V o d a
Kap rose na njenom dlanu Čaša vode uz jutarnju kafu Malena zvijezda iza tmurnoga neba Sumorni dan Crvenilo I Voda
we're not kids anymore.

if i look back, i am lost
Today's Document

祝日 / Permanent Vacation
Alisa U Zemlji Chuda

Andulka
Jules of Nature

pixel skylines
Lint Roller? I Barely Know Her

oozey mess
Cosmic Funnies
NASA

izzy's playlists!
I'd rather be in outer space 🛸
h
YOU ARE THE REASON
let's talk about Bridgerton tea, my ask is open
almost home

roma★
sheepfilms
seen from United Kingdom

seen from Spain
seen from United States
seen from Netherlands
seen from Switzerland
seen from Malaysia
seen from United States
seen from United States
seen from United Kingdom
seen from Vietnam
seen from United States

seen from United Kingdom

seen from United Kingdom

seen from United States

seen from Argentina

seen from Malaysia
seen from Singapore
seen from Singapore

seen from United States
seen from Paraguay
@zapisionevremenu
V o d a
Kap rose na njenom dlanu Čaša vode uz jutarnju kafu Malena zvijezda iza tmurnoga neba Sumorni dan Crvenilo I Voda
In memoriam
Ivo Totić (1967-2017)
K A F A N S K I Č O V J E K
Reče
Ja sam kafanski čovjek
i sasu još jednu čašu bola
niz grlo
In memoriam
Ivo Totić (1967-2017)
B O E M I L U T A L I C A
Ovo nije pjesma
Ovo nije priča
Ovo je život
Sjedio mladić za šankom
i cura ga pita
da li ima sat
On nadahnut
odgovori ovim riječima
Nemam sat tj. nisam podređen
određenim vremenskim terminima
Jer ja sam boem i lutalica
Nešto kasnije
kada mu je cigaretu pripaljivala
ručice su joj drhtale
In memoriam
Ivo Totić (1967-2017)
P J E S N I K
Život
ovaj poklonjeni
da su sanjani
In memoriam
Ivo Totić (1967-2017)
G R A D U
Kažem Vitez
Kažem Lašva
Kažem Bosna
Toplo ognjište
i beskrajna svjetla
Noću
još
breze ga rese
In memoriam
Ivo Totić (1967-2017)
Z I M A
Snijeg
ustreptala djeca
i
vatra
In memoriam
Ivo Totić
(1967-2017)
T R A Ž I M
Gore dole
Gore dole
više dole
nego gore
više dole
nego gore
Ako ima neke
bitne razlike
In memoriam
Ivo Totić (1967-2017)
S A Z N A NJ E
Mislio sam da vidim
svijet
kad otvorim oči.
Mislio sam da sanjam
svijet
kad sklopim oči.
Sad mislim
te velike moći
rijetkima su dostupne.
Ivo Totić, novembar 1985.
Woodstock u vrijeme otkazanih letova
Negdje u augustu 1969. godine u američkoj saveznoj državi New York održan je koncert nazvan Woodstock. Na koncertu su nastupili manje poznati i poznati muzičari tog vremena. U tvojim očima Woodstock je velika bina, hiljade šatora, topla augustovska kiša, stotine hiljada plešućih i opijenih mladih, polugolih ili golih, okićenih vijencima od cvijeća. Blato, blato i neki tebi nepoznati protest ili podrška Vijetnamu. Daleka je to država. Taj Vijetnam. Onaj isti Vijetnam iz Apocalipse now. Napalm koji djecu prži, muzika Wagnera i helikopteri. Malo o tome znaš. Bio si dijete i do tebe nisu doprli vapaji Vijetnamaca oprženih napalmom. Na Woodstocku je svirao Joe Cocker, bio je onda mlad, Joan Beaz je svirala na svojoj gitari, kasnije upoznala Boba Dilana, možda i sa njim svirala u duetu, Santana – komu je možda tada došla ideja da opjeva tamo neku Black magic woman. Ili nije? Svirala je i pjevala i Janis Joplin, mada pričaju da publika nije bila oduševljena njenim nastupom. Šta li – nije bio njen dan. Pjevala je lošim glasom, duga joj se kosa lepršala na vjetru, možda je i kišilo, pa joj je crni kombinezon u kom je nastupila postao neudoban, a kosa joj se onda nije ni vijorila, a možda je i bila pod uticajem lakih droga, pa joj je bilo svejedno:
Oh Lord, won't you buy me
a Mercedes Benz…
…Oh Lord, won't you buy me
a night on the town
I'm counting on you, lord
please don't let me down
Prove that you love me…“[1]
Bilo kako bilo, ona je otpjevala, naplatila svoj honorar, otišla dalje, a crni je kombinezon kasnije bacila ili zaboravila u nekom hotelu u Kentuckyju. Ili negdje u nekom malenom gradiću daleko od Woodstocka pjevajući:
„…From the Kentucky coal mines to the California sun,
Hey, Bobby shared the secrets of my soul.
Through all kinds of weather, through everything that we done,
Hey Bobby baby kept me from the cold…“[2]
Bilo je to u augustu. August. Ponoviš li to još jednom, iza leđa će ti se pojaviti Augustin i reći ti istinu. Na svoj način. Nerazumljiv - kratkom rečenicom, objasnit će ti filozofski, ne čekajući odgovor ili potvrdu tvoju. Ostavit će te u dilemi koja će te godinama proganjati. Šutiš i čuješ tihi glas u daljini:
Je’n, dva, tri, dva…tri, dva, tri, čet’ri…
Lebdiš iznad Woodstocka, vratio se u godine, kada si bio dijete, znaš da je nemoguće, ali tih nekoliko nota drže te iznad bine. U visini se drugog sprata i znaš da tvoj let može trajati pola sata ili malo duže. Prozor ispred tebe nestaje. Pa opet iz početka isti ritam gitare, podsjeća te na neku uspavanku, mada znaš da ne može biti uspavanka. Nekako ti liči na neku folk pjesmu, nepoznatog ti jezika. Kao eho odjekuju ti riječi:
Sonte te lutem behu gadi[3]
Slušaš dalje i prevodiš
Večeras, molim te, doći ću kasno k tebi…
Mada nisi siguran da je prijevod tačan, slušaš dalje i ljuljaš se u ritmu, razmišljaš o decembru i mraku, o kasnim satima u kojima crkava tvoj grad, perzijskoj princezi, depresiji, planeti uzdaha, mirisu Istanbula… i već su tu na Woodstocku. Zapravo iznad njega. Ponavljaš…decembar i mrak… budi te neka zvonjava, nevoljno se dižeš, kupiš svoje stvari i odlaziš, tvoj se let otkazuje. Sutra, sutra ćeš opet letjeti. Sutra će biti bolji dan, bez sprata drugoga, ali nada ostaje…al’ zapravo baš me briga, …niko nije savršen,…je volim da me vole…
Budiš se. Nije više august, jesen je. Ili kasno ljeto – juni ili septembar. Više se ne sjećaš. Tolike su godine prošle, pa ko bi se toga svega sjetio? Sjećaš se…
U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama….
