Vječni Sanjar

Poetry writer/songwriter from Croatia Instagram: Marigold_1402

[poetichooligansergei]

Jesenjinu

Poj, pjesniče, poj,

Pjesmu mrtvog pjesnika!

U mislima kaos, u očima znoj,

I suze bolne, kao rijeka.

Stojeć pred ogledalom,

Odraza jasno vidjet nije,

Samo oko žari žarom,

Kao pijavica, dušu do dna pije.

O, slobodo, kako slatka si!

O, slobodo, kako daleka si!

Rame uz rame, drug uz druga,

Nož u leđa, gospodar i sluga.

Evo ruka, moja lutka ti si.

Gospode! Zar izdajnik postao si?

Nema vina, al' ostaje pjesma,

U plamenu svom izgorjet ćeš, neumorni poeta!

Polja beskrajna, konji vrani,

Blatne njuške, moli i radi.

Zemljo moja, dome moj!

Djevojka rumena, rajski spokoj.

Oče, samo da zdrav ti si!

Majko, samo da nesretna nisi!

Rusijo moja, rodni kraju!

Seljački pjesnik sada i na rastajanju.

Dolaze i odlaze, jedna, druga,

Na svoj račun pojim svakog druga.

Vina potok, harmonika svira,

Svi pjevaju, a ja nemam mira.

Sve glave umazane, sve čaše lomim,

Volim onu koja ne voli, ljubi me ona koju ne ljubim.

Serjoža, glavo luda, ostaviše te svi!

Samo ona uvijek će vjerna ostati.

Crni čovjek ne da mi mira,

Čovjek crni moje stope prati.

I kad spava, korak njegov u glavi svira,

Evo, iza ugla stoji, kaznu da naplati.

Hladna noć, prosinac se zlati,

Oči plave rano su zaspale.

Uvojci zlatni nikad neće prestati sjati,

Moj pjesniče, bit će za tebe pravde!

- Petra Mak

[poetichooligansergei]

Pas u crnom

Umorna sam, prijatelju moj,

Umorna od lutanja.

Ceste moje, nekada mirisne i bistre,

Sada pune su blata i priviđenja.

Nikada to breme nositi neću,

Samoj sebi govorila sam.

I sada, kada za Tobom potrebu imam najveću,

Od lika tvog ni traga, ni glasa.

I često zapitam se: tko sam ja?

Koja je bića mog suština?

No, čak i nakon toliko vremena,

Jedini odgovor daje mi...tišina.

Svaki korak moj ustrajno prati

Sjena crna i zla.

Kao slijepac, tražim svjetlo, boje da mi vrati,

Da otjera ovaj ustajali vonj od nevolja.

Promatram svijet oko sebe i razmišljam,

Kako svemir nekada malen činio se.

A sada, kad iz jame ove bespomoćno pužem van,

Kao crna rupa, sve dublje guta me.

I ne, ne želim da me se žali,

Naricaljki mojoj nema kraja.

Pusti me, da ovaj svijet mali

Na srcu nosim, kao na krilima zmaja.

Leti, ptico lijepa,

Leti u visine!

Neka prođu kroz tvoja krila

Sve želje moje neispunjene.

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Tko sam? Što sam?

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

Čiji pogled gasne u magli i memli,

Živio sam usput, ko da sanjam,

Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,

Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,

Zato usput, ko što palim cigarete,

Govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",

A u duši vazda ista pustoš zrači;

Ako dirneš strast u čovjekovu biću,

Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza,

Odbijenih želja, neshvaćene tuge.

Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,

Stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,

Vezan protiv želje, utonem u sjeti,

Nikad neću da te ljubomorom gušim,

Nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

Čiji pogled gasne u magli i memli,

I volim te usput, ko da sanjam,

Kao mnoge druge na toj zemlji.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

[poetichooligansergei]

