Tijelovo, Anikina vremena i Bregana - Kako sam jedan dan bio Slovenac
Na Tijelovo 1945. godine, 31. maja, češka vlada je naredila sudetskim Nijemcima, da u roku od dva sata, napuste svoja ognjišta, da ako žele mogu ponijeti 15 kilograma prtljaga i da se okupe na trgovima svojih općina. Na trgu im je naređeno da se zajedno sa dijelom svoje imovine, djecom u naručjima, starcima na umrlu, upute prema granici Austrije i Njemačke, a dodatna objašnjenja su im upućena kundacima pušaka čeških komšija. Isti ti susjedi, naivni i sretni da se rat napokon završio, nekoliko su dana prije toga obećavali svojim komšijama, da će sve biti u redu, da su oni tu i da će ih u eventualnim neprilikama zaštititi. Češke su Židove njemačke trupe već ranije proslijedile u logore smrti, a nada u ostanak njemačkog stanovništva trajala je sve do tog Tijelova. U dugim kolonama, pod stražom novoorganizirane češke vojske, vukli su seprema granici starci, djeca i bolesni, gdje bi ih trebali dočekati njihovi navodni sunarodnjaci. Na tom maršu smrti, hiljade je njih ostavilo kosti, a svi oni koji su bili sporiji ili bolesniji ostavili su svoje živote a putevima i brežuljcima, koje danas krase aleje trešanja i majski behar.
Prije nekoliko dana češka je televizija prikazala dokumentarni film o pogromu prema nevinom stanovništvu, masovnim strijeljanjima po naređenju Edvarda Beneša, film koji je u češkim medijima izazvao proteste i nelagodne osjećaje boraca za češku slobodu. Češki se narod odlučio jedan dio svoje povijesti prikazati očima gubitnika rata.
Četrdeset sedam godina, istog tog 31. maja, sjedio sam u autobusu, koji je iz Zagreba vozio prema Ljubljani. Do Zagreba sam se dovukao promijenivši nekoliko autobusa i praveći društvo vozačima kamiona, koji su čekali na prijevoz trajektom preko Paga, zaobilazeći zauzeta područja oko Zadra. Na nagovor sestre i moje supruge, te upozorenja žene, mog dragog rođaka Trogiranina, odlučio sam svoj put nastaviti prema obećanoj zemlji. Daleko od zborova narodnih gardi, raznoraznih armija, vijeća i svijeća, moje se putešestvije nastavilo u pravcu sjevera.
Potaknut idejom moga zeta, napustio sam roditeljski dom, osiguran putnom ispravom, koju sam nekoliko mjeseci ranije napravio. Zaslijepljeni idealizmom, s vjerom u ljude, moji su me bližnji gledali s nevjericom, zašto razmišljam o izgnanstvu, pa zaboga - završio sam fakultet, imam dobar posao, stan, a prva pomisao je pasoš u džepu i bijeg od domovine.
Put preko Vrana, propraćen cestnim kontrolama nepoznatih vojski, otezao se i trajao je dugo. Na putu me, svatko od tih preplašenih naoružanih duša, mogao izvući iz kamiona, optužiti za veleizdaju i možda strijeljati, pored puta i ostaviti kao pseto. Vjerovao sam u duh hajduka Mijata Tomića, koji će me spasiti i reći „Ljudi stanite, pustite ga!“ Nekoliko dana nakon toga trebali smo se vratiti nazad. Konvoj se vraćao, ali bez mene. Idejom moga oca trebao sam svoj egzil nastaviti, te zaboraviti ideale borbe, odbrane i pokušati se dočepati Drave i Mure. Dugo smo sjedili ponavljajući i pretresajući sve mogućnosti, dok se teorija moga oca nije pokazala ispravnom Ni u kom slučaju u kući neću ostati i njih braniti moći. Ostavim li svoje kosti na Vlašiću ili paleći komšijske kuće, mojim bi roditeljima križ moga groba izgledao svejedno tužan i proklet. A i nismo mi nikad ni ratnici bili. Ratovali smo iz nevolje ili iz ljubavnog jada, a ko bi se od nas u rat zaputio, nestajao bi netragom. O našim su se ratnicima ispredale obiteljske legende, a cvijeća bi svake godine na njihovim grobu bilo manje i manje. Ako bi im se grob znao.
U autobusu, koji je poluprazan vozio nedužne bosanske izbjeglice, prema Sloveniji, nalazilo se osim mene, nekoliko mlađih muškaraca i starijih žena, sa nekoliko djece. Djeca su skakala sa sjedalice na sjedalicu i radovala se putu. Mladić pored mene, Esad, reče da se tako zove, putovao je u Švicarsku – poslom. Pa se onda odmah vraća u Bosnu, jer „ako bi svi otišli, ko će ostati, da Bosnu brani“ - pitao se. Ostali su potvrđivali i klimali glavom - vraćam se i ja, ali moram posjetiti sestru u Njemačkoj, Austriji... – čuli se se glasovi sa sviju strana.
