Europljani primili jasnu poruku islamista: ‘Mi smo pravi gospodari vaših gradova!’
Revolucije zla, poznate i kao revolucije tzv. arapskog proljeća, a u svojoj biti revolucije islamističkog ekstremizma sele se u Europu. Zbivanja u Francuskoj i neredi pokrenuti u povodu stradanja maloljetnika alžirskoga porijekla nisu slučajna, nego su odraz procesa koji se ispod površine odvijaju.
Nakon poraza u arapskom svijetu islamistički ekstremisti svoje revolucije i djelovanje postupno prebacuju tamo gdje mogu djelovati – u Europu. Na Bliskom istoku i u muslimanskom svijetu odavno su raskrinkani kao instrument američke i europske politike “demokratskog intervencionizma”, koja je gotovo uništila regiju MENA-e (Bliski istok i sjeverna Afrika) i sada za njih ondje ima sve manje kisika.
Stoga svoje djelovanje holding islamističkog terora prenosi onima koji su ga politički, obavještajno i vojno podržavali za vrijeme tobožnje demokratizacije Bliskog istoka – europskim silama i na europsko tlo.
Usporedno, nastavlja se i imigrantska invazija na Europu kao druga strana iste medalje propale agende američke i europske revolucionarne transformacije arapskog svijeta. Ona nije uspjela u svome proklamiranom cilju i razotkrila se kao vođena pobuna najekstremnijih dijelova islamističkog terorizma. Arapski svijet ju je odbacio nakon teških materijalnih i ljudskih gubitaka koje je pretrpio, ali ona nastavlja proizvoditi programirane učinke prema Europi u cilju pokretanja stanovništva s Bliskog istoka prema europskim odredištima.
Iako je agenda tobožnje demokratske transformacije Bliskog istoka doživjela krah, to ne znači da se od nje odustalo. U pogodnom trenutku ponovno će se aktivirati i ponovno pokušati njezina realizacija na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi.
No za to vrijeme europske sile koje su vodile transformaciju Bliskog istoka uz pomoć revolucija koje su se iskazale kao revolucije ekstremnih islamista u vidu povratnog učinka na svoje tlo u Europu dobivaju islamističke ekstremiste iz arapskog svijeta, koji se u skladu s provedenom “obukom” i po stečenom uvjetnom refleksu pozivaju na – demokraciju.
Stoga izvršitelji nereda na francuskim ulicama ovih dana na terenu uzvikuju islamističke poklike, a u medijima se pozivaju na demokraciju i potrebu zakonitog ponašanja francuske policije. Tu strategiju otvorenog iskazivanja islamističkog nasilja i istovremenog pozivanja na demokraciju koristit će sve češće u budućnosti jer im ona donosi veće učinke nego goli iskazi nasilja. Svojim pričama o demokraciji i potrebi demokratske kontrole postupanja francuske policije uz traženje veće inkluzivnosti i policije i društva u cjelini privlače liberalni i naivni dio francuske javnosti, koji potom iskazuje solidarnost s njihovim navodnim lošim položajem u francuskom društvu. A već same činjenice govore da im je uključenost u francusko društvo zajamčena. Tko stanovništvu arapskog porijekla brani da se prijavi u redove francuske policije, vojske ili žandarmerije. Nitko! Štoviše, primili bi ih raširenih ruku između ostaloga i iz potrebe političke korektnosti i tzv. pozitivne diskriminacije. Ali to, dakako, većini koja je pod sve većim utjecajem islamističkih ekstremista ne pada na pamet jednostavno zato što kao stanovnici već formiranih ekstremističkih teritorijalnih enklava u Francuskoj preziru državu u kojoj žive i u kojoj su mnogi od njih rođeni.
U ovom trenutku vodeće europske sile na razne načine pokušavaju postići raspoređivanje pristiglih imigranata s Bliskog istoka u države članice Europske unije koje nemaju nikakve veze s onim što su one radile pokušavajući ih koristiti kao bazene iz kojih bi se probirala potrebna radna snaga. Tako je konačni učinak revolucija zla koje su se provodile na Bliskom istoku doseljavanje islamističkih ekstremista svojim mentorima u Europi i nastavak nesmiljene imigrantske navale na europske prostore.