Pa ko bi to zaboravio? Onaj te ritam sa električne gitare podsjeća, da se to može i drugačije otjevati: Bez dileme…odgovaraš…počnimo bezveze…smiješiš se… sad već kasno je… misliš… ali… prisjećaš se sunčane strane ulice, nogometnog dana, … i opet lebdiš iznad. Ali prošlo je mnogo vremena, možda deset ili petnaest godina. Njihove se sjenke i dalje razaznaju. Pokušavaš ih prepoznati, a polako gubiš snagu, znaš da ćeš uskoro pasti na zemlju, nježno ćeš sletjeti… i eto, to je to…ništa posebno…probuditi se, ali želiš da se sjetiš imena tih poznatih! I vidiš ih, ali samo njih četvoro. Uživaju u muzici. Letovi se otkazuju, vijori se duga kosa, depresija postaje opsesija, sunce i dalje grije, a ti pjevaš u sebi…halleluyah… Jedan od njih je tvoj prijatelj iz djetinjstva, čudan, dobroćudan tip, znate se godinama, i ponekad mu se diviš. Pored njega je prijatelj tvoga prijatelja, koji nužno i nije tvoj prijatelj, ali ga prepoznaješ, gradski klaun, ali dobra duša, o njemu bi se roman napisati mogao…ali neko drugi. A ti si četvrti. Postaješ mu zavidan, jal te razdire, ali ćutiš i gledaš… pokušavaš uhvatiti ritam otkazanog leta, zatvaraš oči i ispod tebe nestaje ta betonska bina, ograđena žičanom visokom gradom, zakačenoj na betonskim stubovima, sjediš na visokoj stolici pored šanka, gasiš cigaretu, ustaješ i odlaziš, a iza sebe čuješ Leonarda:
„…Your faith was strong but you needed proof
You saw her bathing on the roof
Her beauty and the moonlight overthrew you
She tied you
To a kitchen chair[4]
She broke your throne, and she cut your hair
And from your lips she drew the Hallelujah…“
Ne okrećeš se i smješkaš se starcu, drhte ti ruke i kažeš mu:
That's it![5]
[1] Janis Joplin „Mercedes Benz“
[2] Janis Joplin „Mee and Boby McGee“
[3] Bijelo Dugme „Kosovska“
[4] Leonard Cohen „Halleluyah"
[5] Janis Joplin „Mercedes Benz“
Katarza kokuznih vremena
Sjediš u vagonu lokalnog voza i gledaš u voćnjake koje prolaze pored tebe. Četvrtak je. Sutra je 10. travanj. Blesavo se smiješiš i razmišljaš dok te grane šljivika bacaju u maglovite ravnice kroz koje prolaziš. Sjećaš se Ž. prijatelja iz srednje škole i njegovih pošalica o našem dragom Hajduku, ili njegovom dragom… Tebi je to strano. Živio si u nekom drugom stoljeću. O tome postoje i mnogi filmovi. Mladići se zaljube u djevojke putujući kroz prošlost. I ti si putovao. U prošlost ili budućnost? Sad više ne znaš kamo. Lokalni voz luđački trese – oni koji su slušali Johnnya, znaju na šta misliš…Pored tebe prolaze stare kuće, u ravnicama kroz koje si stotine puta prolazio. Razmišljaš o proljeću. Počelo je… Iza tvojih leđa prolaze porodica sa nekoliko djece, a ti i dalje gledaš kroz prozor… U podsvijesti vraćaju ti se tonovi neke tebi strane poetike:
“…Bosnom behar probeharao, ti si mene razočarao… “
Nekako u podsvijesti znaš da ti stihovi ne odgovaraju stvarnosti, voziš se i dalje, točkovi udaraju u spojeve šina… za nekoliko godina, taj zvuk nećeš više ćuti. Tamo se šine liju u najsuvremenijem pogonu za proizvodnju. Te šine ne tresu. Tamo je tvoja zemlja, tu ćeš sagradit dom…Nećeš se dugo voziti, to znadeš. Putevi su božji kratki i brzi…sjediš i gledaš. Dimnjake i prljave cementom oplahnute voćnjake… a onaj ti se glas ponovo javlja:
„…da mi je pola jastuka malo kiše ispod starog oluka…“
Pitaš se, gdje bijaše taj oluk stari? Negdje iznad Logavine, ili ispod Sedrenika. Tebi je svejedno, sjedio si polupijan omamljen alkoholom, glasom i pjesmom muze neke, iznad neke Logavine, ali nisi siguran. Ili je to bilo ispod Bjelava? Tko bi to sad znao? Blesavi osmijeh ostaje na tvom licu:
„…Sanjaš kišu, crven krov Da se budiš kao nov Sanjaš davno sanjano Što ti nije suđeno…“
Otimaš se jeftinoj poeziji i prijetiš tom malehnom klaunu, da ti ne oduzima poetiku tvojih sjećanja i želiš mu reći:
„…Ide ko zna koja zima Na put oko svijeta Lažu te kad kažu da sam sretan…“
Ali on te ne razumije. Vraćao bi on tebe u neke prošle dane. Da zatvoriš oči kao nekada davno, da pomisliš na nju, da vratiš film u prošle dane, da tiho u sebi, šapneš joj ime.. ali ti znaš da to nije pravi put za tebe. Tvoji puti vode prema Wotanu, bogu ratova, Wagneru ili Bože me sačuvaj Straussu i nekom Dunavskom valceru.
Jasno ti je, opraštaš se. Ovaj put zauvijek. Od koga? Još ne znaš. Nije ti ni važno. Tvoj odlazak, mnogi pozdravljaju, možda neko oplakuje odlazak tvoj.
„…A ti me nisi prestala i nikad nećeš prestati ljeta zime proljeća za tebe ću živjeti i pjevati…“
A on ti odgovara:
„…Ako me ikada sretneš ne stavljaj ruke na lice stavi smijeh i stare razglednice…“
Sjeta ulazi u tebe. Boriš se protiv nje. Ulice starog grada prolaze kroz tvoje misli. Sutra ćeš ćuti optužbe, prijatelja tvojih:
„…Ljubio sam jednu malu sa Baščaršije ljeto dođe, a ja tužan ne mogu do nje…“
Odlaziš iz tog grada, a ne znaš, da se nikada više vratiti nećeš. Grad će te izdati, ali ni to ne znaš. Prodat će te, kao bezvrijedni plastični suvenir na buvljoj pijaci, a ti nećeš moći učiniti ništa da se odbraniš. Boli - kad te prijatelji izdaju, boli kad te ostavi djevojka, ali kad te grad izda, najviše boli… ali kako da se braniš? Pokušavaš se braniti:
„…sa mojih usana ti nikad nisi čuo laž u mojim očima nisi vidjeo zlo i kad sam padao i kad sam letio bio sam sa tobom…“
Ali ne uspijevaš. Ti si mali. Tvoja odbrana je slabašna. On je jači, pobijedit će te – u podsvijesti ga se bojiš. Pokušavaš ga umilostiviti:
„…Šta ti značim ja samo komad prošlog vremena…“
Smije ti se u lice i gleda podozrivo, govori ti da se pogledaš u ogledalo ili da se zamišliš o sebi:
“…ti čovjek sa dva lica ti muška kukavica…“
Prijeti ti i pokazuje rukom prema sjeveru, tjera te k vragu, daleko od sebe, nejaka mu tvoja molitva, tvoj vapaj, koji će godinama kasnije čuti:
„…Koliko godina je prošlo
a još me nije pošlo
vuk samotnjak sam post’o
i dan danas ost’o, …“
Sjetit će ga se u stihovima, koje on neće htjeti ćuti:
„…Lažu, lažu te, da vrijeme liječi sve Možda sidu i tumore, al’ njega
nikad ne…“
Govoriš mu o Dunavu, suzama, nekakvim persenima, ali on odmahuje rukom i pokazuje ti prema sjeveru. Tamo je tvoj put. Tamo sagradi svoj dom….
„…Kakve su vatre gorjele a ti ih gasio Na kakvom sam bio dnu a ti si me spasio…“
Prelaziš u patetiku, onu kafansku, najnižu. Nepovjerljivo te gleda. Sad ga već gledaš podozrivo kao mujezina na munari. Šta on ima tebi da govori o tvome gradu. Taman je tvoj koliko i njegov. Pokazuješ mu prst prijetnje, ali ne boji se on tebe. Mogu ja tebi zapjevati i drugačije:
„…zima nikad proć nikad sabah doć samo tekbir čuje se kroz noć…“
Ali znaš ti šta ja mislim. Putuj ti u svom vagonu, ja ti oprostiti neću. Izdao si me. Zvat ću te ja i spominjati godinama:
„…Jednom kad sve ovo bude juče kad zora svane, a svanuće nemoj da ti bol grudi steže što nisi bio tu kad je bilo najteže…“
Neće, moj prijatelju, gradu moj, neće mene u grudima stezati, moji dani neće biti bez svijetla, moje zore neće biti bez pijetla, moje noći neće biti bez zvijezda – ovdje su zvjezde sjajne i mirisne. Moje ptice imaju gnijezda, moje se neba plave i moje mirišu trave, ali ne znam šta to rade vaše lude glave. Moja se luda glava prestrašeno vozila u lokalnom vozu i ostavila te. Moje ruke nisu aktivirale nagazne ni odskočne mine, moja glava nije smišljala eksplozivne cisterne, ni palila komšijske kuće niti klala po komšijskim sokacima, niti su se pravdale da brane tamo neki poslednji čas. Pokoj ti vječni prijatelju moj. Jednom kad sve to bude kao juče, stavit ću na krilo unuče, pričati o nekim zimama u dalekim zemljama i reći sa ponosom: Ja nisam bio tu! Opjevat ćeš ti Istanbul i Beč, ali ja sam ti daleko, više me ne poznaješ, tvoje pošalice sve slabije razumijem. Ja ću pjevati o Beču, Berlinu ili Londonu, a i dalje ću razmišljati šta to rade vaše lude glave.
Možeš zapjevati, svojim oštrim glasom…u sebi. Sjediš i dalje u polupraznom vagonu lokalnog voza i ponavljaš u sebi o nekom pacovu malom koji te je izdao, koji je nekoga drugoga ljubio svu noć, a kažeš mu da to kod tebe ne pali, i pokušavaš kroz suze mu otpjevati:
“…ma pusti Miljacku nek’ tiho teče ovo je naše zadnje veče…“
I odlaziš, znaš da je ovo vaše zadnje veče, to vuče na erotsku romantiku napuštanja i ostavljanje žene u nekoj mračnoj hladnoj sobi, koju nikada više nećeš sresti, ni imena se sjećati se njenoga nećeš. Pokušat ćeš se vratiti, ali bez uspjeha. Pjevat ćeš o ko zna kojoj zimi, koja putuje oko svijeta, o nekim đerdanima na njenom vratu, hladnim i poželjnim usnama, nenapisanim pismima, nečestitanim rođendanima, nepoželjenim dobrim jutrima, nedorečenim nesretnim putovanjima, nezavršenim opraštanjima pri rastanku, nedorečenim rastancima bez opraštanja, sumornim jesenjim danima, vrućim i sparnim ljetnim noćima… o svemu ćeš tome sanjati i ćuti u noći njene korake, lišće će žutiti a ti možda ćutiti, znat ću da sve što je srcu drago daleko,… i pitat se:
„… Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?..“
N...!
