KAKO JE IGOR MANDIĆ PISAO O NIŠTA NIJE NIČIJE
36 godina pre objavljivanja
Da sam sada neki poklonik Pjera Bajara (autora glasovitih knjiga Kako da govorimo o knjigama koje nismo pročitali ili Kako govoriti o činjenicama koje se nisu dogodile), verovatno bih Igorov tekst koji sledi, objavljen 1984. u ne manje glasovitoj profeminističkoj knjizi (uprkos naslovu) predstavio kao proročanski.
Istina je, zapravo, zanimljivija: Igor se koristi buvljakom kao slikom. Kao skladište nepotrebnog smeća, on mu služi kao šlagvort za govor o prikazivanju erotskih sadržaja na filmu i televiziji u Jugoslaviji osamdesetih. Taj deo me, pogodili ste, nimalo ne interesuje, tako da ovde donosim samo prve dve strane koje, ipak začuđujuće pronicljivo, govore o podizanju buvljačke svesti na Balkanu. U oči mi je recimo upalo poređenje sa prilikama u Londonu i Parizu gde je buvljak, citiram Igora, u to doba uzdignut do ranga međunarodne institucije.
Navodim ovaj tekst delom da ne bi ko pomislio da samo ja lupetam na ove teme; a delom zato što sam se možda prepoznao u Igorovoj figuri “elitnog dokonjaka” koji, šišajući sirotinju na buvljaku, od njihovih nepotrepština polako pravi nekakav svoj antimuzej... Slutim da bi Igor, kada bi se danas dokopao knjige Ništa nije ničije, možda baš ovakvim rečnikom opleo po njoj i proglasio je unovčavanjem tuđe bede... Uostalom, procenićete sami... A dotad: treba li uopšte da ističem da je i Igorovo slovo o vladavini smeća pribavljeno upravo na buvljaku (Kalenić, sto dinara)?