Price mojih misli

zanimljivo ih je pisati, a možda nekad i čitati

[pricemojihmisli2025]

Teorija zavjera u službi evolucije

Evolucija ili viša sila dovede čovječanstvo do današnjeg stadija razvoja, ali čini se da tu stade. Tehnologija se brzo razvija, ali ljudstvo baš i ne. Istina, ljudi žive duže, a većina i lagodnije. Unapređuju kvalitet života (većinom), ali sve više nedostaju izazovi i za vlastitim napretkom. Vatra, točak... pa stigosmo sve do AI. U nekim dijelovima svijeta se ratuje što s distance djeluje kao igra "Bježi ili bori se". Prošla sam tu igru i ne preporučujem njenu djelotvornost. Ne primjećujem da tu pobjeđuju ni da iz nje izlaze kao mudriji ljudi ili oni s vizijom sveopšteg napretka već... (nema potrebe nabrajati ko je/će koliko naučiti).

Jedan od sličnih pokušaja izazova čovječanstva je bila globalna pandemija. Žrtve su koletalarna šteta i ovog besmisla, ali sjeme izazova je posijano. Samouvjerenost i jačina glasa i bunta je dijametralno suprotna od svih dosadašnjih autoriteta. Legitimno je kritički analizirati dostupna znanja, ali je apsurdno koliko spremno se prihvata odgovor chat GPT. Jednako vjerujemo njegovoj mudrosti, koliko i svojoj sposobnosti postavljanja pitanja i razumijevanja odgovora.

Uzevši u obzir potrebe ljudskog roda za traženje izazova kao oruđa za razvoj vrste, novi krug prirodne selekcije je tu. Vijekovima skupljena znanja će se boriti s AI i teorijama zavjera, jer na internetu piše da imunizacija nije potrebna, da je škola prevara, a čovjek je sveznajući nakon druženja s AI. Jedna sam od onih koji vjeruju čvrsto u teoriju evolucije, ali jedini zaključak ove dileme: Neka nam je Bog na pomoći s ovolikom pameti (i homo sapiensa i umjetne inteligencije)!

[pricemojihmisli2025]

Dvoboj

Upoznali su se tokom studija. Brzo su postali cimeri i nadopunjavali su se međusobno. U ambiciji i ocjenama su se takmičili, pa se nekad čin

[pricemojihmisli2025]

Cirkus je došao u naš grad

Zapravo je u pitanju panoramski točak na privremenoj lokaciji, ali kao i uvijek uspješno smo napravili cirkus od novosti. Neka još neko opet kaže da smo na Balkanu nesposobni za bilo šta. Uglavnom za točak sam saznala prisustvujući raspravi da li su tačni medijski navodi da je ponovo postavljen, da li je najvisočiji i tako dalje. Debateri rasprave su izgleda dokazali u svojim poluprivatnim raspravama da su novinari olako objavili netačne tvrdnje. Nema razloga da im ne vjerujem, ali ni da provjeravam, jer mi nije izazvalo interesovanje.

Više me zainteresirala reakcija dan kasnije i odlazak većeg broja male grupacije koje poznajem. Neki su odveli dijete, uprkos svom strahu od visine, ali su najviše pričali o skupoći vožnje. Drugi su odveli svoje dijete do točka, provjerili cijenu i izrazili neslaganje s njom. Njihovo dijete se nije provozalo. Neki su rekli da se stvarno veći dio grada vidi u vožnji točkom, ali da taj grad nije toliko spektakularan. U Diznilendu je izgleda bolji pogled, ali ne živimo tamo da lako provjerimo.

Zajedničko svima je što su u mobitelu imali i pokazivali spektakularnu fotografiju točka, koju su napravili članovi njihove porodice ili društva. Zajedničko im je bilo i što nisu do kraja pročitali tekstove na portalima. Tu su mogli vidjeti cijenu vožnje, a ne izlagati sebe suvišnom stresu upoznavanja s cijenom na licu mjesta, a ni djecu bespotrebnoj nadi.

Zašto ovo pišem? Hrabrim se za vožnju. Ne volim visinu, ali sam se turistički znala usuditi, pa kad sam plaćala da vidim strane gradove, trebala bih možda i svoj rodni grad. A zapravo ni pogled, ni patriotizam, a ni previše novca na raspolaganju nisu razlog, već jedina fotka djeteta na točku koju sam vidjela. Želim to uzbuđenje i sreću, jer čini mi se da za to nema cijene.

[pricemojihmisli2025]

Kako smo od pisama stigli do grupnih viber poruka? – Priče mojih misli

Kako smo od pisama stigli do grupnih viber poruka?

Kažu da sam komplikovana za čestitke. Izgovor je da su suviše “kreativne” (čitaj komplikovane) šaljem, pa da mi je teško adekvatno se zahval

[pricemojihmisli2025]

Dobila sam kompliment!

