koliko tuge se krije u nama
koji umjesto igrajući se bezbrižno
dane smo proveli razmišljajući
o stvarima koje naši vršnjaci nisu niti razumjeli
pa smo tako odrasli prerano
dok smo mi govorili samo jezikom
a za one starije smo bili samo djeca
koja ionako ništa ne shvaćaju
i više nego što smo trebali ili sami htjeli
i neke uspomene zaboravimo
ili mi barem tako mislimo
i nitko ne može znati koliko boli se krilo
jer se ionako ničega ne bi sjećali
posebna vrsta boli s kojom odrastemo
i koja godinama bude samo veća
pa iako možda i ne pamtimo
ne znači da ne možemo osjetiti
ono kroz što smo prolazili