Kružno putovanje senke (Sabirni aerodrom)
Aerodromi su mjesta čudesnog stresa, nemira, uznemirenosti ali i izvjesnog spokoja. Čekajući na let u neki bliži ili daleki grad, vremenom se prilagođavaš okolini i drugim putnicima. Ravnodušno posmatraš ostale putnike i ne razmišljaš o razlozima njihovog putovanja. Uostalom ni tvoje putovanje nema smisla! Putuješ bez nekog razloga, ali te let oslobađa otuđenosti. Odlaziš u tuđinu, tražeći nešto što nemaš ni u svom zavičaju. Nedugo nakon toga sjediš u avionu i kroz prozor posmatraš okolinu, koju svakodnevno prolaziš, ali koja ti u tim trenucima ne predstavlja poseban događaj. Uzlijećeš, a ispod tebe je toranj crkve. Stara je to crkva, malena, malenoga tornja, groblje ograđeno visokim zidom. Zadnji si put bio u toj crkvi na pokopu drage ti osobe. Nepoznati ljudi, mnoga nepoznata lica oko tebe, crnina i poneko u košulji bijeloj… Čudno! Čudni su ljudi na sahranama. Osjećanja se mješaju, prelaze granice koje su drugoga dana nezamislive.
Ali ti stojiš i gledaš u te ljude. Okrećeš se oko sebe. Iza leđa ti je kosturnica. Kosturnica nepoznatih ljudi. Gledaš izgubljeno u daljinu i kroz maglu vidiš Simeona – ili kako ti se on predstavio Noemisa. Smije ti se u lice i čudi se da ga ne prepoznaješ. Sjedi na otomanu i obraća ti se imenom kog ne poznaješ. Okrećeš glavu i gubiš ga iz vida. Ali njegov glas i dalje čuješ. Opominje te da se okreneš i barem zapališ svijeću na kosturnici prokletih i jadnih Rutena. Tako su ih nekada zvali. Boriš se protiv njega, ali ti misli skreću pogled na sivu okruglu kosturnicu. Koliko ih je tu pokopano? Desetak hiljada ili manje? Pobijeno ih je više, ali ti o tome ništa ne znaš, a Simeon te zove na otoman, on se svega sjeća.
Zatvaraš oči, zvon crkvenog zvona ti prosijeca srce, a ispred sebe vidiš nekoga, u blatnjavim čizmama, vojničkom šinjelu, brkatog, kako stražu čuva. Puška mu je obješena o rame, ne boji se on logoraša, izgladnjeli je to puk, žene, djeca i starci. Gladni, prljavi i vjerovatno oboljeli od tifusa. Oni rijetki mlađi muškarci, davno su obješeni, vjerovatno iz predostrožnosti – tâ, lakše je čuvati babe i djecu nego stasite i ponosne Rutene. Stražar obilazi ogradu iza koje su. stare i zapuštene barake. Iza te ograde stotinu godina kasnije, ti ćeš sjediti i čekati na let, negdje za Afriku ili ko zna za gdje. O njima ti nećeš znati ništa.
Kasno je poslijepodne. Stražar pali cigaretu, krije se iza visoke i vitke jele I možda razmišlja o ženi koju je negdje u nekoj bosanskoj vukojebini ostavio, djeci koju je izrodio, a možda im se imena više ne sjeća. Rakija ga drži u životu. Dugo je vremena prošlo, od kad se počeo boriti za cara i kralja. Sjeća se putovanja vozom, tužnih pjesama i gustih šuma kroz koje su prolazili. Danima i noćima. Bilo je potpuno svejedno gdje su i za šta se bore. Izašli su iz voza i pješačili nekoliko sati, uskoro stigli u logor. Umorni, zaspali su u nekom starom opustjelom dvorcu. I tu kao da je počeo san tog stražara koji i danas sanja. U snu mu se pojavljuju spaljena rutenska sela, histerični plač zabrađenih žena, predpanična smirenost staraca odjevenih u šarene košulje, dok skupljaju beznačajne sitnice u platnene torbe i pokušavaju spasiti ono što im predstavlja uspomene iz zapaljenih kuća, čiji će se slamnati krovovi istoga trenutka obrušiti. Još britva, još slika stare majke, krpena lutka unuke i možda dukat od kćerkinog miraza, kojim bi se mogla iskupnina iz ropstva platiti. Vojnici nemaju strpljenja, valja zapaliti tolika sela, a već pada noć, a šta ako se neko još i pobuni, boriti se sa njim i pucati mu u leđa, za svaki slučaj. Vremena je malo, seljaci se moraju sprovesti do voza i dalje, dalje do sabirnog aerodroma. Oni su neprijatelji Carevine. Noć polako pada i brkati se vojnik sprema na počinak. Sutra je novi dan.
Simeon te zove, priča ti priču o stražaru i ti ga vidiš u slamnatom krevetu, negdje u Galiciji, prekrivenog šinjelom. Spava. Sanja. Navikao se već na hapšenja, paljenja sela i vješanja. Potreban mu je samo odmor. I san. A u snu mu dolazi nepoznati mladić, duge raščupane plave kose. Obučen je u bijelu košulju, sa prorezom koji je obrubljen starom narodnom šarom. Široke smeđe hlače, zapojasane nekom šnjurom, kožna tašna u kojoj je spremio nekoliko uspomena iz zavičaja. Vidi ga u magli, zora je, iz kuće se vije dugački dim, a roditelji mu odmahuju i pozdravljaju:
- Gregore, Gregore! - Sretno, sretni ti puti!
Gregor trči za konjskom zapregom uskače kod starog šutljivog seljaka, lagano diže ruku i otpozdravlja roditeljima. Dalek ga put čeka. Putovat će godinama, već zna – nikada se neće vratiti u Galiciju. Gajit će stoku i obrađivati vinograde u nepoznatoj mu zemlji, neće pričati o svojim korijenima, molit će se Bogu za svoje roditelje, pokrstiti nekoliko puta, selit će se njegovi predaci, tamo gdje bi ih car i kralj selio, tražit će stoljećima ono što Gregor u Galiciji našao nije: Mir. Stražaru i vojniku će se Gregor prikazivati više puta. Zna da je prošlo stotine i stotine godina, ali mu taj Gregor ne izlazi iz glave. I on vidi Simeona na otomanu, koji bi mu možda ispričao čitavu priču u Gregoru, ali je vojnik umoran. Sklapaju mu se oči, a na otomanu sjede njih dvojica. Simeon i Gregor. Stari su to znanci, vidi on, … ali san ga uzima k sebi i on mu se predaje.
Simeon diže ruku, sjedeći na otomanu i zove te. Stojiš, gledaš u njega, ali Gregora nema. Sami ste. Govori ti, da imaš vremena da čuješ priču o Gregoru. Svejedno, pričat će on tebi ili tvojim potomcima. Čitava se priča i ne može ispričati. Iz svake tvoje generacije, djelić se priče prenese, a vremena imamo – cinično se smije Simeon, govoreći ti, da nemaš hrabrosti da ga saslušaš do kraja. Izaziva te riječima, da nemaš hrabrosti, da sagledaš prošlost i budućnost Gregora, prošlost staroga vojnika i svoju budućnost. Tâ, kad je zadnji put pričao sa vojnikom, dok je sjedio u vozu prema Galiciji, dok mu je govorio o selima koje će zapaliti, seljacima koje će deportirati na tamo neki daleki aerodrom, nije mu mnogo vjerovao. Ni o dugim stražama i vrisku izgladnjelih logoraša, koje će danima slušati…ništa mu to vojnik nije vjerovao.
Nakon nekoliko noći, ispričao mu je o krvavim rukama njegovog susjeda, seljaka, koji se vratio sa klanja. Možda trideset godina nakon putovanja vozom, ispričao mu je Simeon, ono što će vojnik čuti od svoje kćerke: Da, oče – on se vratio krvavog odjela, zaprljanih ruku, rekavši samo: Koliko smo ih samo noćas poklali! Oprao je ruke, umio se i mirno otišao na spavanje. Tada nisu ubijani Ruteni, nego njegove komšije, prijatelji, znanci, ljudi koje je bolje razumjeo nego Gregor u ovom zavičaju. Gledao je u kćerku i smatrao je poslanicom satana, one koju je Simeon iz Galicije, Simeon iz voza, Simeon sa straže, njemu poslao. Sve je to već ranije vidio, ali nikome nije smio reći. Ponovo su gorila sela, pucalo se strojnicama i samokrijesima, a stari je vojnik šutio, gledao u daljinu. Pitao se - dokle? Kakvo je to prokletstvo Gregor ponijeo iz Galicije, da nas već možda desetu generaciju prati? Gledao je kroz žičanu ogradu te jadne Rutene. Ružni podočnjaci, poderane štofane košulje iz kojih su virile kržljave ruke, koje bi tražile komad kruha. Ali vojnik je bio strog! Ipak se čuva car i kralj. A to što mu Simeon u snu govori – ma glupost! Šta on ima sa tim zakržljalim i glupim seljacima iz Galicije? I ko je taj Gregor uopće?
Rat se završio, vojnik se vratio svojoj ženi i djeci. Nikome nije pričao o Simeonu, ni o seljacima iz Galicije. Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla, a Simeon bi ga posjećivao samo noću. Ostalo je tih nekoliko stotina godina, koje su vojniku nedostajale da bi svu priču o Gregoru znao. Ali vojnik je stario i sve ga je manje interesovala Galicija i prošlost. Dolazila su nova vremena, posla je bilo u izobilju. Voće je rađalo, pravilo se vino, rakija se pekla i Božić se slavio uvijek u miru. A on je svoj nemir krio. Dovoljno je bio iskusan, da bi svoje izgubljene poglede pretvarao u staračku senilnost. I to je prilično dobro radio…
I onda je ponovo vidio Simona, zapravo Gregora, kako noću odlazi od kuće, bježi u neku stranu vojsku, maše njemu i svojoj majci, smiješi se, mada starac zna da ga zadnji put vidi. Borit će se on protiv onih, za koga se starac borio, ali barem neće paliti Gregorevo kuću i sela njegovih predaka neće više strahovati od njega. Ta se obaveza ostavlja slijedećim generacijama? Nedugo nakon toga, kćerka će mu pričati o pokoljima, u kojima su učestvovali njegovi prijatelji, ali to će ga ostavljati ravnodušnim – pa Simeon mu je to sve ranije ispričao. Čemu se čuditi?
