Rudolf Wittkower explains in his book “Architectural principles in the Age of Humanism” that “according to Alberti's well-known mathematical definition, based on Vitruvius, beauty consists in a rational integration of the proportions of all the parts of a building in such a way that every part has its absolutely fixed size and shape” relating that philosophical position to Pythagorean concept “all is number” and the work of Plato and neo-Platonists. This ancient transcendental concept outlived even the avanguard dealing with the past in 20. century and reincarnated in the form of Le Corbusier’s famous Modulor system of proportions.
Even though architecture recalls musical systems as an argument to constraint beauty into numbers (Pythagoras developed ratios into a musical octave, Palladio was inspired with fugal systems of the Renaissance, Iannis Xennakis applied serialists twelve-tone music technique to Le Corbusiers Modulor) it seems that contemporary music theory, at least after John Cage, efficiently separated the concept of harmony from the concept of beauty. Is architecture really the last stronghold of platonic transcendental concept of beauty?
Izlaganje održano na konferenciji „Novi start – korištenjem napuštenih prostora do urbane obnove“ 9.6.2015. godine u Puli
Dobro došli na Muzil. Nadamo se da je ovo tek prvi javni događaj na ovom poluotoku. Na početku mi se čini bitnim naglasiti pitanje privremenog korištenja na području Muzila. Što se tiče samih objekata smatram da je privremeno korištenje jedini način da se objekti sačuvaju od propadanja. Primjenjivali su se različiti modeli zaštite nekretnina u vojnim zonama Pule, međutim, ovi objekti su osam godina prazni, izvan funkcije su i građevna materija objekata je jednostavno takva da se urušava ako se ne održava, i ako ne postoji faktor ljudske brige o njoj. Drugi bitan faktor privremenog korištenja, koji se zapravo ne tiče isključivo Muzila, oslobađanje je od rente, odnosno najamnine ili bilo kojeg drugog oblika razmjenske vrijednosti koja inače na tržištu kompenzira korištenje prostora. Kad smo započeli s ovom idejom (Muzil starter), prvo pitanje koje se postavilo bilo je da li u Puli postoji uopće toliki broj poslovnih subjekata kojima je potreban novi prostor?Je li Puli uopće potreban prostor za širenje izvan postojećih granica kada i u samom gradu postoje napušteni objekti?
Ako se tom pitanju pristupa iz tržišne perspektive, možemo reći da ne postoji interes za novim poslovnim prostorima jer se jedva i oni postojeći pune. Međutim, ako razmišljamo o poslovnom prostoru koji je oslobođen rente, onda je naša hipoteza da u tom kontekstu možemo raspravljati o potencijalnom interesu – interesu koji se nameće kao logičan u gradu u kojem je cijeli sjeverni dio zaljeva napušten i prazan već desetak godina, u kojem je Muzil prazan, u kojem je zapravo nepregledan broj nekretnina napušten. Možda je smislenije pitati se, ako okrenemo perspektivu, zašto je renta u ovome gradu toliko visoka? Zbog svega navedenog želim iskoristiti ovu priliku da utvrdim neka pitanja vezana uz samu rentu i kako ona utječe na urbanizam, arhitekturu, društvene odnose i ekonomiju iz koje izvire, premda vjerujem da većinu toga već znate i da ne govorim ništa novo.
Klasična teorija ekonomije još u doba Adama Smitha poznavala je tri načina ostvarivanja viška vrijednosti: profit, kamatu i rentu. Ono što je specifičnost rente u tom trojstvu je da se ona utvrđuje neovisno od ljudske produktivnosti. Renta je vezana uz tlo ili zemlju te ona, u svojoj osnovi, predstavlja kompenzaciju za korištenje određenog tla, primjerice u poljoprivredi gdje se ona definira kao kompenzacija za smanjivanje rodnosti zemlje prilikom višegodišnje eksploatacije. Dakle, to je izvorište ekonomskog pojma rente koji, po svojoj izvornoj logici, nema gotovo nikakvog smisla u urbanom krajoliku jer nema veze sa rodnošću tla. No ipak pojam rente je gotovo presudan u formiranju tog krajolika.
