Rudolf Wittkower explains in his book “Architectural principles in the Age of Humanism” that “according to Alberti's well-known mathematical definition, based on Vitruvius, beauty consists in a rational integration of the proportions of all the parts of a building in such a way that every part has its absolutely fixed size and shape” relating that philosophical position to Pythagorean concept “all is number” and the work of Plato and neo-Platonists. This ancient transcendental concept outlived even the avanguard dealing with the past in 20. century and reincarnated in the form of Le Corbusier’s famous Modulor system of proportions.
Even though architecture recalls musical systems as an argument to constraint beauty into numbers (Pythagoras developed ratios into a musical octave, Palladio was inspired with fugal systems of the Renaissance, Iannis Xennakis applied serialists twelve-tone music technique to Le Corbusiers Modulor) it seems that contemporary music theory, at least after John Cage, efficiently separated the concept of harmony from the concept of beauty. Is architecture really the last stronghold of platonic transcendental concept of beauty?
Izlaganje održano na konferenciji „Novi start – korištenjem napuštenih prostora do urbane obnove“ 9.6.2015. godine u Puli
Dobro došli na Muzil. Nadamo se da je ovo tek prvi javni događaj na ovom poluotoku. Na početku mi se čini bitnim naglasiti pitanje privremenog korištenja na području Muzila. Što se tiče samih objekata smatram da je privremeno korištenje jedini način da se objekti sačuvaju od propadanja. Primjenjivali su se različiti modeli zaštite nekretnina u vojnim zonama Pule, međutim, ovi objekti su osam godina prazni, izvan funkcije su i građevna materija objekata je jednostavno takva da se urušava ako se ne održava, i ako ne postoji faktor ljudske brige o njoj. Drugi bitan faktor privremenog korištenja, koji se zapravo ne tiče isključivo Muzila, oslobađanje je od rente, odnosno najamnine ili bilo kojeg drugog oblika razmjenske vrijednosti koja inače na tržištu kompenzira korištenje prostora. Kad smo započeli s ovom idejom (Muzil starter), prvo pitanje koje se postavilo bilo je da li u Puli postoji uopće toliki broj poslovnih subjekata kojima je potreban novi prostor?Je li Puli uopće potreban prostor za širenje izvan postojećih granica kada i u samom gradu postoje napušteni objekti?
Ako se tom pitanju pristupa iz tržišne perspektive, možemo reći da ne postoji interes za novim poslovnim prostorima jer se jedva i oni postojeći pune. Međutim, ako razmišljamo o poslovnom prostoru koji je oslobođen rente, onda je naša hipoteza da u tom kontekstu možemo raspravljati o potencijalnom interesu – interesu koji se nameće kao logičan u gradu u kojem je cijeli sjeverni dio zaljeva napušten i prazan već desetak godina, u kojem je Muzil prazan, u kojem je zapravo nepregledan broj nekretnina napušten. Možda je smislenije pitati se, ako okrenemo perspektivu, zašto je renta u ovome gradu toliko visoka? Zbog svega navedenog želim iskoristiti ovu priliku da utvrdim neka pitanja vezana uz samu rentu i kako ona utječe na urbanizam, arhitekturu, društvene odnose i ekonomiju iz koje izvire, premda vjerujem da većinu toga već znate i da ne govorim ništa novo.
Klasična teorija ekonomije još u doba Adama Smitha poznavala je tri načina ostvarivanja viška vrijednosti: profit, kamatu i rentu. Ono što je specifičnost rente u tom trojstvu je da se ona utvrđuje neovisno od ljudske produktivnosti. Renta je vezana uz tlo ili zemlju te ona, u svojoj osnovi, predstavlja kompenzaciju za korištenje određenog tla, primjerice u poljoprivredi gdje se ona definira kao kompenzacija za smanjivanje rodnosti zemlje prilikom višegodišnje eksploatacije. Dakle, to je izvorište ekonomskog pojma rente koji, po svojoj izvornoj logici, nema gotovo nikakvog smisla u urbanom krajoliku jer nema veze sa rodnošću tla. No ipak pojam rente je gotovo presudan u formiranju tog krajolika.