Ti si i dalje na groblju. Dogovor sa Simeonom vrijedi, ostavit će te nekoliko dana, mjeseci ili godina na miru, a nastavit će ti priču o Gregoru. Zapravo su te priče prilično jednostavne: Započinju razgovorom do kasno u noć, jutranjom izmaglicom, dimom iz kućnog dimnjaka, tašnom na ramenu, onoga ko se oprašta od roditelja i smiješkom na licu, koji krije zebnju i strah odlazećega, brigu i tugu onih koji ostaju i koje Gregor možda nikada više neće vidjeti.
Quo vadis Austria
(VI dio) Primjedba: “Quo vadis Austria” je nedovršeni roman, a svi dijelovi su dio jedne nepovezane cjeline, koju treba doraditi i povezati.
XXXVI.
Jane ostade šuteći nekoliko minuta. Gledala je u telefonsku slušalicu, pa zatim u sat. Bilo je već rano. 04:18 blještalo je na digitalnom hotelskom satu. Zapravo svitao je novi dan. Izgubila je osjećaj za vrijeme i osjećala je laganu krivnju za buđenje majke, bez da joj je objasnila zašto je zove. Pomisli na Matta. Možda on zna više o tome. A sigurno ne spava. On nikada nije spavao. Tako je zamišljala svoga brata. Dugo je razmišljala o otkazanom letu i njegovom nedolasku na sahranu. Ionako su se rijetko viđali, a osim nekoliko razmijenjenih razglednica i božićnih čestitki sve je rjeđe čula svoga brata. Odluči ga, uprkos pomisli da je jutro, a na Aljasci ponoć, nazvati ga i upitati o tome. Birala je broj nekoliko puta, dok nije čula bratov glas.
- Hej, Jane! – čulo se iz telefona.
- Dobro jutro, Matt!
- Pa šta mi sestra radi u ovo doba? – podrugljivo je upita brat.
- Ne spavam, pa sam te htjela nešto pitati.
- Pa već sam rekao majci, da je let zbog nevremena otkazan i da...
- Ma ne to! To sam već čula, nego nešto drugo.
- Šta? – U pozadini su se čuli ženski glasovi i muzika, kao i lupanje čaša.
- Jesi u poslu?
- Ma ne. U nekom sam društvu, sjedimo i traćimo vrijeme. Nego što si me htjela pitati?
- O Robertu? Sjećaš li se novinskih članaka o njemu prije nekoliko godina?
- Da, znam. Čak mi je i pismo napisao, ali sam ga dobio prilično kasno. Radilo se o ubistvu ili zapravo o samoubistvu u kog je bio umješan. Kasnije se tvrdilo u novinama da je bila pogrešna informacija, te da taj visoki oficir američke vojske uopće nije bi tu u vrijeme samoubistva. Sve je demantirano, ali njegovo se ime nikada nije pojavilo, osim da je u nekim stranim novinama izašla njegova fotografija, koju su kasnije objavile mnoge američke novine. Ali kako je on gotovo nepoznat, podatke o njemu novinari nisu mogli naći, nego je neki novinar našao da se radi o Bobu Moru, pa je tako ostalo. Smijao sam se toj gluposti, jer oca nitko nije zvao Bob, ali vjerovatno su tajne službe imale svoga udjela u svemu tome. A zašto pitaš?
- Reći ću ti, ali nemoj majci ništa o tome govoriti. Obećavaš!
- Ok! Obećavam!
- Dobila sam omotnicu sa pismima i nekim sitnicama, koje mi je poslao otac, preko svoga prijatelja koji je došao u USA. Na njegovoj sahrani mi se kratko javio, dao mi kovertu i nestao.
- Da, ali to je bilo skoro prije tri godine. Meni je javio, i kratko napisao da on s tim nema ništa i da je nevin. A pismo je bilo ubačeno negdje u Kanadi. Inače su sva njegova pisma dolazila iz Washingtona, preko vojne pošte, ali su tih nekoliko, došli iz Kanade i sad se upravo sjetih, adresirana su bila rukopisom koji nije bio njegov. Sjećam se tog poteza pera. Kaligrafija. Umjetnik neki, koji je adresirao pisma. I došla su istovremeno nekoliko pisama. A zar tebi nije pisao?
- Ne. Mada, kad bolje razmislim, bila su to vremena, kad nisam mnogo vodila računa o mnogo stvari, pa sam možda i previdjela njegova pisma. Uglavnom sam sve bacala sa gomilama reklama. Jedino bi pisma, koje sam po obliku, poznatom pečatu vojne pošte i očevom rukopisu odmah prepoznavala i otvarala. Sve ostalo sam bacala. Dolazila bi nekad jednom sedmično u stan, a stan je bio zatrpan poštom, računima, reklamama. Nisam imala strpljenja da sve pregledam, pa sam ih možda i bacila.
- Svejedno. Pisao mi je da je nevin. Ali, ako uspijem pisma naći, nazvat ću te i pročitati ih. Ako ti je to važno. Sačekaj koji dan, pa kad budem u stanu, javim ti se. Nego, jesi li još u Montani? Kako ti se dopada biti bogata? – pomalo sa podsmijehom primjeti brat.
- Da. Ali sam trenutno u Washingtonu. U hotelu. Ostajem nekoliko dana, pa se vraćam na imanje. Lijepo je u Montani. Navrati nekad. Šta ima kod tebe?
- Ma, znaš mene. Posao, društvo i lijepe žene. – Naglasi Matt, našto se iz pozadine ču ženski kikot, te veseli ženski glasovi koji su govorili da pozdravi svoju bogatu sestru.
- Pa onda, kad budeš u prolazu, javi se. – odgovori mu Jane, sa namjerom da brzo prekine razgovor, primjećujući da se Matt u međuvremenu zabavlja sa svojim društvom i da o temi o kojoj bi rado pričala, ne može s njim sada govoriti.
- Sigurno, - odgovori Matt. Vidimo se i pozdravi majku, pa ti se javim za koji dan.
- Ok.
- Ok.
Uze očevo pismo, otvori ga ponovo i pokuša naći mjesto gdje je prestala čitati pismo.
Desile su se stvari, o kojima nikada nisam ni sanjao. Obišao sam svijet i u bio u mnogim zemljama, ali se sve svede, na to da je svijet i čovječanstvo prilično malo i da se svakoga dana vraćamo u poznato nam vrijeme i da srećemo ljude koje poznajemo, pa bilo gdje da bili.
Ovo stanje u kom živim je gotovo nepodnošljivo. Za nas, rat i dalje traje, ali su svi ubijeđeni da je završen i rado o tome govore. Naša je dužnost, kao američkih oficira, da potvrđujemo mišljenja domaćina, ali da se ponašamo oprezno, te po onim normama, koje nam šalju iz štaba. A to bi značilo, živjeti u svijetu u kome si samo promatrač i na koji uopće nije moguće utjecati. Vjerovatno takvo stanje dovede do kritičnih situacija u kojima prevlada strast, nagon ili odbrambeni mehanizmi prorade u nama, te postajemo krvoločne zvijeri, poluljudi, odmetnici od humanizma, borci za komad kruha, komad zemlje ili komad moralnog dostojanstva.
Pismo je bilo nejasno. Pisao je otac o nekim neodređenim i općenitim stvarima. To o čemu je pisao moglo se odnositi na bilo koji dio njegovoga života i službovanja u vojsci, mada o tome nije nikada pisao. Odloži pismo, pomisli na spavanje, ali jutro je bilo pod prozorom. Složi pismo u kovertu, te pregleda novinske članke, koji su razbacano ležali na krevetu. Svejedno, pomisli Jane. Uzet ću jedan pročitati, tako i tako nemogu pohvatati nizove, jer na nekim člancima nema datuma, niti je jasno iz kojih je novina članak izrezan. Uze jedan veliki list, požutjeli presavijeni papir i poče čitati naslov:
Visoki oficir američke vojske umješan u ubistvo i pljačku!
U subotu je u mjestu S. u svojoj zlatarskoj radnji, pronađen ubijen I.M., cijenjeni zlatar, potomak poznate zlatarske porodice u ovom gradu. Nakon uviđaja lokalne policije, novinarima je saopćeno, da je ubijen tupim i teškim predmetom, vjerojatno, već u petak poslijepodne. Za ubicom se još traga, mada je vjerojatno da je ubijeni poznavao ubicu, jer u radnji nisu primjećeni tragovi fizičkog obračuna, niti su regali sa izloženim zlatnim nakitom oštećeni. Po nezvaničnoj izjavi oca ubijenog, iz radnje nedostaje ništa, te se vjerojatno radi o ucjenjivanju lokalne mafije, te nuđenju zaštite tzv. reketa, čime lokalna mafija terorizira sve uglednije radnje u gradu. Po izjavama vlasnika susjednih radnji u petak ujutro je primjećen u radnji visoki časnik američke vojske, te sudeći po vozilu koje je petnaestak minuta bilo parkirano pred njegovom radnjom, radi se o zapovjedniku vojne misije B.M., koja svoje sjedište ima u 70 km udaljenom gradu južno od S.
