu između soba liči na mir.

To mi ne može nestati.

Struja dolazi. Trgnemo se. Dobro je.

Laku noć.

Vaša Maša

[mbozovic]

Čarobni napitak

Maša Božović

Dok pijem poslijepodnevne kafe sa majkom, uvijek pitam o prošlosti. Čini mi se da se unaprijed radujem toj kafi da bih nanovo slušajući stare priče koje uvijek dobijaju novi detalj, gradila intezivniji odnos prema svemu što je moja majka i njena majka i njene majke majka, da bih u konačnici, sebično, bila bliža spoznaji ko sam ja. Kakve žene su dio mog hoda, osmijeha, ćutanja.

Kao maloj, najvažnije je bilo da saznam jesu li postojale žvake, sokovi i čokolade s obzirom da su njihove priče češće naginjale nemanju nego imanju pa sam se gubila u tome šta sve nisu imali. Jesu li imali šecer? Ako ne, znači li da su svi pili gorke kafe? I razne druge stvari sam pitala, misleći da stvarno ništa nisu imali. Ali ne da bih vladala tom informacijom tek onako, već i tada s ciljem upoznavanja. Možda je i mama najviše voljela smoki, nadala sam se. Nisu ga imali, ok, ali sigurno bi i ona najviše voljela smoki da je tad postojao. Kako djeca olako koriste neke riječi. Primjećuje, pa mi potvrdjuje isti ukus u svemu. I ona je najviše voljela skechers patike sa privescima, i ona je bila Bloom iz Winx, nervirala je i nju njena starija sestra i mrzjela je paprikaš. Baš je fuj, kažemo zajedno.

Kad sam bila mala, htjela sam da budemo u svemu iste, samo me je plašila činjenica da ona više nema svoju majku, odavno.

Nakon što je tata umro, svi su pričali “ubila ga kap”. Ja sa majkom spavala. Imali neku rupu na plafonu iznad kreveta, s koje je znalo, kad je kiša, da prokapa. Stalno sam pokušavala majku dok spava da pomjerim, da je ne bi ubila kap, kaže i smije se.

Imala je pet godina kad joj je otac umro od srčanog udara. Te sam godine već prošla, nije me strah.

Osjećam da sam već sa šest godina u znatnoj prednosti. Osjećam se loše jer ovo nije takmičenje. Žao mi je, ja sigurno to ne bih podnijela. Nije imala tatu, ni skechers, ni smoki, znala sam da laže i za paprikaš a tetka je previše starija da bi je nervirala. Mi uopšte i ne ličimo. Glupo je bilo i ništa nisu imali, mislila sam.

Kako odrastam, čini mi se da su možda ipak oni bili u prednosti, pa su i moja pitanja nešto drugačija. Pričamo o druženjima, dijeljenju i smijehu.

Tada se prirodno nameću anegdote o majčinoj babi, Mari. Ženi koja je unuci od šest godina davala duvan da puši. Svakako i neizostavno uz kafu. Majka kaže da se od tada stvorila neraskidiva veza izmedju nje i tog čarobnog napitka koji je sve samo ne piće. To je ritual, odmor, razgovor. Uz kafe se pravi predah od kućnih poslova, sumiraju obavljene obaveze i one koje tek čekaju da budu, dijele dileme i strahovi, tumače sudbine, predvidjaju budućnosti, pljuju loše komšinice, ogovaraju djeca i muževi, prenose anegdote iz prošlosti, otvaraju duše i smije. Uz kafu ti neka kaže da je i ona preživjela slično, da će proći i ko ga jebe, život je svakako sranje. Ili ti, kao djetetu od šest godina, misleći da ne razumiješ a nadajući se da ipak shvataš, baba govori o tome kako je izgubila svoju majku mlada, ne sluteći da ćeš i ti, za desetak godina od tog trenutka ostati bez svoje majke a ona sama dočekati ćerkinu smrt dva mjeseca prije svoje, dok ih razdvaja tek zid bolničkih soba Brezovika.

