(VI dio)
Primjedba: “Quo vadis Austria” je nedovršeni roman, a svi dijelovi su dio jedne nepovezane cjeline, koju treba doraditi i povezati.
Jane ostade šuteći nekoliko minuta. Gledala je u telefonsku slušalicu, pa zatim u sat. Bilo je već rano. 04:18 blještalo je na digitalnom hotelskom satu. Zapravo svitao je novi dan. Izgubila je osjećaj za vrijeme i osjećala je laganu krivnju za buđenje majke, bez da joj je objasnila zašto je zove. Pomisli na Matta. Možda on zna više o tome. A sigurno ne spava. On nikada nije spavao. Tako je zamišljala svoga brata. Dugo je razmišljala o otkazanom letu i njegovom nedolasku na sahranu. Ionako su se rijetko viđali, a osim nekoliko razmijenjenih razglednica i božićnih čestitki sve je rjeđe čula svoga brata. Odluči ga, uprkos pomisli da je jutro, a na Aljasci ponoć, nazvati ga i upitati o tome. Birala je broj nekoliko puta, dok nije čula bratov glas.
- Hej, Jane! – čulo se iz telefona.
- Pa šta mi sestra radi u ovo doba? – podrugljivo je upita brat.
- Ne spavam, pa sam te htjela nešto pitati.
- Pa već sam rekao majci, da je let zbog nevremena otkazan i da...
- Ma ne to! To sam već čula, nego nešto drugo.
- Šta? – U pozadini su se čuli ženski glasovi i muzika, kao i lupanje čaša.
- Ma ne. U nekom sam društvu, sjedimo i traćimo vrijeme. Nego što si me htjela pitati?
- O Robertu? Sjećaš li se novinskih članaka o njemu prije nekoliko godina?
- Da, znam. Čak mi je i pismo napisao, ali sam ga dobio prilično kasno. Radilo se o ubistvu ili zapravo o samoubistvu u kog je bio umješan. Kasnije se tvrdilo u novinama da je bila pogrešna informacija, te da taj visoki oficir američke vojske uopće nije bi tu u vrijeme samoubistva. Sve je demantirano, ali njegovo se ime nikada nije pojavilo, osim da je u nekim stranim novinama izašla njegova fotografija, koju su kasnije objavile mnoge američke novine. Ali kako je on gotovo nepoznat, podatke o njemu novinari nisu mogli naći, nego je neki novinar našao da se radi o Bobu Moru, pa je tako ostalo. Smijao sam se toj gluposti, jer oca nitko nije zvao Bob, ali vjerovatno su tajne službe imale svoga udjela u svemu tome. A zašto pitaš?
- Reći ću ti, ali nemoj majci ništa o tome govoriti. Obećavaš!
- Dobila sam omotnicu sa pismima i nekim sitnicama, koje mi je poslao otac, preko svoga prijatelja koji je došao u USA. Na njegovoj sahrani mi se kratko javio, dao mi kovertu i nestao.
- Da, ali to je bilo skoro prije tri godine. Meni je javio, i kratko napisao da on s tim nema ništa i da je nevin. A pismo je bilo ubačeno negdje u Kanadi. Inače su sva njegova pisma dolazila iz Washingtona, preko vojne pošte, ali su tih nekoliko, došli iz Kanade i sad se upravo sjetih, adresirana su bila rukopisom koji nije bio njegov. Sjećam se tog poteza pera. Kaligrafija. Umjetnik neki, koji je adresirao pisma. I došla su istovremeno nekoliko pisama. A zar tebi nije pisao?
- Ne. Mada, kad bolje razmislim, bila su to vremena, kad nisam mnogo vodila računa o mnogo stvari, pa sam možda i previdjela njegova pisma. Uglavnom sam sve bacala sa gomilama reklama. Jedino bi pisma, koje sam po obliku, poznatom pečatu vojne pošte i očevom rukopisu odmah prepoznavala i otvarala. Sve ostalo sam bacala. Dolazila bi nekad jednom sedmično u stan, a stan je bio zatrpan poštom, računima, reklamama. Nisam imala strpljenja da sve pregledam, pa sam ih možda i bacila.