U zvaničnoj izjavi vojne komande, ove su tvrdnje opovrgnute, te uvidom u raspored vojnih zadataka jedinica američke vojske, utvrđeno je da nijedno vozilo američke vojske nije imalo patrolni zadatak tog dana u S. Samim tim se vjerovatno radi o zabuni, jer nakon završenog rata, postoje mnoga civilna vozila, koja su slična američkim vojnim vozilima, te je poznata i praksa lokalnog stanovništva o oblačenju vojnih uniformi.
Na pitanje novinara, da je u subotu gradom kružila američka vojna policija, koja se kratko zadržala u kafeu, pored zlatarske radnje, te da su se u patroli nalazili vojnici, koji su poznavali jezik lokalnog stanovništva, američki ataše za štampu odgovorio je da je to čista slučajnost, te da se patrola policije kretala uobičajenom rutom, a da većina članova patrola poznaje lokalni jezik, kako zbog suradnje sa lokalnom policijom, tako i što su se u policijsku službu uvijek prijavljivali potomci doseljenika iz tih krajeva. Policijska patrola sa ubistvom nema veze, te je ne treba dovoditi ni u kom slučaju sa tim slučajem. Vojna su vozila prisutna na tom području i ona obezbjeđuju objekte, transporte i važnije raskrsnice u tom području.
Osim toga, izjavio je ataše, sumnja se, da je zlatar počinio samoubistvo ili da se čak radi o nesretnom slučaju, te da uviđaj još nije završen, kao ni obdukcija, te nije potvrđeno da je zlatar ubijen tupim predmetom. Postoje opravdane sumnje da je zlatar bio umješan u krijumčarenje zlata, i da je zbog svoga učestvovanja u ratu, bio povezan sa članovima bivše jedinice lokalne milicije, koja je bila umješana u ratne zločine, počinjene na ratnom području prije tri godine. Poznato je da su bivši članovi te jedinice, nakon demobilizacije bili umješani u kriminalne poslove, kao i oružane pljačke, otmice i ucjenjivanje trgovina i bogatijih građana.
Lokalna policija, opovrgava ovu izjavu američkog atašea, tvrdnjom, da je zlatar, izvjesno vrijeme bio pripadnik dobrovoljačkih jedinica, koje su kasnije, zbog neposluha prema vojnom vrhu, raspuštene i pregrupisane u regularne jedinice. Vjerojatno, zbog svog socijalnog statusa i uticaja oca u političkim krugovima lokalnih vlasti ubijeni zlatar I.M nakon toga, nije više sudjelovao u ratu.
Mada lokalna policija tvrdi, da iz radnje nije ništa ukradeno, tvrdi se da su iz sefa nestale vrijedni istorijski dokumenti o kojima je ubijeni I.M često govorio, mada ih do sada nitko nije vidjeo. Otac ubijenog, inače suvlasnik o tome nije želio dati izjavu.
Jane je pročitala članak, za kog je smatrala da je jedan od prvih u tom nizu. Činilo joj se da je članak napisan sa ciljem da se umješanost američke vojske potpuno isključi, te da je nevješto i na brzinu napisan. Uostalom članak je objavljen u nekom listu, niskog tiraža, a čak nije potpisan, nego je djelo redakcije, koja je informacije sastavila od nekoliko agencijskih vijesti. Govorilo se o ubistvu, samoubistvu, nesretnom slučaju, te o pljački. Ostavi članak na pisaći sto, te odluči zaspati i odmoriti se od prethodne noći.
XXXVII.
Probudi se, protrlja oči i pogleda kroz prozor: Po sunčevoj svjetlosti, bilo je sigurno podne, ili čak koji sat i više. Po žamoru i buci automobila, procijenjivala je Jane da je kasno. Kasno za buđenje. Glava ju je boljela. Podsjećala je ta bol, na one nenaspavane pijane noći, koje je provodila u Atlanti, budeći se mamurna, obično subotom ujutro, kada bi proklinjavala pijanke i provode petkom. Dugo se ovako nije osjećala. Polugola, sjedila je na krevetu i pokušavala da se prisjeti poslijednje noći. Ta, bi obična, mada duga noć. Bez droge, bez alkohola i brzog seksa, ali glava joj je bila prazna.
Soba je bila neuredna. Razbacana pisma ležala su posvud. Sav trud, koji je potrošila na kronološko sortiranje pisama, pokazao se uzaludan. Ležala su razbacana po podu, bez nade da će se ikada ponovo složiti po nekom redu. Uostalom, pitala se Jane, zašto je uopće sortirala pisma? Ta ionako nije nalazila smisao, niti je prepoznavala okolnosti o kojima je pisano. Sjede na rub kreveta, zapali cigaretu, protrlja oči i pogleda na pod. Debelo pismo, kezilo joj se iz koverte. Datum je više nije interesovao, jer su neka pisma datirana sa velikom vremenskom razlikom u odnosu na pečat. Vremenski slijed tu više nije važio. Vrijeme se pretapalo u bezvremenski fluid, rastezljivu kategoriju, o kojoj znamo samo u stanjima pijanstva, omamljenosti, seksualne uzbuđenosti i straha. Vrijeme nije postojalo. Sagnu se, protegnu ruku i dohvati pismo.
Dragi Robert,
Pišem ti, mada nisam siguran, da ću pismo završiti, a pogotovo uspjeti ti ga poslati. Vremena su loša. Mada mi ti u ovom trenutku nimalo pomoći ne možeš, ipak pišem tebi.
Znaš da sam se već tri mjeseca nakon povratka sa Svete Gore, posvetio molitvama i ovom jadnom i siromašnom narodu. Moj povratak je bio pun idealizma. Htio sam svoje znanje prenijeti tom napaćenom narodu. Ljubav u Svevišnjeg, htio sam im prenijeti na način kojim sam na Hilandaru svoju dušu predao Gospodinu. Bio sam u manastiru, sa Danilom, starim monahom, koji je godinama podizao i gradio ovaj manastir. Došao sam pješice sa Svete Gore. Obišao mnoge manastire na Kosovu i Hercegovini. Upoznao mnoge dobre ljude, koji su mi podarili konak i topli dom za jednu noć. Putovanje je trajalo dugo, ali bi ga ponovio i radovao se sa tim ljudima. Mislio sam da ću spavati u pećinama i hraniti se korijenom i tajno pokazati vjeru i dostojanstvo monaha sa Hilandara, ali ljudi su me primali i gostili i radosno se opraštali od mene.
Danilo je bio dobar čovjek. Nije govorio mnogo, ljudi su ga primali kao šutljivog i učenog čovjeka, pomalo nastranog, jer bi često okretao leđa i napuštao krsne slave, crkvene proslave, seoske teferiče i povlačio se u svoju ćeliju. U početku je to ljudima smetalo, a kasnije su se navikli na njegovu potrebu za samoćom, te mu niko nije ni zamjerio. Zvali su ga čak i na katoličke crkvene proslave, jer bi uvijek našao lijepu riječ, za običan narod, koji u tom trenutku u njemu nije vidio, zaraslog bradonju i ludog srpskog popa, kako su pogrdno nazivali druge monahe. Danilo bi recitovao pjesnike, omiljene u tim krajevima, na jeziku im bliskom, o kom je znao više nego oni sami. Recitovao je tako lijepo, pa da im je i nešto nepoznato pjevao, taj bi se ubogi narod veselio. Veselio se i njegovom prosipanju rakije prije svakog gutljaja, nazdravljanju poetskim stihovima, udaranju čašom u sto i gledanjem pijanim očima kroz čašu obračajući se pijanom puku... Znao je Danilo da se suživi sa narodom, sa krivovjernicima, kako ih je on nazivao, onima što se naopako krste i neslave krsne slave. Jadan je to narod, moj Jovane, govorio mi je, jadan, zaveden i neuk. Ali vrijedan i pošten. Oni su naš narod, samo nas oni razumiju, i zato nas mrze. Mrze nas moj Jovane, toliko da mi sami, više u to ne vjerujemo. Dok me grle, pijani i pjevaju sa mnom, osjećam njihovu mržnju i nepovjerenje, ali ja sam ti star čovjek i zato ste vi mladi tu, da to promijenite. A za mene je svejedno. Služit ću Gospodinu i na onoma svijetu, pa mi se u životu neće mnogo promijeniti. Osim Carstva zemaljskog, svoje ću dane provoditi na Carstvu nebeskom. Znam ja, da ti Jovane u to ne vjeruješ, mlad si i sav ti taj nauk sa Svete Gore neće mnogo pomoći, da bi me ubijedio u to. Mlad si ti i mladi ljudi ne vjeruje u ovaj život, koji ja vodim..
Tako bi obično završavao Danilo, odlazio prvi i prvi bi se pojavljivao u manastirskom dvorištu. Zimi bi donosio drva u manastirsku kuhinju i voda bi već vrijala na peći, kada bi se mi novaci budili i pospano dovlačili u manastirsku trpezariju, a ljeti bi sjedio ispod hrasta na klupi, koju je sam davno napravio i pušio šutke, gledajući na selo u kom bi se palila prva svjetla. Eto takav je bio Danilo.
