Gost
Stan je prazan, ali Dino kao da osjeti da ga netko čeka u predsoblju. Nije to bilo ništa određeno - ni sjena, ni zvuk, ni upaljeno svjetlo. Samo osjećaj da nije sam. Onaj neugodan trenutak kad zakoračiš u prostoriju i zatekneš zrak netaknut, gust, kao da tjednima nitko nije otvorio prozor.
Stajao je s ključevima u ruci, pokušavajući racionalizirati nelagodu. Nije sklon paranoji, ni nagloj panici. Ima trideset četiri godine, a iza sebe dva kredita, nepreboljeni ljubavni brodolom, posao koji ide nabolje i oca koji leži na palijativi preko trinaest tjedana.
Zakorači u hodnik, zatvori teška vrata za sobom. Cipele ostavlja kako ih skida, jaknu baca preko vješalice, ruksak ispod nje. S lijeve strane kuhinja, naprijed spavaća, desno... desno nesretni zid na kojem je nekoć visjela slika njega i Igora, njih dvoje na Hvaru, nasmijani, zagrljeni, sretni. Slika je otišla prije nekoliko mjeseci, kad je Igor došao po svoje stvari. Rekao je da neće uzimati mnogo, samo ono što je njegovo. Uzeo je i sliku. Nije bila samo njegova.
Ulazi u kupaonicu, pere ruke, ne sviđa mu se muškarac koji ga promatra iz ogledala. Koža - sivkasta, oči - mutne, pogled - potonuo, kosa - masna, prve sijede. Ne može se sjetiti kad se posljednji put osjećalo kao da se nalazio na nekom sretnom životnom kolodvoru. Sve su bile samo stanice za presjedanje, vlak nikako nije dolazio kamo je trebao stići.
***
Telefon je zazvonio iz hodnika. Odlazi, uzima ga bezvoljno, vraća se pomokriti i javlja se preko volje.
- Gospodin Martić? - javio se tih, uplašen ženski glas.
- Ja sam.
- Zovem iz bolnice. Vaš je otac ... - zastala je - ... jutros preminuo. Mirno, u snu.
Dah mu se zaustavio. U glavi je tu rečenicu čuo do sada barem tisuću puta. U tramvaju, u redu na kasi, dok stoji za štednjakom ili s pauze žuri natrag u ured. Majka, sestra, Igor. Nikada anemični glas bolničarke. Dugo se pripremao kako će reagirati. I sad - ništa. Ni suza, ni tuge, ni olakšanja. Spustio se na pod i leđa naslonio na hladne pločice:
- U redu. Hvala.
***
Te večeri nije palio svjetlo. Skuhao je čaj u mraku, sjećajući se kako je majka znala reći da svjetlo noću izaziva nesanicu. Naslonio se na element i gledao u suđe koje nije oprao. Osjeća neobičnu smirenost.
Zatim je netko pokucao na vrata. Pogledao je na sat: 00:08. Učini mu se da možda ipak nije sam. Igor? Povremeno se čuju. Prilazi vratima tiho, oprezno naslanja uho.
- Dino - rekao je glas s druge strane. Bio je... poznat.
Ne odgovara.
- Dino?
- Tko je?
- Otvori. Smrzavam se.
Otvara vrata. Pred njim je čovjek u mornarski plavom fraku, kratke sijede kose i ruku zgrčenih uz tijelo.
- Tata?
Čovjek kima glavom.
- Ne boj se, nadam se da te nisam prepao.
Dini su koljena klecnula, bilo se ubrzalo. Nasloni se na dovratak, zbunjen - sanja li? Poigrava li se razum s njime. Je je šala? Ili je ludilo?
- Rekli su... danas su me zvali iz bolnice. Rekli su…
- Znam, i meni su rekli.
Tišina i nepovjerljivi pogledi.
- Mogu li ući?
Dino se miče u stranu, nesigurno. Otac prolazi kraj njega, zastaje u hodniku, pogledava desni zid.
- Znaš... - nevješto progovori - ako si ti živ... onda tko je... tko je umro?
- Netko je morao - rekao je otac i nasmiješi se gotovo tužno. - Svi nosimo više verzija sebe.
- Ne razumijem.
- Ponekad ni ja. Ne moramo razumjeti sve. Samo mi skuhaj čaj. I daj da prilegnem na kauč. Put je bio dug.
***
Kad se Dino sutradan probudio, muškarac je još spavao na kauču, otkrivenih nogu. Lice mu je sivkasto, ali izgleda zadovoljno. Kao u nekoga čiji je vlak stigao na konačno odredište. Dino im je pristavio kavu, otvorio prozor i osjetio hladan zrak kako mu golica šake. Nije siguran je li sve ovo stvarno, ali ne djeluje ni kao san. I ne osjećala potrebu da si išta razjasni.
Kad se otac probudio, Dino je samo sjeo pored njega i rekao:
- Ostani koliko želiš.
***
Narednih je dana život gledao kao kroz mliječno staklo. Muškarac - njegov otac, ili očeva utvara - nije puno razgovarao. Ponekad bi, hodajući stanom, usput spomenuo stvari koje su se dogodile prije nego što se Dino rodio. O vrtu s maslinom koju su morali posjeći. O starijoj sestri. O ženi koju je volio prije i više od njihove majke. O sobi na tavanu u kojoj su čuvali starudiju, o prvom obiteljskom razgovoru koji se ticao Dine i Igora. Ponekad bi mu Dino dodirnuo ruke, kao da provjerava je li još uvijek ovdje. Trećeg dana, otac je rekao:
- Došao sam jer si me zvao.
- Nisam - reče Dino.
- Ali jesi. Svakim danom kad si bio sam. Svaki puta kada me nije bilo, iako sam bio tu. Svaki put kad si pogledao onaj zid bez slike, kad bi zaboravljao koji je dan.
Dino je pogleda prazan zid i prvi put pomisli kako je bijela boja zapravo slična bolesti.
- A sad? - upita.
Otac se neodređeno osmjehnu:
- Sad više ne moram ostati.
***
Sljedeće jutro, Dino ustaje i pospano vidi da je kauč prazan. Pokrivač uredno složen, šalice oprane, prozori zatvoreni, stan tih.
Na stolu je, na poleđini računa, ostavljena poruka:
- Drugi me put zovi ranije, onda ne moram umirati.
Presavija je i ostavlja na konzoli za televizor. Odlazi pod tuš, brije se, začešljava kosu i, uz kavu, uzima poruku i foto-album pored nje.
Gleda u fotografije koje su mu do sada očito promicale; dvorište obiteljske kuće, masline, neka žena koju ne poznaje grli mladića pomalo nalik njemu. Pri kraju, slika s Igorom, nastala istoga dana kao i ona koja sad bjelinom nedostaje u predsoblju. Fotografija s ocem, na dan Dinine mature. Na poleđini piše:
- Kad zaboraviš tko si, pogledaj se kako sam te ja gledao.
***
Navečer, Dino će upaliti svjetlo u predsoblju. I ostaviti ga da gori cijelu noć. I tako svake naredne, još godinama.