- Svejedno. Pisao mi je da je nevin. Ali, ako uspijem pisma naći, nazvat ću te i pročitati ih. Ako ti je to važno. Sačekaj koji dan, pa kad budem u stanu, javim ti se. Nego, jesi li još u Montani? Kako ti se dopada biti bogata? – pomalo sa podsmijehom primjeti brat.
- Da. Ali sam trenutno u Washingtonu. U hotelu. Ostajem nekoliko dana, pa se vraćam na imanje. Lijepo je u Montani. Navrati nekad. Šta ima kod tebe?
- Ma, znaš mene. Posao, društvo i lijepe žene. – Naglasi Matt, našto se iz pozadine ču ženski kikot, te veseli ženski glasovi koji su govorili da pozdravi svoju bogatu sestru.
- Pa onda, kad budeš u prolazu, javi se. – odgovori mu Jane, sa namjerom da brzo prekine razgovor, primjećujući da se Matt u međuvremenu zabavlja sa svojim društvom i da o temi o kojoj bi rado pričala, ne može s njim sada govoriti.
- Sigurno, - odgovori Matt. Vidimo se i pozdravi majku, pa ti se javim za koji dan.
Uze očevo pismo, otvori ga ponovo i pokuša naći mjesto gdje je prestala čitati pismo.
Desile su se stvari, o kojima nikada nisam ni sanjao. Obišao sam svijet i u bio u mnogim zemljama, ali se sve svede, na to da je svijet i čovječanstvo prilično malo i da se svakoga dana vraćamo u poznato nam vrijeme i da srećemo ljude koje poznajemo, pa bilo gdje da bili.
Ovo stanje u kom živim je gotovo nepodnošljivo. Za nas, rat i dalje traje, ali su svi ubijeđeni da je završen i rado o tome govore. Naša je dužnost, kao američkih oficira, da potvrđujemo mišljenja domaćina, ali da se ponašamo oprezno, te po onim normama, koje nam šalju iz štaba. A to bi značilo, živjeti u svijetu u kome si samo promatrač i na koji uopće nije moguće utjecati. Vjerovatno takvo stanje dovede do kritičnih situacija u kojima prevlada strast, nagon ili odbrambeni mehanizmi prorade u nama, te postajemo krvoločne zvijeri, poluljudi, odmetnici od humanizma, borci za komad kruha, komad zemlje ili komad moralnog dostojanstva.
Pismo je bilo nejasno. Pisao je otac o nekim neodređenim i općenitim stvarima. To o čemu je pisao moglo se odnositi na bilo koji dio njegovoga života i službovanja u vojsci, mada o tome nije nikada pisao. Odloži pismo, pomisli na spavanje, ali jutro je bilo pod prozorom. Složi pismo u kovertu, te pregleda novinske članke, koji su razbacano ležali na krevetu. Svejedno, pomisli Jane. Uzet ću jedan pročitati, tako i tako nemogu pohvatati nizove, jer na nekim člancima nema datuma, niti je jasno iz kojih je novina članak izrezan. Uze jedan veliki list, požutjeli presavijeni papir i poče čitati naslov:
Visoki oficir američke vojske umješan u ubistvo i pljačku!