Prije nego nastavim vratio bih se još trenutak na spomenutu trijadu viškova u klasičnoj ekonomiji. Naime, postoji jedan mit koji je kapitalizam proizveo kako bi opravdao vlastito postojanje i distancirao se od svog prethodnika feudalizma. Za razliku od feudalizma, kapitalizam se voli definirati kao produktivan sistem, odnosno sistem koji ostvaruje višak kroz produkciju, kroz napredak, kroz razvoj, kroz modernizaciju, itd. Postoji niz teoretičara koji su se oslanjali na taj mit, primjerice Joseph Schumpeter je pričao o inovativnom poduzetniku koji svojom kreativnošću razvija taj kapitalizam za razliku od prethodnog feudalog sistema koji se zapravo bazirao na monopolu nad zemljišnim površinama od kojih se ubirala renta. Vođen time i sam John Maynard Keynes zaziva eutanaziranje najmodavaca kao nužnog preduvjeta za razvoj kapitalizma1. Dakle, i sam kapitalizam tvrdi da se mora osloboditi rente ako želi razvijati svoju proizvodnju. Osnova tog mita prikazuje kapitalizam kao kreativan proces za razliku od feudalizma koji je parazitski. Međutim, još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća tendencija kapitalizma je upravo suprotna – profit koji se crpi iz produktivnog ciklusa opada, a višak vrijednosti od kamata i rente se povećava. Primjer za to je španjolska ekonomija koja je devedesetih godina imala drugi najveći rast BDP-a u EU, a svoje gospodarstvo je bazirala na krilatici „gospodarski rast bez industrijalizacije“2. Riječ je o rastu koji se svojim dobrim dijelom temeljio upravo na tržištu nekretnina i crpljenju viška iz same rente.
Znači, unatoč mitu o produktivnosti kapitalizma, renta je postala dominantan izvor viška vrijednosti u današnjem društvu. I njena tendencija je da raste. Manuel Castells je u opisima „rent-strike“-ova u Velikoj Britaniji spomenuo da je do pobune radnika došlo kada je najam stanova nadmašio trećinu iznosa plaće3. Ako usporedimo taj iznos s današnjim vidimo da je renta obiteljskog stana nerijetko veća od neto minimalne plaće što znači da ona iznosi i 100% primanja pa je u toj situaciji život bez kreditnog sustava teoretski nemoguć.
Prije sam spomenuo proces deindustrijalizacije, koji je započeo u sedamdesetima, i paralelan proces rasta rente. Zašto rast crpljenja viška putem rente prati opadanje produktivnih kapaciteta kapitalizma? Postoji neposredna veza između ta dva procesa. Renta ulazi u proizvodnju kao fiksni trošak koji zapravo opterećuje proizvodnju jer predstavlja neproduktivan trošak za razliku od investicija u strojeve ili plaće. Kada imamo tendenciju da profit iz proizvodnje raste linearno, a cijena rente raste eksponencijalno, dolazimo do točke u kojoj vrijednost zemljišne rente nadmašuje ukupan profit neke industrije. I tu dolazi do gašenja i propadanja industrije, pogotovo u gradovima gdje renta raste brže. Najeksplicitniji primjer tog procesa je tekstilna industrija čiji su prihodi od proizvodnje vrlo niski, a postrojenja se, kao što je slučaj s tvornicom Kamensko u Zagrebu ili Arena trikotaža u Puli, nalaze u središtu grada ili uz obalu.
U takvim uvjetima, gdje se gospodarski rast bazira na renti, ona postaje presudan faktor u određivanju namjene tla, posebno u gradovima. Američki urbani sociolog David Harvey napominje jednu vrlo bitnu stvar vezanu uz urbanizam, a to je da „prema praksi tržišta nekretnina vrijednost zemlje se definira u odnosu na najunosniju moguću namjenu na nekoj lokaciji, a ne prema postojećoj namjeni koja koristi tu lokaciju.“4. Znači preko projekcije najunosnije, ne nužno i realne, namjene na nekom području se definira renta za bilo kojeg korisnika koji se na određenoj lokaciji nalazi. U takvim uvjetima ispada da manje profitne djelatnosti plaćaju izuzetno veliku rentu jer plaćaju rentu kao da su najprofitnije moguće. Znači da renta nije proporcionalna profitu koji se na nekoj lokaciji stvara. Daleko viši trošak rente imaju manje profitne organizacije nego što to imaju visoko profitne budući da se visina rente definira po najvišem mogućem profitu. Stoga Harvey zaključuje da „nije čudno da su područja s najvišom rentom u gradu kolonizirana aktivnostima čija se produktivnost ne može mjeriti poput vladinih ureda, banaka, osiguravajućih kuća, burzi, putničkih agencija i raznih oblika zabave."5
Ovaj paradoks me vodi do ključnog pitanja koje bih želio postaviti, a to je zašto kapitalizam, koji sebe vidi kao produktivan razvojni sustav, temelji svoju egzistenciju na instituciji rente koja je jedan neproduktivan namet i krupan trošak koji opterećuje i ometa razvoj same produkcije? Kako bi na to odgovorili mislim da moramo sagledati rentu u svojoj suštini prema kojoj je ona zapravo eksponent institucije vlasništva. Vlasništvo je kulturološki pojam, ono nije ekonomski pojam niti je arhetipski pojam koji postoji oduvijek. Renta je ekonomski ekvivalent tog kulturološkog pojma na čije postojanje pristajemo. Renta je ta koja vlasništvo čini postojanim.