Prije nego nastavim vratio bih se još trenutak na spomenutu trijadu viškova u klasičnoj ekonomiji. Naime, postoji jedan mit koji je kapitalizam proizveo kako bi opravdao vlastito postojanje i distancirao se od svog prethodnika feudalizma. Za razliku od feudalizma, kapitalizam se voli definirati kao produktivan sistem, odnosno sistem koji ostvaruje višak kroz produkciju, kroz napredak, kroz razvoj, kroz modernizaciju, itd. Postoji niz teoretičara koji su se oslanjali na taj mit, primjerice Joseph Schumpeter je pričao o inovativnom poduzetniku koji svojom kreativnošću razvija taj kapitalizam za razliku od prethodnog feudalog sistema koji se zapravo bazirao na monopolu nad zemljišnim površinama od kojih se ubirala renta. Vođen time i sam John Maynard Keynes zaziva eutanaziranje najmodavaca kao nužnog preduvjeta za razvoj kapitalizma1. Dakle, i sam kapitalizam tvrdi da se mora osloboditi rente ako želi razvijati svoju proizvodnju. Osnova tog mita prikazuje kapitalizam kao kreativan proces za razliku od feudalizma koji je parazitski. Međutim, još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća tendencija kapitalizma je upravo suprotna – profit koji se crpi iz produktivnog ciklusa opada, a višak vrijednosti od kamata i rente se povećava. Primjer za to je španjolska ekonomija koja je devedesetih godina imala drugi najveći rast BDP-a u EU, a svoje gospodarstvo je bazirala na krilatici „gospodarski rast bez industrijalizacije“2. Riječ je o rastu koji se svojim dobrim dijelom temeljio upravo na tržištu nekretnina i crpljenju viška iz same rente.
Znači, unatoč mitu o produktivnosti kapitalizma, renta je postala dominantan izvor viška vrijednosti u današnjem društvu. I njena tendencija je da raste. Manuel Castells je u opisima „rent-strike“-ova u Velikoj Britaniji spomenuo da je do pobune radnika došlo kada je najam stanova nadmašio trećinu iznosa plaće3. Ako usporedimo taj iznos s današnjim vidimo da je renta obiteljskog stana nerijetko veća od neto minimalne plaće što znači da ona iznosi i 100% primanja pa je u toj situaciji život bez kreditnog sustava teoretski nemoguć.
Prije sam spomenuo proces deindustrijalizacije, koji je započeo u sedamdesetima, i paralelan proces rasta rente. Zašto rast crpljenja viška putem rente prati opadanje produktivnih kapaciteta kapitalizma? Postoji neposredna veza između ta dva procesa. Renta ulazi u proizvodnju kao fiksni trošak koji zapravo opterećuje proizvodnju jer predstavlja neproduktivan trošak za razliku od investicija u strojeve ili plaće. Kada imamo tendenciju da profit iz proizvodnje raste linearno, a cijena rente raste eksponencijalno, dolazimo do točke u kojoj vrijednost zemljišne rente nadmašuje ukupan profit neke industrije. I tu dolazi do gašenja i propadanja industrije, pogotovo u gradovima gdje renta raste brže. Najeksplicitniji primjer tog procesa je tekstilna industrija čiji su prihodi od proizvodnje vrlo niski, a postrojenja se, kao što je slučaj s tvornicom Kamensko u Zagrebu ili Arena trikotaža u Puli, nalaze u središtu grada ili uz obalu.