U subotu je u mjestu S. u svojoj zlatarskoj radnji, pronađen ubijen I.M., cijenjeni zlatar, potomak poznate zlatarske porodice u ovom gradu. Nakon uviđaja lokalne policije, novinarima je saopćeno, da je ubijen tupim i teškim predmetom, vjerojatno, već u petak poslijepodne. Za ubicom se još traga, mada je vjerojatno da je ubijeni poznavao ubicu, jer u radnji nisu primjećeni tragovi fizičkog obračuna, niti su regali sa izloženim zlatnim nakitom oštećeni. Po nezvaničnoj izjavi oca ubijenog, iz radnje nedostaje ništa, te se vjerojatno radi o ucjenjivanju lokalne mafije, te nuđenju zaštite tzv. reketa, čime lokalna mafija terorizira sve uglednije radnje u gradu. Po izjavama vlasnika susjednih radnji u petak ujutro je primjećen u radnji visoki časnik američke vojske, te sudeći po vozilu koje je petnaestak minuta bilo parkirano pred njegovom radnjom, radi se o zapovjedniku vojne misije B.M., koja svoje sjedište ima u 70 km udaljenom gradu južno od S.
U zvaničnoj izjavi vojne komande, ove su tvrdnje opovrgnute, te uvidom u raspored vojnih zadataka jedinica američke vojske, utvrđeno je da nijedno vozilo američke vojske nije imalo patrolni zadatak tog dana u S. Samim tim se vjerovatno radi o zabuni, jer nakon završenog rata, postoje mnoga civilna vozila, koja su slična američkim vojnim vozilima, te je poznata i praksa lokalnog stanovništva o oblačenju vojnih uniformi.
Na pitanje novinara, da je u subotu gradom kružila američka vojna policija, koja se kratko zadržala u kafeu, pored zlatarske radnje, te da su se u patroli nalazili vojnici, koji su poznavali jezik lokalnog stanovništva, američki ataše za štampu odgovorio je da je to čista slučajnost, te da se patrola policije kretala uobičajenom rutom, a da većina članova patrola poznaje lokalni jezik, kako zbog suradnje sa lokalnom policijom, tako i što su se u policijsku službu uvijek prijavljivali potomci doseljenika iz tih krajeva. Policijska patrola sa ubistvom nema veze, te je ne treba dovoditi ni u kom slučaju sa tim slučajem. Vojna su vozila prisutna na tom području i ona obezbjeđuju objekte, transporte i važnije raskrsnice u tom području.
Osim toga, izjavio je ataše, sumnja se, da je zlatar počinio samoubistvo ili da se čak radi o nesretnom slučaju, te da uviđaj još nije završen, kao ni obdukcija, te nije potvrđeno da je zlatar ubijen tupim predmetom. Postoje opravdane sumnje da je zlatar bio umješan u krijumčarenje zlata, i da je zbog svoga učestvovanja u ratu, bio povezan sa članovima bivše jedinice lokalne milicije, koja je bila umješana u ratne zločine, počinjene na ratnom području prije tri godine. Poznato je da su bivši članovi te jedinice, nakon demobilizacije bili umješani u kriminalne poslove, kao i oružane pljačke, otmice i ucjenjivanje trgovina i bogatijih građana.
Lokalna policija, opovrgava ovu izjavu američkog atašea, tvrdnjom, da je zlatar, izvjesno vrijeme bio pripadnik dobrovoljačkih jedinica, koje su kasnije, zbog neposluha prema vojnom vrhu, raspuštene i pregrupisane u regularne jedinice. Vjerojatno, zbog svog socijalnog statusa i uticaja oca u političkim krugovima lokalnih vlasti ubijeni zlatar I.M nakon toga, nije više sudjelovao u ratu.
Mada lokalna policija tvrdi, da iz radnje nije ništa ukradeno, tvrdi se da su iz sefa nestale vrijedni istorijski dokumenti o kojima je ubijeni I.M često govorio, mada ih do sada nitko nije vidjeo. Otac ubijenog, inače suvlasnik o tome nije želio dati izjavu.
Jane je pročitala članak, za kog je smatrala da je jedan od prvih u tom nizu. Činilo joj se da je članak napisan sa ciljem da se umješanost američke vojske potpuno isključi, te da je nevješto i na brzinu napisan. Uostalom članak je objavljen u nekom listu, niskog tiraža, a čak nije potpisan, nego je djelo redakcije, koja je informacije sastavila od nekoliko agencijskih vijesti. Govorilo se o ubistvu, samoubistvu, nesretnom slučaju, te o pljački. Ostavi članak na pisaći sto, te odluči zaspati i odmoriti se od prethodne noći.