Uza sve zlo koje je počinila američka i europska agenda demokratske transformacije Bliskog istoka kroz revolucije tzv. arapskog proljeća, ona je poslužila i Rusima kao preludij za njihovu agresiju na Ukrajinu. Zato su i podržali rezoluciju kojom je agenda pokrenuta na summitu G8 i prešutno pristali na pokretanje kaosa od američke i europske politike, a u zamjenu su tada dobili bianco suglasnost Zapada za obračun s Čečenijom. Nakon toga su se ugurali i u ratna razračunavanja tih bliskoistočnih revolucija svojom vojnom intervencijom u Siriji, a potom su sve to iskoristili kao opravdanje svoje agresije na Ukrajinu.
Ono što se ovih dana zbiva u Francuskoj rezultat je oholosti europske politike, odnosno politike vodećih europskih sila, prije svega Francuske i Njemačke koje su još uvjerene da mogu organizirati i kontrolirati islamističke revolucije na Bliskom istoku pod krinkom nametanja demokracije, a da im se to ne obije o glavu. Upravo suprotno, islamistički ekstremizam potaknut tim demokratskim revolucijama, a sada razjaren gubitkom pozicija u arapskom svijetu, svoje novo polje djelovanja vidi u Europi. Njihove baze postaju otprije provjerena uporišta holdinga islamističkog terora u odmetnutim enklavama u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj s doseljenicima iz arapskog svijeta u kojima se praktički ne priznaje zakonodavstvo tih država i u koje policija može ulaziti samo u specijalno organiziranim operacijama, nerijetko samo uz uporabu specijalnih postrojbi.
Očito, neizbježan je trend jačanja islamističkog ekstremizma na tlu Europe u svojim sve perfidnijim oblicima djelovanja, redovito uz pozivanja na demokratske vrijednosti država čije zakonodavstvo i državni ustroj zapravo prezire.
Takvom razvoju zbivanja pogoduje vizija potpuno liberaliziranog gospodarstva i posljedično ekstremno liberalnog društva na samoj granici dezintegracije socijalne strukture i materijalnog uništenja sve većeg kruga građana, uz zatiranje svih moralnih, kulturoloških i vjerskih vrijednosti zajednice i na kraju uništenja same nacionalne države. U toj viziji ljudi su samo brojevi iz financijskih bilanci koje ne razlikuju nacije i vjere. I baš zbog toga, upravo suprotno od onoga što propovijedaju liberalni apostoli, takve vizije gospodarstava i društva izvor su nacionalnih i vjerskih sukoba i ratova. Jednostavno zato što se primjerice u Njemačkoj njemačkog radnika od Sirijca razlikuje samo po tome što se Sirijcu za isti rad može platiti manje i time ga se na tržištu rada staviti u povlašteni položaj prema njemačkom radniku, kojemu će na kraju cijenu njegova rada prilagoditi onoj postignutoj na imigrantskom radniku. Kako god to političko čudovište vođeno globalizacijskim procesima nazivali, neoliberalizmom, korporativnom diktaturom ili vladavinom ekstremnog centra, koji je uništio tradicionalnu europsku ljevicu i desnicu, potpuno je sigurno da će, nastavi li svoj sumanuti pohod, udaviti Europu i na prijelazu političkih epoha ugurati je u civilizacijske sukobe i ratove. Jer tako postavljen sustav u neprestanoj je eksternoj potrazi za novom, još jeftinijom radnom snagom i novim tržištima za svoje financijske usluge i robu po mjeri u kojoj domaća populacija, pritisnuta obaranjem prihoda i socijalne sigurnosti, ima sve manju potrošačku sposobnost.
Osvajanje novih tržišta i jeftine radne snage osigurava se mekim nastupom zavođenja obećanim bogatstvom i vezanjem zaduživanjem ili pak, tvrdim pristupom – liberalnim revolucijama, ratovima i razaranjima država, jer samo iz upropaštenih državnih tvorevina može se pribaviti radna snaga koja neće pitati za cijenu rada i samo na njihovim zgarištima može se osigurati neometan i nereguliran ulazak svog kapitala uz potiskivanje drugih konkurentskih aktera. To je uz osiguranje energenata i pravaca njihove dopreme sekundarni cilj svih bliskoistočnih ratova proteklih desetljeća.