Desilo se mnogo toga, moj Roberte. Sad ti pišem ovo sakriven u malenoj sobici, tavanu zapravo. Pisati mogu samo po danu. Po noći, svijetla upaliti ne smijem. Krijem se kod dobrih ljudi. Krijem se već desetak dana. A dani su kao godine. Gledam na sat i po tome znam koliko mi traje ovo moje dobrovoljano zatočeništvo. Danima! Ali gdje ću? Sakriven na ovom mračnom tavanu, čekam na svoju sudbinu, a nju određuju nekoliko mladića obučenih u crne uniforme. Obično su pijani i pucaju nasumice, dok se voze glavnom ulicom. Zašto? Ni sam neznam! Utjerali su strah svakom u kosti i svako im se s puta sklanja. Mene bi ustrijelili nedužnog, samo da me sretnu na ulici. Takva su vremena. Zašto? Pitaš se sigurno? Ne znam!
Spavao sam nekoliko noći u pećini iznad manastira, a onda su me pronašli ovi dobri ljudi, dok su skupljali drva za ogrijev. Ljudi ovdje lože i zimi i ljeti,. Struja nestaje, čim se pripuca negdje u okolini, a onda djeca sa ženama skupljaju ogranke i staro polutrulo drveće, koje kasnije lože i kuhaju ručkove na vatri. Probudili su me i rekli da pođem sa njima, ali da će mi pokazati put i da, tek kad padne mrak, dođem na njihovu kapiju, pokucam i to tri puta dugo, te da će mi otvoriti, a da ih ne pitam za njihova imena. O tome se danas ne govori, moj pope, - eto tako su mi rekli. Sjedio sam tog dana, da kraju šume i čekao sumrak, da pretrčim taj proplanak i pokucam im na kapiju. Smjestili su me na tavan i od tad sam ovdje sa njima. Dadu mi hranu, vodu, ponekad i rakiju i vino, ali sa mnom ne govore mnogo. Šute i kažu – Pope, nazdravit ćemo, kad ovo sve prođe! A kad će proći to nitko ne zna.
One noći, kad su ubili Danila i zapalili manastir, ja sam sjedio u gori iznad manastira i gledao kako gori. Velika je vatra bila, stara hrastovina je pucketala i lomila se streha crkvena. Pucalo je, kao da se kamenje lomi i puca duša Božija. Eto tako je to bilo. Poslije ručka, kao uvijek odlazio sam u šumu, u šetnju. Nedostajala mi je tišina Svete Gore i šetao sam do pred sumrak šumom. Gledao šumsku travu, udisao rosu i molio se Gospodinu. Ili bi samo sjedio ispod tri hrastova debla, koja su mi predstavljavala Sveto Trojstvo. Ja sam, mali u velikom društvu, sjećao se Amfilohija, monaha staroga i drugih šutljivih mojih prijatelja sa Atosa. Pisali nismo jedni drugima, jer smo znali da se naše misli susreću, na ovome ili drugome svijetu, ali eto, meni je nedostajao mir, pa bi uvijek skupljajući šumsko voće, obradovao svoju manastirsku braću, svojim povratkom. Sve do toga dana! Već pri izlasku iz šume, pogledao sam na manastirski ulaz. Na parkingu ispod manastira, bilo je nekoliko kamiona, desetak vojnika, koji su trčali tamo-vamo, vikajući na ljude, koji su izlazili iz kuća i posmatrali šta se dešava, da se sklone i uđu u kuće. Stariji su ljudi, naše komšije, koje su živjeli stotinama godina pored manastira, držali djecu, objema rukama i zaklanjali im oči ili rukom ili bi ih gurali iza sebe. Stajali su mirno i gledali u vojnike, koji su dotrčavali u manastirsko dvorište i raspoređivali se u pravilnom redu. Svakim povikom, dolje u manastirskom dvorištu, sakrivao bi se iza grmova u strahu da me ne vide. Vidjeti me niko mogao nije, ali strah je jači od razuma, moj Roberte, mnogo jači, toliko jači da sam se tresao od straha, iako siguran da me niko vidjeti neće. Strah je neobjašnjiva stvar. Plašimo se mnogo stvari, koje nas okružuju, nekada bježimo od njih, a nekada se trudimo ostati i prkositi strahu. Bojimo se vlastitih snova, ali ostajemo u njima i ne budimo se, kao u napetom trileru, čekamo na kraj, novi zaplet, možda na neki još uzbudljiviji kraj. A kakav zaplet možemo očekivati od pijanih naoružanih vojnika. Samo zlo! Ono zlo, koje se ne zaboravlja. Zlo, koje se urezuje u naša sjećanja. Zla je izrečena riječ, cinični osmijeh, pogled, dobronamjerna kretnja rukom onoga, ko svoje zlo ne prepoznaje. Zlo počinje iz sna. Iz podsvijesti! Zato je možemo prepoznati, ako smo posvećeni Bogu i vjerujemo u njega.
A zbog sna sam i napustio Hilandar. Zbog sna sam napustio i studij u Americi. Sjećaš se toga? Znam da si me nepovjerljivo gledao onoga jutra, kada sam ti rekao da se vraćam u Evropu. Za tebe je sve preko okeana bilo Evropa. Gotovo je i za mene postalo tako. Zato sam i otišao. U snu mi se pojavio arhanđel Mihajlo i rekao mi da se moj put otvara na drugoj strani svijeta. Govorio mi je o kamenitim predjelima Svete Gore, posvećenju višim ciljevima, opraštanju od ovdašnjeg svijeta, povratku u meni nepoznatu zajednicu – o kojoj u snu ništa nisam znao. Rekao mi je da moj život počinje na Svetoj Gori, a da svoju prošlost mogu zaboraviti i posvetiti se molitvama i radu u ćelijama Hilandara. Spomenuo mi je i Hilandar i tada sam se odlučio. Spakovao se, oprostio se sa tobom, i prvim letom, vratio se u svoj novi svijet. Trajalo je to čitavu vječnost, možda čak i više – vrijeme u manastiru ne postoji. Godinama sam radio noću, a spavao danju. Noć stvara, a dan razara. Noć i dan – vatra i voda. Prepisivao sam stare knjige, izučavao istoriju mile mi Vizantije, vraćao se u prošlost, razgovarao sa likovima, o kojima sam pisao, postajao jedan od njih. Borio se protiv napasti, stajao na zidinama Hilandara, bacao kamenje i ključalo ulje na napadače, oštrio sjekire, pravio strelice, punio topove i borio se protiv strašnih nemani. Sve do jutra, kada bi zatvarao knjige, odlazio na umivanje, skromni doručak, pa na spavanje. Tako su mi prolazili dani ili godine. Dugo nisam znao, koliko ih je iza mene. Kao što ti rekoh, vrijeme ne postoji. Možda kod vas u realnom svijetu? Ali protjecanje vremena, ja nisam osjetio. Javljao se nisam nikome. Odlazak u manastir, je prekid sa prijašnjim životom – uzimanjem novog imena, opraštamo se od prošlog života. Tako sam i uradio i odlučio. I trajalo je to dugo. Dugo. Sve dok mi se arhanđel Mihajlo ponovo nije javio u snu i rekao mi da je došlo vrijeme, da se oprostim sa svojom braćom u manastiru i krenem na put. Stajao je u podnožju nekog brda, tiho mi govorio, molio me da krenem, a iza njega na brdu gorio je veliki krst. A on kao da ga nije primjetio. Mirno mi je i dalje govorio, kada i kuda treba da idem, a nakon što je završio, nestade i njega i brda i gorećeg krsta. Eto, to mi dade snagu, da ostavim svoju ćeliju, pogazim zakletvu i krenem. Braća su moja šutjela, opraštala se ćutke sa mnom i brzo se okretali i odlazili u svoje ćelije, bez riječi. Bio je to oproštaj bez riječi. Nije mi bilo drago – a mislim, i ni njima. Pa ni mrtvi se ne ispraćaju bez riječi. I njima se drži govor. Svi su me grlili, ljubeći me dva puta u obraz, jednom u čelo, pružali mi ruke, spuštali pogled i odlazili. Odlazili bez glasa. Čekao sam da se sve izredaju, a sa zadnjim cjelovom, okrenuo sam se i napustio Svetu Goru. Mislio sam da ih napuštam za kratko - a znao sam da je zauvijek. Odavde se ne odlazi za kratko. A to su znali i oni, moja braća. Zatvorio sam velika hrastova vrata i napustio svoj svijet. S mišlju da se opet vraćam u onaj svijet, kog sam davno napustio, spuštao sam se po kamenjaru, žureći da stignem do prvog naselja u kom bi mogao prenoćiti. Svjetla sela sam već vidjeo, a s vremena na vrijeme sam pomišljao da je moj žurni korak, zapravo potvrda, da zapravo bježim od sebe i od onoga što sam zadnjih godina postigao. Pravdao sam taj brzi korak, strminom, mrakom, strahom koji me je gonio – a nešto je u meni govorilo, da više nisam onaj, koji je položio svetu zakletvu i da silazeći niz ovaj strmi kameni put, kršim mnogo veća pravila, nego što su ona manastirska i monaška. Jednom kad se prekrše pravila – onda je svemu kraj. Pitao sam se tako silazeći niz stazu, sjećao se Amerike i pokušavao naći dan, kada sam zapravo prekršio sveta pravila. Da li je to bilo ove noći ili onda prije odlaska iz Amerike? Nisam siguran, ali mi je nešto govorilo – da će tih iskušenja biti još i da se upuštam u svijet u kome snovi više nikome ne vrijede.
