Don't Forget To Fly

To understand yourself: Is that a discovery or a creation?

[melancholia-agitans]

Pokušao sam da materijalizujem apstraktno. Mržnja: rog izobilja u kovčegu čiji smo ključ izgubili. Ljubav: put na kojem tragovi idu ispred nas umesto da nas slede. Poezija: blistavi izmet žabe koja je progutala svica. Izdaja: osoba bez kože koja ide dalje iskačući iz kože u kožu. Radost: reka puna nilskih konja koji otvaraju svoje plave čeljusti da bi ponudili dijamante izvađene iz blata. Poverenje: ples bez kišobrana na kiši bodeža. Sloboda: horizont koji se širi iz okeana da bi uzleteo obrazujući lavirinte. Izvesnost: usmljeni list pretvoren u šumsko utočište. Nežnost: devica obučena u svetlost koja je snela modro jaje.

Ples Stvarnosti, Alehandro Hodorovski

[gallowhill]

Charles Eames behind Pablo Picasso’s eyes

[melancholia-agitans]

Protok sati ….. Stoga mi budi majčinska, o noći spokojna… Ti koja grabiš svijet svijetu, ti što si mir, ti što ne postojiš, što si odsuće svjetlosti, ništa drugo, ti što nisi stvar, mjesto, bivstvo, život, Penelopa s platnom, sutra potrganim, s tvojim mrakom, nestvarna Kirka grozničavih, bezrazložnih tjeskoba, dođi mi, o noći, pruži mi ruke, i budi svježina i melem, o noći, na mojem čelu… ….. Ćutjeti sve na sve načine, živjeti sve sa svih strana, biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme, ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka u samo jednom trenutku, rasplinutu, rasipnu, potpunu i daleku… ……. Umnožih se da bih se ćutio, da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve, prelio sam se, samo učinio da iscurim, razodjenuo, odao, i u svakom je kutku moje duše žrtvenik različitom bogu. ….. Ćutjeti sve na sve načine, imati sva mišljenja, biti iskren protusloveći sebi svake minute, ne militi se samu sebi u svoj sloboštini duha, i ljubiti stvari kao Boga. ….. Ja, naposljetku, koji sam stalan dijalog, preglasan, nerazumljiv, gluha noć na tornju, kad se zvona lagano njišu, a da ih nitko ne dira i kad se pati od spoznaje da sutra treba odživjeti život. …… ćutim da je ostalo izvan moje mašte sve što žuđah, da mi je, makar bijah žudio sve, sve izmaklo. Fernando Pesoa

[melancholia-agitans]

Atlantida

Dole, u sebi samoj, sahranjena je priroda. Dole živi, umire, i smrću sebe oživljuje. Njen je tvorački ciklus pouzdan gotovo ljudski razuman, kakav su za sebe sanjale sve civilizacije, nikad ga ne postižući, nikad ne stigavši ni blizu njegovog savršenstva, automatizma kome nije potreban nikakav veštački podsticaj.

Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz ošteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život sahranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke materice univerzuma. Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje ose obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj do prorodnog. Pomeranje je bilo sporo i postpuno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život. Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledaju na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve  - imitacija.  

[melancholia-agitans]

Oseti stid što je svojim antropoidnim uskraćenostima objašnjavao Prirodu. U njoj nema samoće u kojoj, kao pod neprovidnim i neprobojnim biljurnim zvonom, čuče doživotni ljudski zatočenici.

Borislav Pekić, Atlantida

[mali-princ]

I sada tragam za tim sećanjem, gledam ga i mislim da je bilo lažno, da je iza običnog doviđenja bio večni rastanak.

H. L. Borhes, Dugo traganje (via mali-princ)

[did-you-know]

[did-you-know]

did-you-kno:

The human sigh acts as a reset button. Source

[metaphorformetaphor]

Memory is a mirror that scandalously lies.

Julio Cortázar, from Around the Day in Eighty Worlds (North Point Press, 1989)

[melancholia-agitans]

Mushi are described as beings in touch with the essence of life, far more basic and pure than normal living things. Due to their ethereal nature most humans are incapable of perceiving Mushi and are oblivious to their existence, but there are a few who possess the ability to see and interact with Mushi.

[melancholia-agitans]

Ko ostane čitav.

[samisoffthewall]

[be-i-ng]

[melancholia-agitans]

Tarkovsky / Solaris

[gabriellabowden]

At 19, I read a sentence that re-terraformed my head: “The level of matter in the universe has been constant since the Big Bang.” In all the aeons we have lost nothing, we have gained nothing - not a speck, not a grain, not a breath. The universe is simply a sealed, twisting kaleidoscope that has reordered itself a trillion trillion trillion times over. Each baby, then, is a unique collision - a cocktail, a remix - of all that has come before: made from molecules of Napoleon and stardust and comets and whale tooth; colloidal mercury and Cleopatra’s breath: and with the same darkness that is between the stars between, and inside, our own atoms. When you know this, you suddenly see the crowded top deck of the bus, in the rain, as a miracle: this collection of people is by way of a starburst constellation. Families are bright, irregular-shaped nebulae. Finding a person you love is like galaxies colliding. We are all peculiar, unrepeatable, perambulating micro-universes - we have never been before and we will never be again. Oh God, the sheer exuberant, unlikely face of our existences. The honour of being alive. They will never be able to make you again. Don’t you dare waste a second of it thinking something better will happen when it ends. Don’t you dare

Caitlin Moran (via falltospring)

[amadryades]

Once, I saw a bee drown in honey, and I understood

– Nikos Kazantzakis,” Report to Greco”  (via lachantefleurie)

[breezeymama]

Vulnerability sounds like truth and feels like courage. Truth and courage aren’t always comfortable, but they’re never weakness.

Brené Brown

[melancholia-agitans]

El Lado Oscuro Del Corazon

No te quedes inmóvil al borde del camino, no congeles el júbilo, no quieras con desgana, no te salves ahora ni nunca, no te salves. No te llenes de calma, no reserves del mundo sólo un rincón tranquilo, no dejes caer los párpados, pesados como juicios, no te quedes sin labios, no te duermas sin sueño, no te pienses sin sangre, no te juzgues sin tiempo. Pero si pese a todo no puedes evitarlo y congelas el júbilo, y quieres con desgana, y te salvas ahora y te llenas de calma, y reservas del mundo sólo un rincón tranquilo, y dejas caer los párpados pesados como juicios, y te secas sin labios y te duermes sin sueño, y te piensas sin sangre y te juzgas sin tiempo, y te quedas inmóvil al borde del camino, y te salvas. Entonces, no te quedes conmigo.