U takvim uvjetima, gdje se gospodarski rast bazira na renti, ona postaje presudan faktor u određivanju namjene tla, posebno u gradovima. Američki urbani sociolog David Harvey napominje jednu vrlo bitnu stvar vezanu uz urbanizam, a to je da „prema praksi tržišta nekretnina vrijednost zemlje se definira u odnosu na najunosniju moguću namjenu na nekoj lokaciji, a ne prema postojećoj namjeni koja koristi tu lokaciju.“4. Znači preko projekcije najunosnije, ne nužno i realne, namjene na nekom području se definira renta za bilo kojeg korisnika koji se na određenoj lokaciji nalazi. U takvim uvjetima ispada da manje profitne djelatnosti plaćaju izuzetno veliku rentu jer plaćaju rentu kao da su najprofitnije moguće. Znači da renta nije proporcionalna profitu koji se na nekoj lokaciji stvara. Daleko viši trošak rente imaju manje profitne organizacije nego što to imaju visoko profitne budući da se visina rente definira po najvišem mogućem profitu. Stoga Harvey zaključuje da „nije čudno da su područja s najvišom rentom u gradu kolonizirana aktivnostima čija se produktivnost ne može mjeriti poput vladinih ureda, banaka, osiguravajućih kuća, burzi, putničkih agencija i raznih oblika zabave."5
Ovaj paradoks me vodi do ključnog pitanja koje bih želio postaviti, a to je zašto kapitalizam, koji sebe vidi kao produktivan razvojni sustav, temelji svoju egzistenciju na instituciji rente koja je jedan neproduktivan namet i krupan trošak koji opterećuje i ometa razvoj same produkcije? Kako bi na to odgovorili mislim da moramo sagledati rentu u svojoj suštini prema kojoj je ona zapravo eksponent institucije vlasništva. Vlasništvo je kulturološki pojam, ono nije ekonomski pojam niti je arhetipski pojam koji postoji oduvijek. Renta je ekonomski ekvivalent tog kulturološkog pojma na čije postojanje pristajemo. Renta je ta koja vlasništvo čini postojanim.
No, da se vratim pitanju Muzila. Za razliku od strojeva ili radnika, koji se ne mogu izuzeti iz ekonomske cirkulacije bez stvaranja gubitka, zemlju se uvijek može izuzeti iz te cirkulacije kada ekonomske konjukture nisu povoljne za vlasnika. Tom mogućnošću izuzeća stvara se konstantna oskudnost prostornim resursima, iako oni realno postoje, a oskudnost je ta koja formira visoku cijenu rente. Nalazimo se u zgradama koje su osam godina prazne, osam su godina izuzete iz bilo koje ekonomske cirkulacije. Nalazimo se na području koje je prostornim planom namijenjeno za turistički resort što predstavlja idealnu, odnosno najprofitniju moguću namjenu za zemlju uz obalu. Što nas sve zajedno dovodi u pat-poziciju: taj je prostor previše atraktivan da bi se rentao za išta što je manje profitabilno od turističkog resorta. Pritom, investicija u turistički resort nema, a vlasnik ima slobodne ruke držati prostor izvan cirkulacije dok mu se ne pojave ekonomski uvjeti za realizaciju maksimalnog mogućeg profita. I to je situacija koju, pretpostavljam, svi mi koji smo se okupili na konferenciji, želimo mijenjati. Želimo izaći iz te pat-pozicije.
Put izlaska vidim u dovođenju u pitanje rente kao nameta koji umanjuje produktivnost društva. Jedan od načina je korištenje Muzila za poduzetničku zonu oslobođenu rente. Dakle, da Muzil postane mjestom obustave sistema rente, kao što je to bilo koji start-up inkubator. To bi bio blaži način dovođenja u pitanje postojanja rente. Korak više bio bi dovođenje u pitanje institucije koju renta predstavlja, a to je samo vlasništvo. To je ideja koja prati bilo koji oblik neautoriziranog zauzeća bivše vojarne Muzil, dakle skvota.
Nadam se da je ovo bilo nekoliko kratkih crtica za razmišljanje koje će biti korisne u sljedećim prezentacijama. Hvala lijepa.
Prepisao: Aleksandar Ćelović
Lektorirala: Nives Franić
1 – Izjava Michael Hardta u intervjuu s Pulskom Grupom 2012., izvor: http://praksa.hr/michael-hardt/#title
2 – O španjolskom ekonomskom sustavu baziranom na renti vidi: Isidro López & Emmanuel Rodríguez, The Spanish Model, New Left Review 69, May-June, 2011.
3 – Castells, M. The City and the Grassroots – A Cross-Cultural Theory of Urban Social Movements, London, 1983. str.27.-37.
4 – Harvey, D., Social Justice and the City, Athens, Georgia, 2009., str. 186.
Presented in conjunction with the exhibition Hippie Modernism, the ongoing series Counter Currents invites a range of individuals and collectives—from artist-archivist Josh MacPhee and artist Tomás...