Probudi se, protrlja oči i pogleda kroz prozor: Po sunčevoj svjetlosti, bilo je sigurno podne, ili čak koji sat i više. Po žamoru i buci automobila, procijenjivala je Jane da je kasno. Kasno za buđenje. Glava ju je boljela. Podsjećala je ta bol, na one nenaspavane pijane noći, koje je provodila u Atlanti, budeći se mamurna, obično subotom ujutro, kada bi proklinjavala pijanke i provode petkom. Dugo se ovako nije osjećala. Polugola, sjedila je na krevetu i pokušavala da se prisjeti poslijednje noći. Ta, bi obična, mada duga noć. Bez droge, bez alkohola i brzog seksa, ali glava joj je bila prazna.
Soba je bila neuredna. Razbacana pisma ležala su posvud. Sav trud, koji je potrošila na kronološko sortiranje pisama, pokazao se uzaludan. Ležala su razbacana po podu, bez nade da će se ikada ponovo složiti po nekom redu. Uostalom, pitala se Jane, zašto je uopće sortirala pisma? Ta ionako nije nalazila smisao, niti je prepoznavala okolnosti o kojima je pisano. Sjede na rub kreveta, zapali cigaretu, protrlja oči i pogleda na pod. Debelo pismo, kezilo joj se iz koverte. Datum je više nije interesovao, jer su neka pisma datirana sa velikom vremenskom razlikom u odnosu na pečat. Vremenski slijed tu više nije važio. Vrijeme se pretapalo u bezvremenski fluid, rastezljivu kategoriju, o kojoj znamo samo u stanjima pijanstva, omamljenosti, seksualne uzbuđenosti i straha. Vrijeme nije postojalo. Sagnu se, protegnu ruku i dohvati pismo.
Pišem ti, mada nisam siguran, da ću pismo završiti, a pogotovo uspjeti ti ga poslati. Vremena su loša. Mada mi ti u ovom trenutku nimalo pomoći ne možeš, ipak pišem tebi.
Znaš da sam se već tri mjeseca nakon povratka sa Svete Gore, posvetio molitvama i ovom jadnom i siromašnom narodu. Moj povratak je bio pun idealizma. Htio sam svoje znanje prenijeti tom napaćenom narodu. Ljubav u Svevišnjeg, htio sam im prenijeti na način kojim sam na Hilandaru svoju dušu predao Gospodinu. Bio sam u manastiru, sa Danilom, starim monahom, koji je godinama podizao i gradio ovaj manastir. Došao sam pješice sa Svete Gore. Obišao mnoge manastire na Kosovu i Hercegovini. Upoznao mnoge dobre ljude, koji su mi podarili konak i topli dom za jednu noć. Putovanje je trajalo dugo, ali bi ga ponovio i radovao se sa tim ljudima. Mislio sam da ću spavati u pećinama i hraniti se korijenom i tajno pokazati vjeru i dostojanstvo monaha sa Hilandara, ali ljudi su me primali i gostili i radosno se opraštali od mene.