Tih pola sata vožnje ili duže, dok se zagorska ravnica širila, trajali su godinama. Pitao sam se, kuda dalje? Šta je iza Bregane, koga ću sresti na ljubljanskom Tromostovlju, živi li Vlado još uvijek u Mariboru, mogu li zapravo doći do Austrije? Usplahirenim glasom, pitala su se vesela djeca - saputnici, hoće li im daidža Hamid u Trbovlju kupiti barbiku i novu loptu? Pa obećao je – govorile su majke, bake, tetke, ili sestre, zabrađene šarenim, vjerovatno najljepšim maramama iz njihovih sehara - mahramama čuvanim samo za posebne prilike i radosti.
Nakon što je u autobus ušao policajac u plavoj uniformi, okićenim novim simbolima, koji bi trebali predstavljati najvišu planinu bivše zajedničke države, zavladao je muk. Onaj neprijatni muk, koji i danas prati putnike, koji sa juga putuju na sjever i prelaze granice, a o njihovim sudbinama, odlučuje bivši prijatelj iz vojničkih dana ili potomak iseljenika sa hercegovačkog kamena, koji je svoju zakletvu položio slavonskoj ravnici ili varaždinskim bregima. Poželjevši nam dobar dan, zamoli nas uljudno za naše putne isprave, te svakog od nas zapitao za razloge posjete njegovoj državi. Ponovo su se čule priče o rodbini u Trbovlju, braći i sestrama u švicarskim Alpama, poslovnim putovanjima u Njemačku, te kratkoj posjeti bolesnom ocu u Ljubljani. Pokupivši nam pasoše, tada još jedinstvene i crvene boje, koji su se razlikovali samo po početnom slovu serijskog tiska - velikim BH, za bivšu republiku, bivše nam države - policajac, nam je objasnio, da je na zahtjev bosanske vlade, dužan sve muškarce državljane, sposobne i pod vojnom obavezom, vratiti na granicu Hrvatske, gdje će ih preuzeti hrvatska policija i vratiti ih u rodni kraj, gdje će vjerovatno biti raspoređeni na borbene linije u odbrani zemlje od neprijatelja. Izlaskom policajca iz autobusa, zavladao je nemir među putnicima. Kad ćemo dobiti naše pasoše, da li ćemo se ikada sastati sa voljenima, koji su živjeli na drugoj strani Kupe ili Drave? Nas nekoliko šutjelo je, bez mogućnosti da nešto učinimo.
Desetak minuta kasnije, policajac se ponovo vratio u bus, naredivši vozaču, da se vrati u Hrvatsku, gdje će svi vojni obveznici, morati prekinuti putovanje. Svi muškarci, će morati izaći i predati se hrvatskoj policiji, koja će ih rado predati nekim armijama, ukopanim po bosanskim vukojebinama. Nedugo nakon toga, prišao je meni, vrativši mi pasoš, te mi poželjevši sretan put i kao za oproštaj, reče „Gospodine Oprešnik, dobro došli u Republiku Sloveniju!“, okrenu se i sjede kraj vozača. Bez glasa, nekoliko mojih saputnika, promijenili su prevozno sredstvo, kao i pravac putovanja u pratnji hrvatskih policajaca, nastavili su put prema prvoj postaji vojnih postrojbi propale države.
Sjedeći sa djecom i ženama, izbjeglicama iz ko zna kojih bosanskih sela, razmišljao sam hoću li ikada više vidjeti Anikine oči iza hrastovog lišća, hoće li moja djeca poznavati Mihajla i Aniku, hoće li se neko od mojih potomaka diviti ritmu glamočkoga nijemog kola, piti vodu sa planinskih izvora sa kojih sam kao dijete pio, oduševljavati se balkonom u Ulici Simele Šolaje i hoće li im uopće nešto taj Simo značiti. Wer zum Teufel ist der Šolaja? (Ko je do vraga taj Šolaja?) – odjekivalo je u mojim ušima, a već sam bio na prvoj postaji busnog kolodvora u Novom Mestu, industrijskog naselja, gradića poznatog po montaži Renaulta.
Moja prva cigareta (naravno „sedam i pedeset“ – taj čađavi proizvod slovenske duhanske industrije, možda jedine cigarete na svijetu, gdje se filter uzalud tražio otvaranjem pakovanja) i pauza u mom putu prema novom životu.
Ostade Meša sam, ko će njegovu Tvrđavu sad shvatiti, ko će učiti napamet stihove Ex ponta, šta će Matija napisati dok sam ja u egzilu, ko će prevesti Santa Maria de la Salute i Sumatru, da bi je nekome pročitati mogao? Može li se Vera Pavladoljska prevesti na njemački? Stotine su pitanja prolazila kroz mene, sve do gradačkog kolodvora, i predivnog cvijeća na obližnjem trgu. Ta odvratna, siva građevina, svojim je bljeskom tog zadnjeg dana maja, sakrivala svo ono sivilo i prljavšinu, koju do danas niko nije uspio sakriti.