Islamistički ekstremizam koji se dočepao Europe šalje poruku: “Mi smo ovdje, dovela nas je politika koja nas treba i koja će nas stoga i štititi.” U međuvremenu je razrađen i sustav “skladištenja” imigranata po svim državama članicama EU-a pod maskom borbe protiv imigrantske krize koja ne postoji jer je zapravo riječ o organiziranom transferu stanovništva s bliskoistočnih i afričkih prostora u Europu. Imigrantsko nasilje u vlastitim državama danas je teško prikrivati uskraćivanjem podataka o porijeklu počinitelja, ali se sada pokušavaju prikriti motivi počinitelja pa se prikazuje da je riječ o mladenačkom iživljavanju ili postupcima psihički nestabilnih osoba. Uglavnom, motivi počinitelja sada su po policijskim izvješćima u najvećem broju slučajeva nepoznati.
Nakon divljačkih napada četvorice bliskoistočnih migranata na građane njemačkog Amberga u siječnju 2019. njihovi motivi su također ostali nepoznati. Ovih dana je Francuska ponovno gorjela zbog stradanja maloljetnika alžirsko-marokanskog porijekla za trajanja policijske kontrole.
No, prisjetimo se, bliskoistočni imigranti su jednako tako divljali Francuskom i za Svjetskog nogometnog prvenstva krajem prošle godine.
Nakon divljanja po Parizu, Montpellieru i drugim francuskim i belgijskim gradovima u povodu pobjede ili poraza marokanske reprezentacije krajem 2022., bliskoistočni imigranti upriličili su potom u novogodišnjoj noći masovne fizičke napade razbijanja i paljevine po njemačkim gradovima. Njemački gradovi doslovno su gorjeli u pokazivanju moći bliskoistočnih doseljenika i ekstremnog islamizma koji prakticiraju. Poslana je poruka njemačkim građanima tko su pravi gospodari njemačkih gradova. Kao i obično, njemačka policija, politički zastrašena, reagirala je suzdržano i praktički dopuštala nasilje do određene razine. Povod, čini se, uopće nije bitan. Važno ga je samo pronaći i iskoristiti za iskazivanje nasilja i vlastite moći u društvu.
Islamistički ekstremisti koji se skrivaju iza tobože spontanih izljeva nezadovoljstva po uzoru na revolucije “arapskog proljeća” osjećaju se stoga kao kod kuće dok se europskim gradovima šire neredi, ulično nasilje i palež, pokrenuti raznolikim i nerijetko nebitnim ili čak potpuno neadekvatnim povodima kao što je proslava uspjeha marokanske nogometne reprezentacije ili pak proslava Nove godine.
Islamističke revolucije sele se u Europu, a pritisak terora islamističkih esktremista sada se širi i po opsegu i ne zadovoljava se više povremenim akcijama bombaša samoubojica ili smrtonosnim napadima na policiju i građane, nego se islamističko i imigrantsko nasilje pokušava instalirati kao dio svakodnevnog života europskih građana na koje se oni jednostavno moraju naviknuti i prihvatiti ga kao novu stvarnost, kao novo normalno nakon kojega više nema povratka na staro.
Tako se cijela europska socijalna struktura nasilno, ali suptilno pokušava integrirati u islamističku sliku svijeta. To je prava pozadina naizgled spontanih nereda na ulicama europskih, prije svih francuskih i njemačkih gradova. Nikakve spontanosti tu nema, nego samo vrhunske organizacije. Kada bliskoistočni migranti, tobože slaveći nogometne pobjede Maroka na Svjetskom prvenstvu, u prosincu pokrenu orgije nasilja i paleža u Montpellieru i na ulicama Pariza ili tobože slaveći Novu godinu, tuku, demoliraju i pale po njemačkim gradovima, tada je poruka holdinga islamističkog terora – na ovo se morate naviknuti, više niste samo vi gospodari ove zemlje, a mi vas integriramo u svoj svijet.