No, da se vratim pitanju Muzila. Za razliku od strojeva ili radnika, koji se ne mogu izuzeti iz ekonomske cirkulacije bez stvaranja gubitka, zemlju se uvijek može izuzeti iz te cirkulacije kada ekonomske konjukture nisu povoljne za vlasnika. Tom mogućnošću izuzeća stvara se konstantna oskudnost prostornim resursima, iako oni realno postoje, a oskudnost je ta koja formira visoku cijenu rente. Nalazimo se u zgradama koje su osam godina prazne, osam su godina izuzete iz bilo koje ekonomske cirkulacije. Nalazimo se na području koje je prostornim planom namijenjeno za turistički resort što predstavlja idealnu, odnosno najprofitniju moguću namjenu za zemlju uz obalu. Što nas sve zajedno dovodi u pat-poziciju: taj je prostor previše atraktivan da bi se rentao za išta što je manje profitabilno od turističkog resorta. Pritom, investicija u turistički resort nema, a vlasnik ima slobodne ruke držati prostor izvan cirkulacije dok mu se ne pojave ekonomski uvjeti za realizaciju maksimalnog mogućeg profita. I to je situacija koju, pretpostavljam, svi mi koji smo se okupili na konferenciji, želimo mijenjati. Želimo izaći iz te pat-pozicije.
Put izlaska vidim u dovođenju u pitanje rente kao nameta koji umanjuje produktivnost društva. Jedan od načina je korištenje Muzila za poduzetničku zonu oslobođenu rente. Dakle, da Muzil postane mjestom obustave sistema rente, kao što je to bilo koji start-up inkubator. To bi bio blaži način dovođenja u pitanje postojanja rente. Korak više bio bi dovođenje u pitanje institucije koju renta predstavlja, a to je samo vlasništvo. To je ideja koja prati bilo koji oblik neautoriziranog zauzeća bivše vojarne Muzil, dakle skvota.
Nadam se da je ovo bilo nekoliko kratkih crtica za razmišljanje koje će biti korisne u sljedećim prezentacijama. Hvala lijepa.
Prepisao: Aleksandar Ćelović
Lektorirala: Nives Franić
1 – Izjava Michael Hardta u intervjuu s Pulskom Grupom 2012., izvor: http://praksa.hr/michael-hardt/#title
2 – O španjolskom ekonomskom sustavu baziranom na renti vidi: Isidro López & Emmanuel Rodríguez, The Spanish Model, New Left Review 69, May-June, 2011.
3 – Castells, M. The City and the Grassroots – A Cross-Cultural Theory of Urban Social Movements, London, 1983. str.27.-37.
4 – Harvey, D., Social Justice and the City, Athens, Georgia, 2009., str. 186.
Zadruga Praksa je proizvodna organizacija specijalizirana za oblikovanje – arhitekturu, dizajn, vizualno i glazbeno stvaralaštvo – pa je produkt s kojim ta organizacija sudjeluje u proizvodnim odnosima stvaralačko djelo. Proizvođač zadruge Praksa je autor, čiji rad Walter Benjamin postavlja u sljedeću relaciju: Umjesto pitanja "kakav je stav djela prema proizvodnim odnosima svog doba" radije se pitam "kakva je njegova pozicija u tim odnosima?". Manje je bitno pitanje kakav je stav zadruge Praksa prema proizvodnim odnosima. Bitno je gdje se djelovanje te zadruge pozicionira unutar suvremenih proizvodnih odnosa. Ono je svakako unutar tih odnosa, ono ima svoju funkciju u tim odnosima, ono je proizvod tih odnosa.