Što mi se danas dogodilo

Sjedim na kavi i buljim u mobitel, kad pored mene sjedne sjedokos gospodin od 50-ak godina. Bio je pomalo pripit i, priznajem, imala sam predrasuda. Isprva ga nisam doživljavala, no onda je sam od sebe počeo pričati i moje mišljenje o njemu mijenjalo se. "Znaš, u životu trebaš biti oprezna, imati širom otvorene oči. Ljudi samo čekaju da ti nađu slabost i zgrabe te. Ja sam vjerovao ljudima i zbog toga jako patio. Tebi se u očima vidi da si dobra osoba, moraš biti jako oprezna, da se ne opečeš i patiš kao ja. Moraš paziti kome daješ srce, jer ranjenu srnu vukovi odmah rastrgaju. Znaš, imam ja kćer tvojih godina i stalno joj to ponavljam, ali ona ne sluša svojeg oca. Moraš slušati što ti roditelji govore. Ja svoje nisam slušao, bio sam buntovan. A kad ih više nije bilo, bilo mi je žao. Kao sa mi je netko odsjekao ruke i noge, postao sam bogalj. Nemoj napraviti istu pogrešku. Ja možda jesam stara budala, ali vjeruj mi i poslušaj što ti govorim." Nastavio je pričati o svojim kćerima i sestrama, kako ih jako voli, samo to nikada nije pokazivao, a kad se osvijestio, bilo je kasno. Onda je počeo pričati o maldosti, kako je slušao Azru, slušao njihove ploče. I baš kad smo počeli pričati o Azri, na radiju je počela svirati njihova pjesma. Pjesmu sam prepoznala za 2 sekunde i rekla "evo Azre". Tada me pogledao, oči su mu zasuzile. Osmjehnuo se i rekao kako mu je drago što netko mojih godina zna tko je Azra i tko ne podliježe trendovima, nego sluša pravu glazbu. "Ostani uvijek svoja, ne daj da ti drugi pišu život. I ne očekuj uvijek pomoć od drugih. Ne pokušavam ti ocrniti budućnosti, ali to je istina. Nitko ti neće pomoći dok si sama ne pomogneš. Zapamti to i ostani svoja. To ti nitko ne može oduzeti." Pozdravila sam se s njim i otišla kući. Cijelim putem do kuće u glavi su mi se vrtjele njegove riječi. Čudesno je to kako ti netko za nekoliko minuta može promijeniti dan, možda čak i život. Svijet je pun različitih ljudi, samo mi moramo naučiti kako ih slušati i razumjeti. Tada ćemo razumjeti i sami sebe.

[poetichooligansergei]

Život

Život-prevarantica i osvetnica,

Neki kažu.

Drugi pak-igra, slijepa i nevina.

Ja kažem-život, to je more,

A mi smo samo brodovi,

Plutajuće marionete na pučini.

Vrijeme-valovi.

Sad ih ima, sad ih nema,

Danas jesi, sutra nisi.

I tako sve u krug...

Sve je prolazno.

Besmisleno je čeznuti za nedostižnim,

A pravedno cijeniti što imaš.

Ali opet, varljiva ćud tjera nas na puteve vijugave.

Ostati snažan, razuman i prizemljen...to je pravo umijeće.

Budan sanjati i ostati netaknut...eh, to je misterij.

Teško je živjeti kao ptica, ali

Letjeti i biti slobodan najljepše je.

I ne treba se bojati pada,

Neuspjeh je prilika da pokušaš mudrije.

Zato digni ruke visoko u zrak,

Osjeti sve boje života.

A kada jednom dotakneš plavetnilo neba,

Ne puštaj ga, jer su želja i odustajanje

Neprijatelji najgori.

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Ispovijest

Čujte djevojčice, čujte dječaci,

Čujte Vi gore, čujte seljaci,

Čujte bagro, čujte zemljaci,

Čujte ispovijest moju posljednju!

 Što vas briga ako svijetom hodam

Prazne glave,

Što vas briga ako su mi vaše recitacije

Dosadnjikave,

I što ako mi sve to jednog dana

Dođe glave,

I što ako me nikakve sile nikada

Ne zaustave,

Od svojih nauma ja

Ne odustajem.

Ta, kvragu, to moj život je,

Moj i ničiji više!

Svi imaju svoje diktacije,

Skoči lijevo, skoči desno,

Pomozi, odbij,

Odlazi, vrati se,

Ne viči, smiri se…

Dokle više ovako, uši proklete,

Dokle?

U meni duša već milijun puta

Presušila i zavrela je.

 I neću se žaliti više,

Od mene nećete čuti ni slova,

Zar niste željeli da budem tiše,

Kasno je za lažna iskupljenja,

I možete pričati svima,

Sudovima, ministrima, bogovima,

Svoje nebuloze prodajte njima,

Što je, odjednom nijemi ste?

Kada treba učiniti govoreno,

U licu nekako blijedi ste.

 Sad su gore, sad dolje,

Samo nečemu višem teže,

A kad treba ruka starom drugu,

E, onda bježe,

Čas pjevaju i piju, čas se prepiru i biju,

Ali oni nikada neće uistinu

Uživati u životnom vinu,

Ma, neka sve ide u …materinu!