Stradanje maloljetnog prekršitelja francuskih zakona alžirskog porijekla pri intervenciji francuske policije bilo je povod koji islamistički ekstremisti jednostavno nisu mogli propustiti. Pritom oni koji naivno opravdavaju reakcije na policijsko postupanje koje je završilo smrću prijestupnika zaboravljaju da su identični neredi pokretani i svega pola godine ranije u prigodama proslave pobjeda reprezentacija arapskih država na Svjetskom prvenstvu ili proslave Nove godine.
Širenje islamističkog nasilja islamistički terorizam u svom pohodu na Europu i u očitom pokušaju destabilizacije europskih država i njihove integracijske strukture Europske unije posljednjim napadima pokazao je kako može istodobno udarati smrtonosnim terorističkim udarima, ali i masovnim kapilarnim nasiljem nižeg intenziteta preko ljudi, i to jednako putem terorista ubačenih u Europu imigrantskim rutama kao i preko državljana napadnutih država. Ništa nije slučajno.
Takvim hibridnim terorističkim pritiskom u biti se želi postići stvaranje Europe na sliku i priliku bliskoistočnog kaosa, dok Europa s druge strane, zahvaljujući monstruoznim vizijama strateški projektirane migracije bliskoistočnog stanovništva na europske prostore i geopolitičkim procesima koji se oko takve neprirodne imigracije odvijaju, postupno postaje dio bliskoistočne socijalne, etničke, vjerske i sektaške patologije.
Odgovor može biti samo integracija sigurnosnih sustava članica Europske unije u cilju efikasne reakcije na hibridne udare islamističkoga ekstremizma.
‘Fundamentalisti ne žele raditi’
Potvrđuju se riječi iz kontroverznog intervjua koji je 9. rujna prošle godine dao australski samoproglašeni imam, Mohammad Tawhidi, kada je na pitanje jesu li ekstremisti postali jači ili je Zapad postao slabiji odgovorio: “Ja tvrdim da je na djelu jedno i drugo. Kažem da ste u krizi. Išli ste u muslimanske zemlje kako biste uvodili demokraciju, a uvozili ste smeće koje su muslimanske zemlje htjele strpati u zatvor i izolirati od društva. Otišli ste, a uvezli ste ih kao jeftinu radnu snagu. No ti islamistički ekstremisti ne žele raditi. Oni žele besplatnu socijalnu pomoć pa nemaju vremena raditi. Pogledajte stoga Poljsku koja nema problema s islamističkim ekstremizmom. Ni jedan teroristički napad nije zabilježen u Poljskoj. U trenutku kada osjete da problem postoji, odmah ga eliminiraju.”
‘Islamisti osjećaju prezir prema nama’
Čelnik njemačkog policijskog sindikata DPolG (Deutsche Polizeigewerkschaft) Rainer Wendt poručio je: “Glasnogovornik savezne vlade mora razjasniti ovaj slučaj. Uvijek se govori – motivi počinitelja su nepoznati. Dopustite mi izreći njihov motiv. To je duboki prezir prema našoj državi i ljudima koji žive u njoj. Motivi počinitelja u ovom slučaju moraju biti razjašnjeni, oni ne smiju biti pušteni nego protjerani u svoje države.”
Događa se zapravo upravo suprotno od onoga o čemu govori europska politička elita. Nijemci, Francuzi i ostali europski građani se polako, ali sigurno navikavaju na islamističko nasilje koje demonstrativno eskalira kada gospodari migracije stanovništva s područja Bliskog istoka prema Europi i njihovi suradnici iz svijeta islamističkog ekstremizma odluče da Nijemcima ili Francuzima treba pokazati kako oni više nisu jedini gospodari svojih država i kakvom se načinu života u budućnosti u vlastitim zemljama moraju prilagoditi i na koncu ga prihvatiti kao svoj. Tako se ne provodi tobožnja integracija migranata u europska društva nego su se ona prisiljena prilagođavati njima.
Dnevno.hr
Image by Syahdan Cahya Nugraha from Pixabay
Read the full article
izzy806
discoholicmusic
baratheonpilled
amandla
prguitarman
areudirty
jacobvanloon
vaporwave