Kako upokojiti satana
Svoju dramu, pripovijedanje ili esej, poznati srpski književnik Borislav Pekić, londonski izgnanik i jugoslavenski uznik, počinje riječima Götheovog Fausta:
„Geschrieben steht: ,Im Anfang war das WORT!
Hier stock ich schon! Wer hilft mir weiter fort?
Pisao je o razmišljanjima, njemačkog profesora i pripadnika SS-a gospodina Konrada Rutkowskog opisanim u njegovim pismima. Jedno od pisama počinje riječima:
„…Evo me, Hilmare, u istorijskoj jami, za koju smo, zavedeni pseudobožanskom ravnodušnošću Nauke, vjerovali da je iskopana za druge,…“
u kome se on kao
„… napredno mladunče zapisničarskog čopora sa začelja istorijske trpeze…“
obraća svom prijatelju. Pisma su prijateljima uvijek iskrena, pišu se od srca, s ljubavlju – bez pretenzije da se nešto kaže, što bi bilo nepristojno, pohotljivo ili podlo. Pisma prijateljima se ne razlikuju mnogo od ljubavnih pisama - osim što u ljubavnim pismima, potiremo sebe i pišemo o drugome. U pismima prijateljima pišemo uglavnom o sebi. Bilo kako bilo – u pismu gospodina Rutkowskog osjeti se zlo. Satan!
Satan. Ono sakriveno zlo, protiv koga se borimo i tvrdimo da postoji, ali u drugima. Negdje u Africi, Aziji, Americi, među Židovima, ili u drugom selu iza brijega, koji nam zaklanja sunce u jesenskim sutonima. To je onaj isti Satan što ga onomad jedan zapita:
„..."Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on. (Knjiga o Jobu 1.7).
Našto Satan odgovori i nagovori ga na prokletstvo:
„..Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti…“ (Knjiga o Jobu 1.11),
te se opkladi sa novim prijateljem, da će mu i najvernija sluga okrenuti leđa. Bi to onaj isti čovjek koji po pripovjedanju
„… Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla…” (Knjiga o Jobu 1.1).
I vjerujemo Jobu – i njemu i starim predanjima. Vjerujemo našim starima, koji Satana ni spominjali nisu – prestajali sa razgovorom, ako bi razgovor vodio k njemu, prekidali rečenice u neizvjesnosti ili strahu od daljnjega. Njegovo se ime ne spominje. O njemu se ne razmišlja – ne vode nas dobre misli na njega. Gotovo da ne postoji. Osim u nama samima! Tu nam se sakrio – strpljivo čeka, vreba na našu slabost i mrči se na najskrivenijem mjestu naše duše. I čeka. Njegov će dan doći – prepoznat će on našu slabost i pojaviti se. I onda kad vas neko udari zlim prištem od tabana do tjemena, Satan će se strpljivo smješkati i čekati. Nije to pravi trenutak. On se pojavljuje kad on želi.
Satana si možemo predstaviti kako želimo: Može izgledati kao žena privlačnih i lijepih oblina, duge, kratke, plave, crne ili šta ti ja znam kakve kose. Ili kao omanji crnokosi muškarac, te mu možemo dati ime John Milton, a može izgledati kao Al Pacino u nekom filmu. Isti onaj Al koji igra kuhara u “Frankie & Johnny” i Satana u filmu “The Devil’s Advocate”. Dobrodušni kuhar Johnny i njegovo drugo Ja - advokat John Milton.
Satan će vas nagovoriti da lovite Levijatana udicom – a možda vas i neko drugi nagovori. Svejedno. Satan će vas nagovoriti da pijani pjevati dubokim glasom pjesme prepune straha – a vi će te se osjećati ponosnim, slobodnim ili oslobođenim. Satan će vas uputiti na pravi put – uostalom isti onaj koji godinama slijedite. To su oni puti, kojima ponosno i gordo kročite, skrivajući svoje slabosti, mane, putovi vođeni pohotom, pohlepom, žudnjom, jalom, mržnjom i čvrstom odlučnošću da znate kamo idete.
Satana u sebi ne prepoznajete. Već smo rekli, da živi svugdje osim u vašem srcu. Nikada u životu niste upoznali svoga Satana. Znate mnoge druge varijante, ali to vam je dovoljno. Vremena za svoga Satana nemate. A i ne treba vam. Satan ima vremena za vas. I naći će ga, ali vam se neće javiti.
Posmatrat će vas, kao slijepca iskopanih očiju, koji gazi kaljavu cestu, zlopati se pada u blato, guši se u smrdljivim lokvama, dok se pored te kaljave ceste prostire cvjetna tratina, na kojoj on sjedi i gleda vas. Smije se, gricka travčicu i miriše proljetno cvijeće. Dok vi padate, propadate i gušite se u vlastitom smradu. A on vas gleda – i ne pomišlja da vam kaže, da svoju patnju nastavite hodom po mekanoj livadskoj travi. Ne… on vam to neće reći. Dugo ćete ići obezglavljeni, lutati svijetom, pa bili slijepi ili ne – ali nećete shvatiti da vas gleda, da vas prati, propušta vas u uskim prolazima, otvara vam vrata razvrata, drži vas za ruku na brvnima preko rijeke koju prelazite, a vi se pitate, tko je ta dobra duša, što vas eto ponekad pomaže. I nosite ga i dalje u srcu.
Satana se ne može upokojiti. Možete prevariti najboljeg prijatelja, ukrasti školskom drugu najdražu olovku iz školske tašne, ukrasti čokoladu iz samoposluge, krušku sa pijačne tezge, neplatiti pojedeno, pobjeći i neplati popijeno, ali ga niste upokojili. On traži od vas mnogo više. Možete udaviti mačku, zapaliti na lomači crvenokosu djevu, ubiti komšiju, opljačkati i zažgati mu dom, silovati mu ženu, pobiti čeljad i nejač, u alkoholu tražiti oprost – suočiti se sa njim – razgovarati o kontemplaciji na istoj razini, objasniti mu svoju narav, suštinu života predočiti na filozofskoj osnovi, pobratimit se s njim, zagrljen hodati gradom, pucati iz iste puške, piti iz iste čaše, završiti u krevetu sa njegovom ženom, obećavati mu da ćete još i TO uraditi – ako treba, pa prestati, ali zalud…
Možete zapaliti i slamnatog majmuna na prašnjavom podu – ali satana nećete upokojiti.
Pepelnica
Pepelnica je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Pepelnica je uvijek srijedom. Četrdeset ili nešto više dana prije Uskrsa, ili trista i nešto dana poslije. Svejedno. Ovdje se radi o pokori. Na Pepelnicu posipamo se pepelom, crtamo križeve na našim čelima. Sjećamo se prolaznosti, nastanka i nestanka, prolaznosti i kažemo sebi, potajno, da shvatamo religioznu dogmu. Lažemo se?
Riječ Pepelnica, prvi si put čuo iz ustiju tvoje majke. Osjećao si neko mistično značenje te riječi. Bio si dijete i nisi shvatao u čemu je suština tog praznika. Ta se riječ izgovarala gotovo potajno. Obično riječima – sutra je Pepelnica, Čista srijeda… i tu bi se razgovor završavao. Sjećaš se šutnje, koja je značila da se o njoj ne treba mnogo govoriti. Koliko si mogao razumjeti značenje tih riječi? Malo? Nikako?
Voziš se.
Kao svaki dan prelaziš trideset kilometara u polusnu, rutini protiv koje se godinama neuspješno boriš. Pepelnica je. I ti to znaš. Znaju li drugi?
Vraćaju ti se slike iz djetinjstva.