Zadruga Praksa je proizvodna organizacija specijalizirana za oblikovanje – arhitekturu, dizajn, vizualno i glazbeno stvaralaštvo – pa je produkt s kojim ta organizacija sudjeluje u proizvodnim odnosima stvaralačko djelo. Proizvođač zadruge Praksa je autor, čiji rad Walter Benjamin postavlja u sljedeću relaciju: Umjesto pitanja "kakav je stav djela prema proizvodnim odnosima svog doba" radije se pitam "kakva je njegova pozicija u tim odnosima?". Manje je bitno pitanje kakav je stav zadruge Praksa prema proizvodnim odnosima. Bitno je gdje se djelovanje te zadruge pozicionira unutar suvremenih proizvodnih odnosa. Ono je svakako unutar tih odnosa, ono ima svoju funkciju u tim odnosima, ono je proizvod tih odnosa.
A - Odnos zadruge i oblikovanja
Jedan od arhitektonskih projekata zadruge Praksa je rekonstrukcija antičkog kazališta u Puli kojom se planira izgradnja novih tribina i pozornice kako bi se taj teatar stavio u funkciju. Budući da se antičko nalazište ne može direktno upogoniti u ekonomski ciklus kao bilo koja druga nekretnina, njemu je potrebna proizvodnja spektakla u vidu kulturno-turističkih manifestacija kako bi kulturno dobro postalo unosno. Pozicija arhitektonskog djela zadruge Praksa u proizvodnim odnosima omogućava tu financijalizaciju, a samim time i reprezentaciju političkog ustroja koji se temelji na proizvodnji spektakla. Svjestan svoje pozicije, izraženi arhitektonski oblik reducira sve svoje reprezentacijske atribute na golu tektoniku. Oblik postaje medij koji odbija biti poruka.
B - Odnos zadruge i tržišta
Zadruga Praksa je trgovačko društvo i kao takva sudjeluje u tržišnim odnosima koji se temelje na konkurenciji. S druge strane zadruga je samoupravna organizacija sastavljena od ravnopravnih članova koji svoje relacije temelje na solidarnosti. Razumijevanje dvosmislenosti unutarnje solidarnosti i vanjske kompetitivnosti ključno je za opisivanje djelovanja zadruge Praksa. Uspostavom unutarnjeg financiranja zadruga je u mogućnosti proizvoditi "ne-primjenjenu" umjetnost i autonomnu političku aktivnost s viškom sredstava ostvarenim na tržištu putem profitnog oblikovanja.
C - Odnos zadruge i grada
Prostori zadruge Praksa nalaze se u staroj gradskoj jezgri Pule, između oronulih fasada, napuštenih zgrada s urušenim krovovima i dotrajalom infrastrukturom, iz čijeg podzemlja prilikom obilnijih kiša prodire kanalizacija. Nasuprot zadruge stoje stihovi Fabrizia de Andrea napisani na zid "dal letame nascono i fiori, dai diamanti non nasce niente" (iz gnoja niče cvijeće, iz dijamanata ne niče ništa). Ta bolna istina pogađa urbanu cjelinu koja je, možda više nego išta drugo, trodimenzionalni odraz samog tržišta. U slijepoj ulici urbanog planiranja temeljenog na cirkulaciji robe, prometa i kapitala stoje zidovi zadruge Praksa koji skrivaju dvorište u kojem susjedi organiziraju zborove građana, anarhisti distribuiraju svoje pamflete, sindikalisti dogovaraju buduće štrajkove, građanske inicijative izrađuju transparente i pripremaju se na proteste poput onog za poluotok Muzil ispred gradske palače 8.5.2014. godine.
D - Odnos zadruge i primijenjene umjetnosti
Osnaženi autonomnom pozicijom unutar društvenog polja članovi zadruge Praksa izvoze iz svog dvorišta političke poruke solidarnosti u gradska žarišta sukoba – zadružni zbor pjeva ispred tvornice u štrajku, u zadruzi se oblikuju i tiskaju protestni plakati, članovi zadruge izrađuju dokumentarne filmove i foto-dokumentaciju društvenih pokreta u Puli. Jednom kada se izborilo za vlastitu autonomiju oblikovanje dobiva širu primjenu, pa tako i sama umjetnost dobiva svoj društveni kontekst.
