Tebi
Što rekoh
Očima
Nikada nikom
Riječima
Objasniti
Neću
ojovivo
$LAYYYTER
let's talk about Bridgerton tea, my ask is open
No title available

oozey mess
PUT YOUR BEARD IN MY MOUTH

tannertan36
Cosimo Galluzzi
DEAR READER

⁂

@theartofmadeline
occasionally subtle
Alisa U Zemlji Chuda
Sweet Seals For You, Always
Misplaced Lens Cap
No title available
Three Goblin Art
2025 on Tumblr: Trends That Defined the Year

titsay
he wasn't even looking at me and he found me
seen from Netherlands
seen from United States
seen from United States
seen from Belgium

seen from United States
seen from United States
seen from Czechia

seen from United States

seen from United States
seen from Germany
seen from United States

seen from United States
seen from Malaysia
seen from United States
seen from China
seen from United States
seen from United States
seen from United States

seen from Canada
seen from United States
@modernrumi
Tebi
Što rekoh
Očima
Nikada nikom
Riječima
Objasniti
Neću
Ti si vrsta žene
Koja se ne voli
Samo srcem
Nego i očima
I dahom
I svakim damarom
Što jače zakuca
Kad si blizu
Kao da je dragi Bog
Uzeo ćejf
Pa od njega
Tebe sastavio
Ušla je neprimjetno
Pod kožu
U misao
U onaj tihi dio čovjeka
Gdje se sudbina
I želja
Prvi put dotaknu
Dugujem joj
Način na koji sada dišem
Jednostavna
A opet nemoguća
Za objasniti do kraja
Jednostavna
A nedokučiva
Kao smisao života
Koji se ne objašnjava
Nego osjeti
Jer kraj takve žene
Čovjek se postidi
Svake grubosti
Svake teške riječi
Svake misli
Koja nije dostojna
Njene tišine
Kao da čovjek
Može položiti
Sve svoje ratove
Na njene dlanove
I prvi put
Ostati nenaoružan
Ona je jednostavna
Onako kako su rijetke stvari
U ovom svijetu jednostavne
Ne traži mnogo
A u sebi nosi više
Nego što jedne misli mogu podnijeti
Miriše na dane
Koji se ne ponavljaju često
Na behar u prolazu
Na divlje jagode
Što ih pronađeš slučajno
I pamtiš cijele godine
Njen dodir
Ne pita gdje boli
Samo dođe
I izliječi
Kao da zna
Gdje su pukotine
I kako se tišina
U čovjeku sastavlja
Zbog nje
Čovjek pazi šta misli
Jer i pomisao ružna
Pored nje izgleda
Kao grijeh
Ljudi se ne boje tišine
Zbog nje same
Boje se onoga
Što tišina vrati
Zato traže razgovore
Koji ništa ne znače
Ali traju dovoljno dugo
Da se ne čuje ono unutra
Misli se pojave
Bez reda i najave
Sjede pored tebe
I ne možeš se praviti
Da ih ne razumiješ
U gužvi se izgubiš
A u tišini pronađeš
I ne mora ti se svidjeti
Ono što nađeš
Lakše je gledati druge
Nego pogledati unutra
Niko te ne pita
Kad ćeš doći
Otvaraš oči
U već započetoj rečenici
Među ljudima
Koji već imaju svoje uloge
Svoje tuge
Svoje razloge
A niko te ne pita
Ni kad ćeš otići
Samo jednog dana
Rečenica stane
Bez tačke koju si birao
Između toga
Dišeš
A sve već izgleda zapisano
Kao knjiga
Koju listaš
A ne pišeš
Događaji dolaze
Kao vozovi bez reda vožnje
Tačno na vrijeme
Koje nisi tražio
Srećeš ljude
Koji te promijene
Izgubiš ih
Kao da su samo prolazili
Kroz tvoj život
Da te nauče
Kako izgleda gubitak
I kako izgledaju
Susreti koji se dese
Tačno kad ne trebaju
I odlasci koji dođu
Baš kad si se navikao
Kao da postoji neki red
Koji ne razumiješ
Ali ga moraš slijediti
I dugo sam mislio
Da sam samo prolaznik
Kroz tuđu priču
I dugo sam vjerovao
Da biram
A onda shvatio
Da sam samo naučio
Da prihvatam
Dobro
Pokušaću
Biti djelić ovog svijeta
Ne najveći
Ne najglasniji
Ali dovoljno stvaran
Da ostane trag
Da sam bio ovdje
Jer možda ne biram
Kako je sve zapisano
Ali biram
Da li ću tu priču
Samo pročitati
Ili je
Makar malo
Osjetiti
Kao svoju
Poznajem ljude
Pred kojima se čovjek
Ne mora truditi
Da bude shvaćen
Dovoljno je
Da postoje
Imaš odgovor
Na svako moje pitanje
Koje tek trebam pitati
Tražim riječi
A ti već znaš
Šta sam htio reći
Ponekad pomislim
Da ljubav i nije ništa drugo
Nego kad te neko razumije
Prije objašnjenja
Možda pitanja nisu tu
Da dobiju odgovor
Nego da pronađu
Onoga ko ih je oduvijek znao
Gledao sam
Kako mu vatra tinja u očima
Kako mu stisak postaje sve jači
Dok noktima kopa vlastitu šaku
Ne boji se ničega
U njegovim očima
Nema buke
Nema velikih riječi
Samo tiha odlučnost
Ne traži zaklon
Ne gleda iza sebe
A kad zrak zadrhti
I neko vikne
Juriš
On ne pita zašto
On to jedva čeka
Šta vrijedi jutro čovjeku
Koji je sve izgubio
U jednoj noći
Kad se probudi
I prvo što čuje
Nije ptica
Nego tišina
Ona ista tišina
Koja je sinoć
Sjela pored njega
I nije htjela otići
I sve je tu
Ulica
Nebo
Ljudi
Samo nema
Onoga zbog čega je
Volio jutra
Strašno je to kako se čovjek savije
Kao stara loza uz zahrđalu ogradu
Pa raste tamo gdje niko ne bi trebao
I cvjeta iz inata
Kao da si pravljena bez šablona
A opet tačno po mjeri mojih nedostataka
Živimo među savršenim licima
I neizgovorenim riječima
A istina čeka
Ne da nas uništi
Nego da nas oslobodi
Samo što oslobađanje
Uvijek boli više od zablude
Biram da znam dovoljno
Da razlikujem istinu od straha
I da ne nosim više
Nego što mogu podnijeti
Jer čovjek ne strada od neznanja
Nego od tereta
Koji nije morao uzeti
Nije najgore biti sam u tami
Nego biti s nekim
A ne smjeti zatvoriti oči