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Mrtvo more

Život svoj da li u verse da stavim, ili da vičem iz petnih žila,

Ostatke sebe na hladnoći palim, više ne znam čovjek jesam li ili sve je noćna mora,

Boje moje sreće odavno su isparile, sa mnom ostala je samo tišina,

Hladne su bure ohladile i zadnji topli otkucaj moga srca,

I sve što volim za mene štetno je, ali prestalo me biti briga,

Razgovaram s patuljcima kada dođu mi u snove, u glavi mojoj sada nastala je krika

 Moj je život mrtvo more, ulicama hodam kao duh,

Ponekad poželim da vrijeme stane, ali tišina ova ubija mi sluh,

Danas sve je isto kao i jučer, gledaš me, gledam te, nitko ništa ne razumije,

Pitaš li se kako je kada gledaš u odrazu izblijedjelu prikazu,

Koja kao da je, ali nije tu

 Shvaćaš li bića ovog bit, svijet guta te polako,

Kao da o stvarnosti pojma nemaš, život ovaj shvaćaš suviše olako,

Od svega pokušavaš pobjeći, nadaš se u samoći ćeš odgovor pronaći,

Ali sudbina te za ruku drži čvrsto, sada klanjaš joj se kao svetinji,

No kaznu neće izbjeći nitko

 Moj je život mrtvo more, ulicama hodam kao duh,

Ponekad poželim da vrijeme stane, ali tišina ova ubija mi sluh,

Danas sve je isto kao i jučer, gledaš me, gledam te, nitko ništa ne razumije,

Pitaš li se kako je kada gledaš u odrazu izblijedjelu prikazu,

Koja kao da je, ali nije tu

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Oči

Prazna soba, promatram na nebu zvijezde,

Kako samo čudesne su,

Putem beskrajnim vječno plove,

Misli moje s njima putuju

 Noć je ova spokojna, tiha,

Baš kao i svaka prije,

Ipak ima nešto u bespomoćnim mi grudima,

Što kao kamen teški tišti me

 Jedino od tebe što ostalo mi je,

Danima sjećanjem hoda mi,

To su oči tvoje, oči plave,

U kojima mogla sam svijet svoj vidjeti

 Samo trenutak jedan dovoljan je bio,

Da se one s mojima susretnu,

Da postaneš mi srcu mio,

Da nikada više oči tvoje iz misli mi ne pobjegnu

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Maskenbal

Vidiš li, stvore

Kako zapravo malen si,

Svi gluhi se prave,

Kada želiš progovoriti

Iza širokih osmjeha istinu kriju,

Kao što i zmija noge krije,

Kažemo da sve je u redu,

Ali svi znamo, ova tajna javna je

 I dok jedni svaku večer strepe

Da li će preživjeti sljedeći dan,

Drugi spremaju pažljivo u sefove

Svoje aureole umjetne,

Sada trčiš u ponor beskrajni,

Na buntovništvo primoran,

Što postao je ovaj svijet,

Jedan šareni maskenbal

 Kako samo vješti su

U maskiranju tom,

Pomislivši, budale su,

Da im prava lica ne vidimo

Ispod prozirne površine te,

U oči nam besramno lažu,

Dok iza njih bojazno pravda skriva se,

Ali znamo, svi znamo,

Ova tajna javna je

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Janje u noći

Čuješ li zov duše mi izgubljene,

Nekada čovjek bila sam,

Sada to su samo sjene,

Tuga moja neće te vratit znam,

Ali ovo tijelo bespomoćno traži te,

U trenutku jednom život je bio san,

Sada izgubljeno je sve

 Vidiš li taj žar plah,

Što u noći tinja,

Iako ledena čini se površina,

Za tobom izgara mi suština,

Osmjeh uzvratio si mi tad,

Srce iz grudi umalo iskočilo je,

Tada stvarnost je na vrata pokucala,

Shvatih, to su želje puste,

Plod lude mašte moje,

Ali sve tako stvarno činilo se,

Ipak u prah pretvorilo se

 Za milost nebo molim i zvijezde sve,

Iako odgovora niotkud,

Ludo srce moje se ne predaje,

Bori se snažno poput

Samotnjaka vuka,

Ponekad probudi se pa shvati,

Da sve je samo iluzija

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Crno svitanje

Na moskovskom nebu prelijevaju se,

Boje dok sunce mjesec zamjenjuje,

U zraku nemir, na usnama hladan dah,

Šumovi svi utihnuli su u jedan mah

 Odjednom, sve je prekriveno ledom,

Smrt zavladala poljem i šumom,

Nekada oči sjajne i plave,

Za tren su se jedan ugasile

 Grane nježne svjetlucaju kao zvijezde,