A - Odnos zadruge i oblikovanja
Jedan od arhitektonskih projekata zadruge Praksa je rekonstrukcija antičkog kazališta u Puli kojom se planira izgradnja novih tribina i pozornice kako bi se taj teatar stavio u funkciju. Budući da se antičko nalazište ne može direktno upogoniti u ekonomski ciklus kao bilo koja druga nekretnina, njemu je potrebna proizvodnja spektakla u vidu kulturno-turističkih manifestacija kako bi kulturno dobro postalo unosno. Pozicija arhitektonskog djela zadruge Praksa u proizvodnim odnosima omogućava tu financijalizaciju, a samim time i reprezentaciju političkog ustroja koji se temelji na proizvodnji spektakla. Svjestan svoje pozicije, izraženi arhitektonski oblik reducira sve svoje reprezentacijske atribute na golu tektoniku. Oblik postaje medij koji odbija biti poruka.
B - Odnos zadruge i tržišta
Zadruga Praksa je trgovačko društvo i kao takva sudjeluje u tržišnim odnosima koji se temelje na konkurenciji. S druge strane zadruga je samoupravna organizacija sastavljena od ravnopravnih članova koji svoje relacije temelje na solidarnosti. Razumijevanje dvosmislenosti unutarnje solidarnosti i vanjske kompetitivnosti ključno je za opisivanje djelovanja zadruge Praksa. Uspostavom unutarnjeg financiranja zadruga je u mogućnosti proizvoditi "ne-primjenjenu" umjetnost i autonomnu političku aktivnost s viškom sredstava ostvarenim na tržištu putem profitnog oblikovanja.
C - Odnos zadruge i grada
Prostori zadruge Praksa nalaze se u staroj gradskoj jezgri Pule, između oronulih fasada, napuštenih zgrada s urušenim krovovima i dotrajalom infrastrukturom, iz čijeg podzemlja prilikom obilnijih kiša prodire kanalizacija. Nasuprot zadruge stoje stihovi Fabrizia de Andrea napisani na zid "dal letame nascono i fiori, dai diamanti non nasce niente" (iz gnoja niče cvijeće, iz dijamanata ne niče ništa). Ta bolna istina pogađa urbanu cjelinu koja je, možda više nego išta drugo, trodimenzionalni odraz samog tržišta. U slijepoj ulici urbanog planiranja temeljenog na cirkulaciji robe, prometa i kapitala stoje zidovi zadruge Praksa koji skrivaju dvorište u kojem susjedi organiziraju zborove građana, anarhisti distribuiraju svoje pamflete, sindikalisti dogovaraju buduće štrajkove, građanske inicijative izrađuju transparente i pripremaju se na proteste poput onog za poluotok Muzil ispred gradske palače 8.5.2014. godine.
D - Odnos zadruge i primijenjene umjetnosti
Osnaženi autonomnom pozicijom unutar društvenog polja članovi zadruge Praksa izvoze iz svog dvorišta političke poruke solidarnosti u gradska žarišta sukoba – zadružni zbor pjeva ispred tvornice u štrajku, u zadruzi se oblikuju i tiskaju protestni plakati, članovi zadruge izrađuju dokumentarne filmove i foto-dokumentaciju društvenih pokreta u Puli. Jednom kada se izborilo za vlastitu autonomiju oblikovanje dobiva širu primjenu, pa tako i sama umjetnost dobiva svoj društveni kontekst.
E - Odnos zadruge i reprezentacije
Svojom pozicijom na tržištu kreativnih industrija zadruga Praksa ne može izbjeći operiranje s ključnom sirovinom svakog spektakla, a to je reprezentacija. Ono što može je investirati vlastiti reprezentativni potencijal u emancipacijsku praksu. Izložba "Femicomix" strip kolektiva Komikaze potaknula je uključivanje šire zajednice da nacrta svoj prvi strip, a glazbeni projekt "Palme" sa svojim javnim probama / koncertima u zadruzi briše granicu između izvođača i publike.