Govori ti da od majčine smrti više nije ćerka, ni dijete, čini se ni sestra, ni žena a ponajmanje Mara. Samo robinja kojoj su odreda krojili život, satkali ga mukom i trpnjom pa ostavili da se rašije sam. Da je majka bila živa, drugačije bi sve izgledalo, kaže, pa srkne poslednji gutljaj pred prevrtanje šolje.. Zašto li prevrće, pitaš se? I ti si isto to, mnogo godina kasnije, znala da kažeš meni, sjećam se. Kako bi te zaštitila da je živa, pitala sam se, zar ti je loše, zar ti mi nismo dovoljni, zar majka može da nedostaje odrasloj ženi?

Gledaš je i žao ti je što izgleda zabrinuto, navikla si na veselo lice svoje babe Mare koje je izgledalo kao da ništa nikad nije ni radilo drugo, nego se  smijalo. I već u sledećem trenutku, možda primjetivši djevojčicu koja ne shvata težinu riječi ali odlično razumije težinu srka koji umjesto dubokog udaha pokušava da kafom začepi sve pore koje kud i kamo propuste vjetar prošlosti, okreće na šalu i mota nam cigar da pušimo, kažeš.

Kako je mogla da ti daje duvan od 6 godina, pitam. Moglo je nešto da ti se desi, oni su svi bili primitivni, kažem, i ne znam kako iko ikada tvrdi da je tad bilo bolje, dodajem.

Misliš da je sad bolje, negoduješ.

Makar djeca ne umiru od bolesti, neuhranjenosti, nemogućnosti liječenja i rata. Troje je sahranila prije babe, kažem. Nijedno dovoljno odraslo, kao da su od kamena bile, kažem.

Išla je na jedan kamen, to te podsjeti, pa nastavljaš, svaki dan, na glavicu iznad kuće, da plače i tuži. Ćerku nikad nije mogla preboljeti. Tamo se isplače i vrati kući, kažeš.

Što nije kući plakala, pitam.

Imalo je u kući još živih, nije se to radilo, kažeš.

Onda se vrati i smije se, je li, pitam i prosipam malo kafe, spuštajući šolju grubo na tanjir, namjerno, da pokažem da se više od tebe bunim i čudim i osudjujem i suprotstavljam.

Zamjeram joj sve prećutano i pretrpljeno. Nervira me kako to prihvata kao nešto skoro po normalno. Smišljam kako da joj kažem da je dobro i prošla kroz život kako je mogla.

Ali svi su je voljeli, bila je toliko pozitivna, i pored svega, kažeš, ne primjećujući moju potrebu da se posvadjamo.

Ne zanimaju me te romantizacije žena koje sigurno nisu mogle biti normalne, pa morale da razvijaju sve moguće odbrambene mehanizme da prežive. Čak i ako je to humor. Da li je moguće da im ni sopstvene kuće nisu bile prostor slobode? Da su morale da odlaze negdje da bi oplakale djecu? Ne mogu da vjerujem, i tebi je to kao ok? Niko o ovome ne govori, napisaću film o ovome, nije to tako davno bilo, dje smo mi porasli i ostale fraze kažem i nije mi dovoljno. Nema dovoljno ljutih riječi da ispoljim ovu nepravdu za njih.

Čujem dubok gutljaj. Poznat malo manje od fraza koje sam iskoristila u ovoj raspravi protiv žene koja je na mojoj strani. Ili ja na njenoj. Shvatam da ona u sebi ima sve njih prije sebe, kao i ja, samo što za razliku od nje, ja u sebi dominantno imam nju. U sebi i pored sebe. Ona je mene oblikovala već sad devet godina duže nego nju njena majka a tek mi je 24. Ponovo sam u prednosti.

Izvini, kažem u sebi.

Pa kako su podnosile sve to, majko, pitam naglas.

Plašim se da bi mi mogla odgovoriti nešto što ne želim čuti.

Pa tako, osmjehuje se kao da je sve ovo laka tema ili kao da ne razumijem dovoljno, pile su kafe sa unukama i ćerkama, zaključuje(m).