E - Odnos zadruge i reprezentacije
Svojom pozicijom na tržištu kreativnih industrija zadruga Praksa ne može izbjeći operiranje s ključnom sirovinom svakog spektakla, a to je reprezentacija. Ono što može je investirati vlastiti reprezentativni potencijal u emancipacijsku praksu. Izložba "Femicomix" strip kolektiva Komikaze potaknula je uključivanje šire zajednice da nacrta svoj prvi strip, a glazbeni projekt "Palme" sa svojim javnim probama / koncertima u zadruzi briše granicu između izvođača i publike.
F - Odnos zadruge i prakse
Oblikovanje unutar realnih proizvodnih odnosa normalizirano je legislativno-planerskim procesima i samom standardizacijom. Time je oblikovna praksa svedena na nužni rad čija je osnovna svrha reprodukcija postojećih mehanizama, u prvom redu kapitalizacija djela putem tržišta. Kako bi u samom oblikovanju (ponovno) otkrili djelovanje mimo nužnog rada - djelovanje koje sadrži potencijal stvaranja novoga - potrebno je kritički ispitati procese normalizacije današnjeg dizajna te putem pokušati razotkriti potencijalna mjesta stvaralačkih praksi koje posjeduju mogućnost emancipacije novoga.
*tekst je dio prijave zadruge Praksa na natječaj za izbor hrvatskog predstavnika na Milanskom trijenalu 2016. godine. Cijelu prijavu možete pogledati ovdje.
Komentar na tekst „Tragedija plus vrijeme“, ČIP br. 05-08, listopad 2015.
Što je po naslovu trebalo biti “iskustvo studiranja” jednog studenta arhitekure, ispostavilo se kao mali priručnik generalizacija o studiranju. Dokaz tome je već prva rečenica „Svi smo došli na fakultet s jasnim ciljem.“ iza kojeg slijedi romantičarski opis našeg zanimanja. Cilj zbog kojeg smo došli je svakako bio potpuno nejasan, ali uključivao je želju za ostvarivanjem svojih potencijala, ništa više, niti manje. Nakon nepreciznog uvoda slijedi dio o emocijama gdje se 9 puta spominje riječ „frustracija“ vezano za vježbe iz arhitektonskog projektiranja, a zaključak nudi tek naznaku nekog obrata, ostavljajući čitatelja i dalje potresenim što jedan ugledan časopis objavljuje nečiju emotivnu ispovijest.
Bilo bi dobro da se tekstovi osobnog iskustva ne pišu u takvoj izolaciji, nego da se stave u kontekst. Pošto mi o kontekstu autora ne znamo ništa, nije u redu čitati kako se isti osjeća. Ako već postoje kanali koji studentima omogućuju pisanje i objavljivanje na internetu ili u časopisima, bilo bi dobro sjetiti se sljedećih korisnih savjeta: 1.razlikovati bitno (uloga studenta na arhitektonskoj sceni, utjecaj tehnologije na način studiranja arhitekture, socijalni odnosi između studenata, kvalitetna interdisciplinarnost, iskorištavanje studenata i/ili volontiranje itd.) od nebitnog (svi studenti arhitekture su zasigurno frustrirani jer je arhitektura zahtjevna), 2. razliku vlastitog iskustva i generalizacije (generalizacija je u ovom slučaju poopćeno vlastito iskustvo), 3. sve objavljeno na internetu, ostaje na internetu.
Vlastito iskustvo studiranja
Bilo bi jednostavno prepričati kako se kroz arhitekturu ostvarilo da mijenjam stvarnost i pridonosim nekom napretku, kako nespavanje nema korijen u strahu nego u želji da se najbolje moguće prikaže misao, kako sam upoznala fantastične ljude i krenula graditi vlastitu stvarnost koja sustavnim radom postaje dio objektivne stvarnosti, kako je super miris drvofixa, kako je Žižek jeben lik – zamisli da je arhitekt. Još jednom: to je samo izolirano vlastito iskustvo i ono je nevažno dok se ne stavi u službu istraživanja neke teze, te usporedi s ostalim iskustvima da bi generalizacija bila utemeljena. Neke stvari na arhitekturi bile su problemi, neke samo izazovi. Neke pobjede lake, neke teške. Neki profesori zainteresirani, neki manje. Neki studenti dijelili iste interese i bjesove, neki nisu. Unedogled.