F - Odnos zadruge i prakse
Oblikovanje unutar realnih proizvodnih odnosa normalizirano je legislativno-planerskim procesima i samom standardizacijom. Time je oblikovna praksa svedena na nužni rad čija je osnovna svrha reprodukcija postojećih mehanizama, u prvom redu kapitalizacija djela putem tržišta. Kako bi u samom oblikovanju (ponovno) otkrili djelovanje mimo nužnog rada - djelovanje koje sadrži potencijal stvaranja novoga - potrebno je kritički ispitati procese normalizacije današnjeg dizajna te putem pokušati razotkriti potencijalna mjesta stvaralačkih praksi koje posjeduju mogućnost emancipacije novoga.
*tekst je dio prijave zadruge Praksa na natječaj za izbor hrvatskog predstavnika na Milanskom trijenalu 2016. godine. Cijelu prijavu možete pogledati ovdje.
La creazione dell’architettura viene normalizzata dai processi legislativo-pianificativi e dalla stessa standarizzazione. Di conseguenza, la prassi dell'architettura si riduce al lavoro indispensabile il cui scopo fondamentale diventa quello della riproduzione degli meccanismi esistenti tra cui, in primo luogo, la capitalizzazione dello spazio tramite il mercato immobiliare. Affinché nell'architettura si possa (ri)scoprire quell'agire che oltrepassa il lavoro indispensabile, un agire che comporta l'attitudine alla creazione del nuovo, è necessario esaminare criticamente i processi della normalizzazione dell'architettura odierna con l'intento di rivelare quegli spazi potenziali delle prassi crative che dispongono della possibilità dell'emancipazione del nuovo.
Rješenje bitnih problema arhitekture nalazi se s onu stranu estetike
Danko Grlić
odabrao: Emil Jurcan
Jedan od utemeljitelja časopisa Praxis, profesor estetike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kasnije i voditelj katedre za estetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Danko Grlić (1923-1984), sažeo je svoja sveobuhvatna istraživanja filozofije umjetnosti u 4 toma “Estetike” u izdanju zagrebačkog Naprijed, 1979. godine. Prenosimo zaključni tekst o arhitekturi iz 4. toma str. 345-347. Praksisovom manirom humanističkog, stvaralačkog i antidogmatskog marksizma Grlić pristupa i pitanju arhitekture. Iz te perspektive osnovno pitanje u arhitekturi koje nadilazi granice samog oblikovanja glasi kako možemo graditi slobodno?
Rješenje bitnih problema arhitekture nalazi se s onu stranu estetike
Moglo bi se ukratko reći – a to na neki način ustvrđuje i Lukács – da je ono specifično arhitektonskog prostora njegova zbilja, zbiljski, a ne umjetni prostor i zbiljsko a ne prošlo vrijeme u kojem djeluje. Za razliku od kiparstva i slikarstva, arhitektonski prostor okružuje čitavog čovjeka u svakodnevnom životu. Zato on i djeluje tako totalno na čovjeka i zato čovjek spram njega ne može biti indiferentan. Upravo stoga njegovo preobraćenje u homogeni medijum, preobraća čovjeka puke svakodnevice u čovjeka te umjetnosti. U arhitekturi, za razliku od npr. slikarstva koje predstavlja – i po Hartmannu i po Lukácsu – tako odražavanje vanjskog svijeta što ujedno postaje naprosto irealan prostor – tu ono stvoreno i oblikovano samo ostaje realnost. Ono što se u slici uobičajeno interpretira kao preobraćenje estetskog za sebe u estetsko za nas, u arhitekturi ostaje trajno i za sebe. Zato i ima Lukács takvih teškoća s mimetičkim karakterom arhitekture, jer se ovo „za sebe“ u njoj ne može ukinuti i izvorna zbiljskost kao zbiljskost ostaje netaknuta. Samo tako taj prostor može postati vlastitim prostorom čovjeka u tom neposrednom smislu. Jer i u slikarstvu i kiparstvu, pa čak i u muzici, baš kad mislimo na ograničeni estetski pristup tim vrstama umjetnosti, riječ je uvijek o doživljaju svijeta koji kao svijet stoji nasuprot nama i u kojem participiramo kao u manje ili više adekvatnom receptivnom doživljaju. Za arhitekturu je čak i estetika ustvrdila drugi odnos; u njoj je čovjek sa svim svojim potpunim tjelesno duševnim bitkom neposredno okružen od umjetnički oblikovanog prostora: taj prostor, koji reprezentira jedan umjetnički svijet, neposredno se ujedno odnosi na zbiljskog čovjeka. On u doslovnom smislu te riječi – a ne tek u prenesenom – živi u tom prostoru.