Snijeg bijeli dol zabijelio je,

Bijeli snijeg bjelinom prekrio je sve,

Pored nogu mojih krvlju prošaran je

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Seansa br.1

Teško je živjeti kao smetnja, ali

Ovaj nespokoj izabrao si sam

Oprosti, ja gledam dalje od svog prozora

Svi ljudi nisu jedna osoba

 U očima vidi se istina

Mrziš sve što nije ti

Oko sebe gradiš krletku od zlata

Tvoja vrata otvara jedino tišina

 Što je to što osjećam

Dal' je urođena glupost

Ili lagana retardacija

Pokušavam pobjeći van

Ali opet novi stvara se zid

Što je to što osjećam

Dal' je urođena glupost

Ili lagana retardacija

Reci mi, kako ti uspijeva

Da sve boje pretvoriš u crni nemir

 Svaki put kada pitam što se događa

Ti kažeš ne brini, sve će se riješiti

Oprosti, ne nalazim smisao u tvojim monolozima

Sebično pleteš omču oko vrata

 Što je to što osjećam

Dal' je urođena glupost

Ili lagana retardacija

Pokušavam pobjeći van

Ali opet novi stvara se zid

 Što je to što osjećam

Dal' je urođena glupost

Ili lagana retardacija

Reci mi, kako ti uspijeva

Da sve boje pretvoriš u crni nemir

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Sporo prolazi patnja moja

Koliko trenutaka treba proć

Do ponovnog susreta našeg,

Koliko puta pasti će noć

Do ponovnog pogleda našeg,

Koliko puta zapjenit će se more,

I koliko puta cvrčci neumorni dočekat će zore

 Koliko puta majka će dijete svoje zagrliti,

Koliko puta će gorke suze kriti,

Koliko puta kiša će se s neba proliti,

Ali, vjeruj, sitnice to su prema tome

Koliko puta ja ću zaplakati.

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Život sanjara

Samoća… besramnica ta u oči me gleda,                                                                                                                

Baš kao i mjesec, odvratno ruga mi se,

Moj je jedini kompanjon ova tišina,

No i ona polako napušta me.

 U zadimljenoj sobi punoj jeze,

Promatram ljude kroz prozorsko staklo,

Sretnim životom svojim žive,

Za mene ne mare, baš ni malo.

 I zašto bi? Zašto bi brinuli za život sanjara,

Čovjeka, čija duša samu sebe izjeda,

Čije biće hrani se pustim željama,

Neshvaćenim čežnjama.

 Drhtavom rukom uzimam papir,

Dok tinta niz ruku izlijeva se,

Pokušavam zaustaviti bol i nemir,

Koji noćima drži budnu me.

 I što sam ja na ovom svijetu,

Samo kapljica u nemirnom moru tom,

Život mi tone brzo, kao u snu,

Usamljena ulica snova moj je dom.

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Vapaj

Zar tražim mnogo,

Samo tračak milosti tvoje,

Tebi beznačajno, meni život znači

 Osjećam se prazno,

Šuplje poput starog drva,

Ogoljenih grana,

Osamljeno na okrutnoj hladnoći,

Čekajući tu kap spasa,

Tu malu zraku svjetlosti,

Da me obasja svojom toplinom,

Da učini da opet procvjetam,

Kao nekad u proljeće,

Da ptice pjevaju na rukama mojim

 Zar tražim mnogo,

Taj mali dodir nježnosti,

Tebi beznačajan, meni život znači,

Taj pogled mio i ruke tople,

Poput kapljice vode da me na dlanu nose

 Vrijeme je da odustanem od nadanja,

I prepustim vjetru grane mi jadne i suhe,

Da ponese ih u nebesa visoka i beskrajna

 Zar tražim mnogo,

Tebi sve je beznačajno, meni život znači

Petra Mak

[poetichooligansergei]

Život

Što je život, nego nemirno more,

Razigrani brod na pučini,

Šum posoljenih valova

 Plešu tako spokojno, tiho,

Ali čim vjetar zasvira jače,

Izgube onu harmoniju,

Koju samo oni proizvesti znadu

 Ipak, u neskladu tom ima nešto,

Nešto što i dalje prekrasno je,

A to je snaga njihova,

Koja svaki put izbezumi me

 Promatram te kretnje čudesne,

Kako stvaraju život novi,

Čas ga vidiš, čas mu traga nema,

Ali znaš da on uvijek tu je

 Ali on tako plah je,

Jedan trenutak dovoljan je,

Samo jedan dodir,

I on u moru nestaje

 Čovječe, nagao ne budi,

Jer pjena si bio,

Pjena ćeš i postati

Petra Mak