Danilo je bio dobar čovjek. Nije govorio mnogo, ljudi su ga primali kao šutljivog i učenog čovjeka, pomalo nastranog, jer bi često okretao leđa i napuštao krsne slave, crkvene proslave, seoske teferiče i povlačio se u svoju ćeliju. U početku je to ljudima smetalo, a kasnije su se navikli na njegovu potrebu za samoćom, te mu niko nije ni zamjerio. Zvali su ga čak i na katoličke crkvene proslave, jer bi uvijek našao lijepu riječ, za običan narod, koji u tom trenutku u njemu nije vidio, zaraslog bradonju i ludog srpskog popa, kako su pogrdno nazivali druge monahe. Danilo bi recitovao pjesnike, omiljene u tim krajevima, na jeziku im bliskom, o kom je znao više nego oni sami. Recitovao je tako lijepo, pa da im je i nešto nepoznato pjevao, taj bi se ubogi narod veselio. Veselio se i njegovom prosipanju rakije prije svakog gutljaja, nazdravljanju poetskim stihovima, udaranju čašom u sto i gledanjem pijanim očima kroz čašu obračajući se pijanom puku... Znao je Danilo da se suživi sa narodom, sa krivovjernicima, kako ih je on nazivao, onima što se naopako krste i neslave krsne slave. Jadan je to narod, moj Jovane, govorio mi je, jadan, zaveden i neuk. Ali vrijedan i pošten. Oni su naš narod, samo nas oni razumiju, i zato nas mrze. Mrze nas moj Jovane, toliko da mi sami, više u to ne vjerujemo. Dok me grle, pijani i pjevaju sa mnom, osjećam njihovu mržnju i nepovjerenje, ali ja sam ti star čovjek i zato ste vi mladi tu, da to promijenite. A za mene je svejedno. Služit ću Gospodinu i na onoma svijetu, pa mi se u životu neće mnogo promijeniti. Osim Carstva zemaljskog, svoje ću dane provoditi na Carstvu nebeskom. Znam ja, da ti Jovane u to ne vjeruješ, mlad si i sav ti taj nauk sa Svete Gore neće mnogo pomoći, da bi me ubijedio u to. Mlad si ti i mladi ljudi ne vjeruje u ovaj život, koji ja vodim..
Tako bi obično završavao Danilo, odlazio prvi i prvi bi se pojavljivao u manastirskom dvorištu. Zimi bi donosio drva u manastirsku kuhinju i voda bi već vrijala na peći, kada bi se mi novaci budili i pospano dovlačili u manastirsku trpezariju, a ljeti bi sjedio ispod hrasta na klupi, koju je sam davno napravio i pušio šutke, gledajući na selo u kom bi se palila prva svjetla. Eto takav je bio Danilo.
Desilo se mnogo toga, moj Roberte. Sad ti pišem ovo sakriven u malenoj sobici, tavanu zapravo. Pisati mogu samo po danu. Po noći, svijetla upaliti ne smijem. Krijem se kod dobrih ljudi. Krijem se već desetak dana. A dani su kao godine. Gledam na sat i po tome znam koliko mi traje ovo moje dobrovoljano zatočeništvo. Danima! Ali gdje ću? Sakriven na ovom mračnom tavanu, čekam na svoju sudbinu, a nju određuju nekoliko mladića obučenih u crne uniforme. Obično su pijani i pucaju nasumice, dok se voze glavnom ulicom. Zašto? Ni sam neznam! Utjerali su strah svakom u kosti i svako im se s puta sklanja. Mene bi ustrijelili nedužnog, samo da me sretnu na ulici. Takva su vremena. Zašto? Pitaš se sigurno? Ne znam!
Spavao sam nekoliko noći u pećini iznad manastira, a onda su me pronašli ovi dobri ljudi, dok su skupljali drva za ogrijev. Ljudi ovdje lože i zimi i ljeti,. Struja nestaje, čim se pripuca negdje u okolini, a onda djeca sa ženama skupljaju ogranke i staro polutrulo drveće, koje kasnije lože i kuhaju ručkove na vatri. Probudili su me i rekli da pođem sa njima, ali da će mi pokazati put i da, tek kad padne mrak, dođem na njihovu kapiju, pokucam i to tri puta dugo, te da će mi otvoriti, a da ih ne pitam za njihova imena. O tome se danas ne govori, moj pope, - eto tako su mi rekli. Sjedio sam tog dana, da kraju šume i čekao sumrak, da pretrčim taj proplanak i pokucam im na kapiju. Smjestili su me na tavan i od tad sam ovdje sa njima. Dadu mi hranu, vodu, ponekad i rakiju i vino, ali sa mnom ne govore mnogo. Šute i kažu – Pope, nazdravit ćemo, kad ovo sve prođe! A kad će proći to nitko ne zna.