Arhitektura nosi upravo zato u sebi jedan unutar estetike tako teško savladivi paradoks. Ukoliko je danas najnaprednija i optimalno građena za potrebe, ukus i težnje suvremenog čovjeka, ipak nužno zastarijeva: ona ostaje kao zgrada ili kompleks zgrada fiksirana, a čovjek koji u njoj živi mijenja se i mijenjajući se stvara nove potrebe za drugim, danas još nepoznatim prostorom. Zato ona ne bi smjela biti samo slika ili odraz postojećeg, nego – a to već prelazi granice estetike – i nošena vizijom budućeg i otvorena spram njemu. Nitko, doduše, ne sumnja u to da će i tada jednog dana zastarjeti i ostati samo manje ili više uspjeli dokumenat prošlog vremena. Pa ipak, iz tog će se stvaralaštva vidjeti i koliko je samo to vrijeme, zemlja, ljudi, gledalo naprijed, koliko je moglo podnijeti da bude sada već u budućnosti, a koliko se samo vezalo uz već definiranu tradiciju i gradilo isključivo na temeljima poznatog i postojećeg, prosječnog i općeprihvaćenog estetskog standarda.
Čovjek ne postaje čovjekom time da ima samo utočište i sigurnost (to traži i životinja u svom brlogu), pa ni time da mu u određenom prostoru bude fizički udobno ili tehnički praktično životariti svakodnevni život. On to postaje tek time da svoj ambijent preobraća u doista ljudski, u okruženje koje mu omogućuje život kao ispoljavanje njegovih mogućnosti stvaralačkog djelovanja. A to znači da njegova ljudskost ovisi ne o prostoru naprosto, već o njegovoj kvaliteti, tj. o prostoru koji nužno u sebi nosi pečat najslobodnije i najnesputanije tj. umjetničke moći. Jer baš se u samoj supstancijalnosti umjetničke moći očituje najizvornije i paradigmatički kako i koliko čovjek može biti slobodan. I još nešto: kako se i koliko može transcendirati svijet puke determiniranosti povijesne, osjetilne ili čisto duhovne.
U Marxovoj riječi „vrijeme je prostor za ljudski razvoj“ nije izrečena samo metafora koja bi se obrtanjem mogla interpretirati – a da se ne promijeni njen smisao – da je prostor vrijeme za ljudski razvoj. Doista se u svakodnevnom životu spontano vrši antropomorfiziranje prostora. No time prostor još ne zadobiva svojstva koja ga u tom Marxovom smislu čine vlastitim prostorom čovjeka. Obratno. U svakodnevnom životu kakav se vodi u zarobljenosti postojećeg, moraju u prednjem planu osjećajnog života nužno stajati takvi elementi koji su nezavisni i otuđeni od istinski slobodne, nesvakodnevne, umjetničke čovjekove svijesti i u tom mu smislu strani, pa čak i njemu neprijateljski. No čovjek sebe ne dokazuje i pokazuje čovjekom ni time da prirodu naprosto podvrgne bilo kojim drugim, npr. tehničkim ili estetskim zakonomjernostima, već samo tada kad i prirodu i tehniku i sve što ga okružuje podvrgne svojem ljudskom postavljanju cilja, vlastitog tj. čovječjeg očovječivanja čovjeka. Tako i prostor postaje ljudskim tek onda kad „služi“ tom cilju, a ne bilo kojem drugom, tehničko-arhitektonskom, estetskom, ideološkom, političkom ili – što je često slučaj – cilju stvaranja onih moći koje moćno guše ljudskost.
Lukács kao i mnogi drugi, inzistira s mnogo prava na kolektivnoj i historijskoj dimenziji arhitekture. Pa ipak nije riječ samo o tome je li uopće i u kojoj mjeri arhitektura neodvojivo vezana sa društveno povijesnom uvjetovanošću svojeg postojanja, već i o tome koliko je ona, upravo po svojoj umjetničkoj komponenti, nadilazi i koliko je prerasta, govoreći i svom i našem vremenu na način koji ne samo proizlazi iz kolektivne svijesti, već je i stvara i, izuzetnošću svojih upravo umjetničkih kvaliteta, iskazuje i natkolektivne i za jedno vrijeme neuobičajene pa stoga i metaestetske kvalitete. Jer ona ne rezultira samo iz tog vremena – već mnogo više nego bilo koja druga umjetnost – stvara svoje vrijeme i svoju epohu.