Dali su mi psa na čuvanje. Tako jednostavna radnja, obaveza ili kako je već to ljudi doživljavaju i definišu. Po mojoj procjeni je ipak privilegija da neko smije povjeriti mi najdragocjenije biće koje ima. Ne znaju koliko meni to ulijeva povjerenje u vlastitu motoriku, energiju i pokretljivost. Svi komentari i pohvale na račun navedenog su prilično opravdano prihvaćeni s velikom rezervom i s sumnjom da govore što želim čuti. Ali, čuvanje psa i davanje punog povjerenja meni trapavoj, smotanoj i nesigurnoj je kompliment nad komplimentom. Ni stalne provjere o prehrani, probavi i raspoloženju ne kvare doživljaj. Suviše je zadatak važan.

Mantram da povjerena dama i ja uspješno završimo zadatak i da je opet puste da se igra sa mnom.

[pricemojihmisli2025]

Raditi na sebi! Mantra posljednje decenije (ako ne i duže).

Radila je tako i ona na sebi kako kaže i ne znajući da to čini, a još manje da ima plan. Ne vjeruju joj da nije znala, ali ona zaista nije bila svjesna da radi na sebi (za podsvijest nije mogla garantirati, jer ona čini mnogo toga samovoljno). Željela se samo manje nervirati.

Prvo je postala manje ambiciozna i manje željna svega. Sama se sebi čudila, a nisu joj vjerovali, jer ljudi vide kod drugih samo ono što i sami imaju.

Postala je smirenija i strpljivija. Nevjerne Tome su propitivale kako je moguće, ali nisu vjerovali da je to zbog toga što je “pregorila” u prethodnim fazama. “Pregaranje” im je bilo shvatljivo, ali pozitivni preokret nije bio uvjerljiv.

Osjetila je da joj ljudi koji su bili njena stalna postavka okruženja i ne prijaju više, ali da ona njima još manje prija. Nije se žalila na sve, hvalila je vrline gdjegod ih primjeti, praktikovala je empatiju do ekstrema. Bliska okolina je i dalje bila tu, ali sa sve manje želje za razgovorom. Teme su im bile daleke i nju su krivili, jer se promijenila. Dijelom su bili u pravu, jer promjena nije jednostavna ni vlastita, a kamo li tuđa.

Ipak, bila je zadovoljna svojim promjenama iako su dovele do usamljenosti. Bila je u miru sama sa sobom, sve više imuna na stres.

Najčešće objašnjenje okolini svih životnih problema (njenih ili njihovih) je bilo da je “život ipak lijep”, ali tada je najviše nailazila na žestoke reakcije. Bunilo je što se najviše bune upravo oni koji se plaše preranog završetka života.

Empatija joj je pomogla da ih shvati, ali boljelo je što ne umije pomoći koliko treba.

Nije plakala, nije se ljutila… Prilagođavala se onom što se moralo uraditi, a odmarala u svom zenu. I funkcionisalo je neko vrijeme, ali tada je osvijestila da je rad na sebi ipak bolji kad je s planom. Nju je vodila intuicija sasvim ispravno, ali negdje je skretanje bilo pogrešno, jer izbjegavajući bol izbjegla je i radovanje. Njen rad na sebi nije bio svrsishodan na žalost.

Možda je bilo bolje da je počela od klesanja tijela, jer to se podržava i razumije.

[pricemojihmisli2025]

https://bookche.rs/mirela/rad-na-sebi/

[pricemojihmisli2025]

Već par godina pitam sve: kako su djeca? Da li su sretna?

I svaki put dobijem odgovore: Dobra je, odgovoran je, sluša, uči ili ne…

Ništa od toga nisam pitala, osim da li je dijete veselo? I ne dobih još odgovor, ali gotovo nikada ni za odrasle nisam čula taj odgovor. Istina i pitanje vrlo rijetko čujem 🤔

[pricemojihmisli2025]

Već par godina pitam sve: kako su djeca? Da li su sretna?

I svaki put dobijem odgovore: Dobra je, odgovoran je, sluša, uči ili ne…

Ništa od toga nisam pitala, osim da li je dijete veselo? I ne dobih još odgovor, ali gotovo nikada ni za odrasle nisam čula taj odgovor. Istina i pitanje vrlo rijetko čujem 🤔

[pricemojihmisli2025]

Škola iz ugla roditelja! - Bookche

Dominiraju mišljenja da je škola neprilagođena današnjoj djeci, da je nastavno osoblje nestručno, udžbenici loši, a obaveze i torbe djece pr

[pricemojihmisli2025]

Kad distanca postaje drska? – Priče mojih misli

Kad distanca postaje drska?

Distanca je dobra za mentalno zdravlje. Distanca, postavljena čak i unutar porodice je rezultat borbe za sebe, svoj mir i zen. Distanca čuva