One noći, kad su ubili Danila i zapalili manastir, ja sam sjedio u gori iznad manastira i gledao kako gori. Velika je vatra bila, stara hrastovina je pucketala i lomila se streha crkvena. Pucalo je, kao da se kamenje lomi i puca duša Božija. Eto tako je to bilo. Poslije ručka, kao uvijek odlazio sam u šumu, u šetnju. Nedostajala mi je tišina Svete Gore i šetao sam do pred sumrak šumom. Gledao šumsku travu, udisao rosu i molio se Gospodinu. Ili bi samo sjedio ispod tri hrastova debla, koja su mi predstavljavala Sveto Trojstvo. Ja sam, mali u velikom društvu, sjećao se Amfilohija, monaha staroga i drugih šutljivih mojih prijatelja sa Atosa. Pisali nismo jedni drugima, jer smo znali da se naše misli susreću, na ovome ili drugome svijetu, ali eto, meni je nedostajao mir, pa bi uvijek skupljajući šumsko voće, obradovao svoju manastirsku braću, svojim povratkom. Sve do toga dana! Već pri izlasku iz šume, pogledao sam na manastirski ulaz. Na parkingu ispod manastira, bilo je nekoliko kamiona, desetak vojnika, koji su trčali tamo-vamo, vikajući na ljude, koji su izlazili iz kuća i posmatrali šta se dešava, da se sklone i uđu u kuće. Stariji su ljudi, naše komšije, koje su živjeli stotinama godina pored manastira, držali djecu, objema rukama i zaklanjali im oči ili rukom ili bi ih gurali iza sebe. Stajali su mirno i gledali u vojnike, koji su dotrčavali u manastirsko dvorište i raspoređivali se u pravilnom redu. Svakim povikom, dolje u manastirskom dvorištu, sakrivao bi se iza grmova u strahu da me ne vide. Vidjeti me niko mogao nije, ali strah je jači od razuma, moj Roberte, mnogo jači, toliko jači da sam se tresao od straha, iako siguran da me niko vidjeti neće. Strah je neobjašnjiva stvar. Plašimo se mnogo stvari, koje nas okružuju, nekada bježimo od njih, a nekada se trudimo ostati i prkositi strahu. Bojimo se vlastitih snova, ali ostajemo u njima i ne budimo se, kao u napetom trileru, čekamo na kraj, novi zaplet, možda na neki još uzbudljiviji kraj. A kakav zaplet možemo očekivati od pijanih naoružanih vojnika. Samo zlo! Ono zlo, koje se ne zaboravlja. Zlo, koje se urezuje u naša sjećanja. Zla je izrečena riječ, cinični osmijeh, pogled, dobronamjerna kretnja rukom onoga, ko svoje zlo ne prepoznaje. Zlo počinje iz sna. Iz podsvijesti! Zato je možemo prepoznati, ako smo posvećeni Bogu i vjerujemo u njega.