Možda se može učiniti i trivijalnom teza da tek revolucija može revolucionirati prostor i da tek takav prostor može osmisliti pa i revolucionirati samu revoluciju. Iskustva su također u tom pogledu više nego žalosna. Poznata je šala po kojoj je najljepši pogled na Varšavu iz doma kulture upravo zato jer se iz njega ne vidi samo to monstruozno zdanje koje je sklepano u klasicističko-sovjetsko-„revolucionarnom“ stilu. Česi su bili nešto sretnije ruke jer su svojedobno veliki hotel koji je tako građen, uspjeli – radi „mira kojeg moraju uživati gosti“ – izbaciti dosta daleko izvan Praga. Lukács misli da i danas nastaju ponekad takve rugobe jer još uvijek igraju veliku ulogu zasade staljinističkog razdoblja. To može biti i točno, pa ipak nije cijela istina. Pitanje se, naime, može postaviti i ponešto drugačije: da li je uopće revolucija bila i na tragu stvaranja takvog čovjeka koji bi bio lišen svih onih pritisaka što ga čine tako pokornim da mu onemogućuju stvaranje ljudskih potreba i šire atmosferu rezigniranog mirenja svime. Kako je to moguće da socijalističkom građaninu neki despot može nametnuti – a da to nikog ozbiljno ne zabrine – takav ružni, kičasti, neljudski prostor, zakašnjelo barokni, s primjesama lažne patetike? I kako je moguće da ga on može svaki dan gledati i kretati se u njemu i da mu pritom uopće ne padne na pamet da se čitavo njegovo biće toliko pobuni protiv njega da ustane u ime sebe, čovjeka, umjetnosti, ove epohe i revolucije i da jednostavno ne pristane živjeti u njemu. Nije li ograničenost arhitekture u tim zemljama posredno i pokazatelj ograničenosti nedovoljno ljudskih pretpostavki na kojima se temelji taj „socijalizam“. Tako problem arhitekture prestaje biti samo arhitektonski, pa i estetski, i postaje problemom same biti revolucije. Stoga, kako bi se mogli otpočeti rješavati ključni problemi arhitekture, treba ujedno otpočeti tragati za onim, ljudskom biću imanentnim revolucionarnim moćima koje će mirnog, poslušnog i dresiranog podanika pretvoriti u smionog i buntovnog graditelja takvog prostora koji ga prestaje tući kao pritisak proklete sudbe i koji otpočinje sve više odgovarati neprestanom i uvijek novom iznalaženju vlastitih ljudskih i ni od koga sputanih potreba. Neslućene mogućnosti stvaranja ljudskog prostora što ih sada i ovdje, zarobljeni postojećim, možemo anticipirati u vrlo nejasnoj konturi, otvaraju se dakle tek tada kad svijet fatalne ropske nužde pretvorimo u „carstvo slobode“ (Marx). Tom kvalitativnom skoku prethodi dugo i tegobno razdoblje u kojem nekako moramo preživjeti makar i u sivilu zgrada što nam tek omogućuju najelementarnije vitalne, a to znači životinjske potrebe, ali zatvaraju ljudske horizonte. No taj je skok ujedno i conditio sine qua non pobjede života nas smrću i nezaobilazna pretpostavka da se iz svijeta sjena i mučnine stvori svijet ljudi i da i u arhitekturi iz mraka rugobe izađemo bez straha u prostore ozračene novim patosom dostojanstva, u zgradu humanuma.
Stvaranje arhitekture normalizirano je legislativno-planerskim procesima i samom standardizacijom. Time je arhitektonska praksa svedena na nužni rad čija je osnovna svrha reprodukcija postojećih mehanizama, u prvom redu kapitalizacija prostora putem tržišta nekretnina. Kako bi u arhitekturi (ponovno) otkrili djelovanje mimo nužnog rada, djelovanje koje sadrži potencijal stvaranja novoga, potrebno je kritički ispitati procese normalizacije današnje arhitekture te putem pokušati razotkriti potencijalna mjesta stvaralačkih praksi koje posjeduju mogućnost emancipacije novoga.