Predaje, 08.06.2015., 05:15, AF (fundus autora)
Od mnoštva teza, ranije spomenutih, u ovom slučaju izdvojila bih nagli pad kvalitete rada kao posljedica bolonjskog sustava. Tema o kojoj se priča već godinama nije neki peh koji treba izvlačiti opet na površinu da bi se zabavili kritizirajući, nego na fakultetu više ne postoje mistična bića zvana „predbolonjci“ , a ne smijemo zaboraviti prednosti takvog sustava pa apeliram na oživljavanje dijaloga o istom. Fakultet upisan 2010. godine pružio mi je 2-3 godine koegzisitranja na petom katu fakulteta u opskurnom sobičku studentskog zbora, gledajući kako zbog ne-bolonjske fleksibilnosti, pristup studiranju arhitekture može biti puno usmjereniji na polja interesa koja će utjecati na buduću arhitektonsku produkciju, a sustav je poticao grupiranje, naspram ovog koji potiče kompeticiju, čak i onda kada se nisi spreman natjecati.
Kao što bolonjski sustav koji je hladan, štreberski, odrješit, nefleksibilan i naposlijetku brutalan podsjeća na ovu uzavrelu fazu kapitalizma, postavlja se pitanje da li je ispravno da institucija poput AF-a slijepo ide u skladu sa suvremenim tendencijama istovremeno zahtjevajući humanost koja je nestala zajedno sa bivšom državom?
Kako je najbitnije da se fakultet potpuno ne preda niti jednoj niti drugoj strani, treba se zapitati da li je bitnija produkcija mislioca ili inženjera. Idealno bi bilo da se altruistični kriterij proteže pri izražavanju bilo kojeg argumenta, donošenju svake odluke, vršenju svakog čina, bez obzira da li je arhitekt umjetnik, inženjer, birokrat ili sve navedeno. Stanje je takvo da naši mladi studenti arhitekta doživljavaju kao birokrata koji, ako ima sreće, raditi će na „lijepim“ projektima, što god to značilo. Konflikt je očit kada profesor idelist nema ideje kako pokrenuti takvu masu ljudi, te se iskreno nadam da ne osjeća krivicu, jer nastala inercija među mladima nije nešto što oni mogu ili moraju moći rješiti s par sati praktičnih vježbi tjedno. U sustavu koji bi prešao s ove pretjerene sistematičnosti na usmjerenost produkciji dobrih projekata, uveo arhitektonsku edukaciju prije upisa samog studija te smanjio broj upisanih, ne bi dolazilo do konflikata koji nažalost često rezultiraju slanjem krive ili nebitne slike u javnost.
Pod pretpostavkom da ne možemo očekivati od institucije da će promijeniti svoj ustroj samo zato jer studenti smatraju da bi to bilo bolje, potrebno je pronaći prostor i vrijeme za djelovanje. Pošto su prve tri (najvažnije) godine fakulteta odlično strukturirane, ali izrazito intenzivne, jedino slobodno vrijeme je ono koje prethodi fakultetu. „Nultu godinu“ arhitekture zamišljam kao proširene pripreme za prijemni ispit. Uostalom, žalosno je da srednjoškolci izgovaraju riječi „idem na pripreme za prijemni“ umjesto „pripremam se za arhitekturu“. Nulta godina može se provoditi kao niz predavanja i/ili praktičnih vježbi koje se mogu održavati na fakultetu. Ostaje pitanje da li je to najbolje s obzirom da Google-generacija ima sve ponuđeno i sve što je potrebno je doza truda? Kod tog pitanja stajem na stranu google-generacije, kojoj i pripadam, jer je odnos mogućnosti dolaska do informacija obrnuto proporcionalan sigurnosti da je informacija kvalitetna. Samoobrazovanje može funkcionirati nakon fakulteta jer osim materije polaznici nauče kako istu filtrirati. Ako na vrijeme ne naučimo mlade arhitekte donositi sudove o kvaliteti, to će biti prepušteno Archdaily–u.
Nadam se da će ova kratka razrada samo jedne od mogućnosti djelovanja u datim okolnostima potaknuti da se iskustvo studiranja iz neke „teško ti je nama, malo spavamo“ aure s vremenom pretvori u „arhitektura je najbolja stvar koju čovjek može studirati“.
s-u-f-j-a-n-s-t-e-v-e-n-s
andulkaphoto
vaporwave
2087