A zbog sna sam i napustio Hilandar. Zbog sna sam napustio i studij u Americi. Sjećaš se toga? Znam da si me nepovjerljivo gledao onoga jutra, kada sam ti rekao da se vraćam u Evropu. Za tebe je sve preko okeana bilo Evropa. Gotovo je i za mene postalo tako. Zato sam i otišao. U snu mi se pojavio arhanđel Mihajlo i rekao mi da se moj put otvara na drugoj strani svijeta. Govorio mi je o kamenitim predjelima Svete Gore, posvećenju višim ciljevima, opraštanju od ovdašnjeg svijeta, povratku u meni nepoznatu zajednicu – o kojoj u snu ništa nisam znao. Rekao mi je da moj život počinje na Svetoj Gori, a da svoju prošlost mogu zaboraviti i posvetiti se molitvama i radu u ćelijama Hilandara. Spomenuo mi je i Hilandar i tada sam se odlučio. Spakovao se, oprostio se sa tobom, i prvim letom, vratio se u svoj novi svijet. Trajalo je to čitavu vječnost, možda čak i više – vrijeme u manastiru ne postoji. Godinama sam radio noću, a spavao danju. Noć stvara, a dan razara. Noć i dan – vatra i voda. Prepisivao sam stare knjige, izučavao istoriju mile mi Vizantije, vraćao se u prošlost, razgovarao sa likovima, o kojima sam pisao, postajao jedan od njih. Borio se protiv napasti, stajao na zidinama Hilandara, bacao kamenje i ključalo ulje na napadače, oštrio sjekire, pravio strelice, punio topove i borio se protiv strašnih nemani. Sve do jutra, kada bi zatvarao knjige, odlazio na umivanje, skromni doručak, pa na spavanje. Tako su mi prolazili dani ili godine. Dugo nisam znao, koliko ih je iza mene. Kao što ti rekoh, vrijeme ne postoji. Možda kod vas u realnom svijetu? Ali protjecanje vremena, ja nisam osjetio. Javljao se nisam nikome. Odlazak u manastir, je prekid sa prijašnjim životom – uzimanjem novog imena, opraštamo se od prošlog života. Tako sam i uradio i odlučio. I trajalo je to dugo. Dugo. Sve dok mi se arhanđel Mihajlo ponovo nije javio u snu i rekao mi da je došlo vrijeme, da se oprostim sa svojom braćom u manastiru i krenem na put. Stajao je u podnožju nekog brda, tiho mi govorio, molio me da krenem, a iza njega na brdu gorio je veliki krst. A on kao da ga nije primjetio. Mirno mi je i dalje govorio, kada i kuda treba da idem, a nakon što je završio, nestade i njega i brda i gorećeg krsta. Eto, to mi dade snagu, da ostavim svoju ćeliju, pogazim zakletvu i krenem. Braća su moja šutjela, opraštala se ćutke sa mnom i brzo se okretali i odlazili u svoje ćelije, bez riječi. Bio je to oproštaj bez riječi. Nije mi bilo drago – a mislim, i ni njima. Pa ni mrtvi se ne ispraćaju bez riječi. I njima se drži govor. Svi su me grlili, ljubeći me dva puta u obraz, jednom u čelo, pružali mi ruke, spuštali pogled i odlazili. Odlazili bez glasa. Čekao sam da se sve izredaju, a sa zadnjim cjelovom, okrenuo sam se i napustio Svetu Goru. Mislio sam da ih napuštam za kratko - a znao sam da je zauvijek. Odavde se ne odlazi za kratko. A to su znali i oni, moja braća. Zatvorio sam velika hrastova vrata i napustio svoj svijet. S mišlju da se opet vraćam u onaj svijet, kog sam davno napustio, spuštao sam se po kamenjaru, žureći da stignem do prvog naselja u kom bi mogao prenoćiti. Svjetla sela sam već vidjeo, a s vremena na vrijeme sam pomišljao da je moj žurni korak, zapravo potvrda, da zapravo bježim od sebe i od onoga što sam zadnjih godina postigao. Pravdao sam taj brzi korak, strminom, mrakom, strahom koji me je gonio – a nešto je u meni govorilo, da više nisam onaj, koji je položio svetu zakletvu i da silazeći niz ovaj strmi kameni put, kršim mnogo veća pravila, nego što su ona manastirska i monaška. Jednom kad se prekrše pravila – onda je svemu kraj. Pitao sam se tako silazeći niz stazu, sjećao se Amerike i pokušavao naći dan, kada sam zapravo prekršio sveta pravila. Da li je to bilo ove noći ili onda prije odlaska iz Amerike? Nisam siguran, ali mi je nešto govorilo – da će tih iskušenja biti još i da se upuštam u svijet u kome snovi više nikome ne vrijede.
stormborns
dededos
andulkaphoto
pixelskylines
gummygunk
izzy806
romaincrisis