„…Kao kroz maglu ređaju se slike…“
Nemoćan si da to promjeniš. U magli vidiš crnokosog mladića, obučenog u bijelu košulju zakopčanu otpozadi, koji širi ruke i pokazuje ti put prema sjeveru. Zatvoren je u malenu prostoriju obloženu bijelim keramičkim pločicama i pokušava da ti nešto kaže. Okrećeš točkić pored volana i pojačavaš ton. Dolaziš na skoro trideset. Jakost koja te uvodi u trans. Kroz tvoja sjećanja prolaze gradovi, ulice, zgrade, Erdevik, Bela Crkva, narodni heroji – Simela Šolaja, a čovječuljak iz zvučnika, na razvučenom dijalektu kog ćeš kasnije upoznati i koji će ti postati drag, mada je tvojim sugrađanima mrzak, poručuje ti nešto što ne razumiješ. Slušaš, pokušavaš razumijeti strane riječi, a tvoja ti podsvjest prevodi:
„…Tamo je tvoja zemlja, tamo sagradi dom,…“
I već vidiš ljude obučene u crne uniforme, kako ponavljaju taj refren, udaraju ritmično nogom u zemlju, mašu samokrijesom i bodežom, i kunu se Bogu svevišnjem i još nekome… ali ti njih ne razumiješ. Crnokosi te mladić gleda, cinično se smiješi i rukom pokazuje:
„…Wer hat verloren? Du dich? Ich mich? Oder, oder wir uns?...“
I dalje se voziš. Poluslijepo, put već znaš. Tvoja podsvijest upravlja volanom tvog automobila. Tih trideset kilometara voziš bez razmišljanja. Hundert Sachen ili manje ako treba, tvoja je podsvjest tvoj vozač, upravlja tvojim životom, ne žuri joj se, ti si se izgubio u prošlosti, u mladosti svojoj. Od toga pola puta voziš ispod zemlje u mraku koji ne prestaje, miješaju ti se jezici i kadence,
“…Blažilnim žarkom moje bolečine povrnjam demon svoje divljine I navrh sveh…utrujena bolest…”
Mladić crne kose te i dalje gleda, I on se vozi – negdje na Karibiku u Suzukiju, možda istom onom o kome si kao mladić razmišljao, dok si početkom devedestih godina zavidno gledao u pjegave i crvenokose Belgijance, koji su se negdje na Jadranu vozili u Vitari, prekrivenoj štofanim pokrivačem. Kažeš, tvoj slijedeći automobile bit će Vitara… ali ne bi, da završiš kao taj prokletnik što te gleda i poručuje:
„…Ich krieg von dir niemals genug Du bist in jedem Atemzug Alles dreht sich nur um dich warum ausgerechnet ich…“
Dvoumiš se, bježiš od stvarnosti, pravdaš se da te taj stranac, ne razumije, i govoriš mu tiho, tiho najtiše, tako da te možda razumije… tjeraš ga k vragu, odbijaš ga od sebe, a on ti se smije u lice i kaže:
„…Ich bin zerrissen... wann kommst Du meine Wunden küssen?...“
Ulaziš u tunel, tih nekoliko sekundi vladaš volanom i smiješ se sopstvenoj gluposti i vraćaju ti se slike svakodevnice. Jutro, buđenje, kafa, novine…ustaješ seksualno uzbuđen, razmišljaš o prošlosti, kojoj nema kraja,
„…umoran si od snova, umoran od snoviđenja, umoran ko sada, nisi bio od rođenja…“
I već se vidiš u Arizoni, mada bi se rađe vidio u Kentuckyju, dan završio dobrim whiskyjem i žudnjom opijen u motelu sa virtualnom Jane iz Mount Vernona, ali njegov glas ne prestaje, ne prestaje da te slijedi i prijeti. Govori ti pogledom, usmjerava ti misli notama i akordima. Zna gdje su ti slabe strane… prijeti ti da će te
„odvest’ Cigani čergari“,
a ti kao i on znaš, da prijetnje nemaju smisla, ali se svejedno bojiš… Strah je jači od tebe, neki ti neznanac, mrkoga lica, nekada si ga možda i sreo, upoznao, trčao njegovom ulicom, ali ti ipak prijeti
„…umoran si ti od pakla, predaleko si ti od raja…“
Pokušavaš pobjeći od laži, pokušavaš pobjeći od istine, pred očima su ti godine razdora, godine patnje, godine prevare, godine slutnje, godine zebnje. Sjećaš se onoga, nečega neznanoga, žudnje i tuge. Njenih suza koje si čuo u polusnu.
„…Umoran si od sutra, koje nikad neće doći, umoran si od očaja koji nikad neće proći…“
Bježiš od očaja, bježiš od nje, mirno spavaj, poručuje ti…, a ti si već u velikoj sportskoj dvorani, hiljade je oko tebe, na tribini sjedi pjevač duge kose i brade, i pjeva ti nešto o žutom kišobranu i vaginalnoj manipulaciji. Mlad si i možda ne razumiješ. Rado bi plesao sa svojim prijateljima, koji su oko tebe, ali se bojiš… onaj ti luđak u bijeloj košulji prijeti i pokazuje prstom kamo trebaš krenuti. Rekao bi i njima, otkrio bi im put kojim ćeš uskoro krenuti, ali je već kasno, već ih vidiš u tebi stranim uniformama, u drhtavoj ruci drže cigaretu, možda iz one iste kutije koju ste nekada zajedno dijelili. Ali sada pjevaju druge pjesme:
„…U Zagori na izvoru rijeke Čikole, Stala braća da obrane naše domove.
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi, Nećete u Čavoglave dok smo živi mi!... … Slušajte sad poruku od Svetog Ilije…“
Dijelili ste te cigarete i pjevali:
„… oni što dolaze za nama… „
Ko će doći iza vas, dragi moji? Vaši su grobovi već poravnati, niti humka vam se ne pozna. Zaboravili su vas i vaši bližnji, a kamoli davni prijatelji kao što si ti! Vidiš ih zamotane u bijele plahte, poredane pored velike jame, neke su zastave u daljini… vijore se, ali komu? Lica im nevidiš, ali znaš ko su – prepoznaješ ih. I mogao bi ih sada zovnuti imenom, ali ne preostaje ti ništa drugo nego da im svojim hrapavim atonalnim glasom zapjevaš:
“… Nećemo valjda mi biti mi ta nesretna generacija, nad kojom će se izvšiti velika posljedna racija…”
A iza leđa ti se smeje i peva kao da sve zna o tebi :
“…Podigni mač svoj anđele, Seti se krstaških ratova, Seti se preklanih vratova, Kad dođeš Bogu pred istinu. Nek ti u duši vlada mir…“
Pevao bi dalje, pevao bi o anđelu osvete, ali nisi ti taj, heroj, onaj što gine zu pesmu, nisi ti Boško Buha, ni Simela Šolaje, tvoji su ideali potrošeni, rasplinjeni između Otta Fenichela, tamo nekog Štulića, Morissona Jimma i one gore spomenute raspamaćene i možda seksualno nezadovoljene i homoseksualne Jane. Pričala ti je u tvojim snovima o tome. Naravno da nikome nećeš pričati. Ostaje tajna između vas dvoje. I njene suze i ispovijesti ostaju u tvojim mislima. To samo ti znaš.
Voziš se i dalje i pitaš se koliko će danas trajati tih trideset kilometara? Zadnji tunel, razmišljaš o sestri koja je vjerovatno narasla, o bolesnoj baki, vukovima koji piju vodu sa izvora, slavujima koji pjevaju u zoru, starom koji prekoviše pije, o majci koja je dobro, a ustvari ne znaš jer možda krije, i već si tu… uključuješ računalo, i umjesto startnog džingla čuješ:
„..Jednog dana nema me da nikada ne dođem Prijatelje koje znadem nepoznajem kad prođem Kao da me nikada na svijetu nije bilo…“
Vraćaš se u stvarnost, pališ cigaretu, izlaziš napolje, razmišljaš o Pepelnici, gasiš cigaretu, vraćaš se u ured i na ekranu nalaziš poruku:
Windows wird gestartet!
Quo vadis Austria
(V dio) Primjedba: “Quo vadis Austria” je nedovršeni roman, a svi dijelovi su dio jedne nepovezane cjeline, koju treba doraditi i povezati.
XXXI.
Budeći se, ležeći na zemlji, polako je prepoznavala ljude oko sebe, a u pozadini je opet vidjela starca sa sijedom bradom iz čijeg se raskopčanog kišnog mantila sjajio veliki zlatni križ na debelom lancu. Zabrinuto ju je gledao u Jane, koja je nekoliko minuta kasnije već stajala na nogama i gledala u metalni kovčeg, u kojem se tijelo njenog oca spuštalo u zemlju. Pokuša zaustaviti suze, ali nije mogla. Plač se nije čuo, ništa osim dubokih uzdisaja, koje više nije mogla kontrolirati. Prišla je gomili sa zemljom, bacila grumen, prekrstila se i otišla na drugu stranu, čekajući na majku. Kraj nje se, kao nekakvom magijom stvorio bradati starac, ljubazno je pozdravivši, izrazivši sućut, rekavši da je poznavao njenog oca i da su bili veliki prijatelji, te da ga je otac, nedugo prije smrti, zamolio da jednu kovertu preda Jane. Dade joj kovertu, osmjehnu se, pokloni, te ritualno pređe preko glave, krsteći se nemarno, reče da mora ići, jer se osjeća jako loše. Napravi nekoliko koraka, te se okrenu i mahnu joj još jednom.
- Oprostite! – povika Jane, - recite mi Vaše ime! - Nije važno tko sam, recimo da se zovem John! – odmahnu rukom i nestade krupnim koracima ne osvrčući se.
Mrmljao je nešto nerazumljivo, više za sebe, a Jane je samo razumjela John, John...uvijek isto pitanje,... tko si i kako se zoveš,...i zašto se zoveš John?
Pogleda u majku, mahnuvši joj u pravcu u kom je odlazio John, ali je on već nestao iza drvoreda, koji su okruživali groblje. Stavi kovertu u tašnu i krenu prema majci.
- To je bio John! Sigurno onaj John sa tetkinih slika! – gotovo za sebe promrmlja Jane. - Gdje? – prekinu je majka iznenadno. – Gdje je je sad? - Otišao! Bez traga i glasa nestao! - nastavi Jane, istim pomalo podrugljivim glasom. - Zašto mi nisi rekla? – pokudi je majka, iznenada povisiši glas. - Mahala sam ti, ali mi nisi vidjela. A zašto se uopšte tako dereš! Tko je zapravo John? - Prijatelj tvoga pokojnog oca. Robert je govorio da mu je spasio život negdje u Evropi. Upoznali su se još na koledžu, a nakon završenog koledža, John se vratio se Evropu. Robert mi je ponekad pisao o njemu. Prije nekoliko godina došao je u Ameriku ili Kanadu, ali se nikada više nije javio, niti mi je tvoj otac o njemu pričao. Ne znam što je radio ovdje, možda je bio svećenik ili tako što. - Tetka je imala njegove slike. Je li to isti John?
Majka zašuti, pogleda je nijemo i odmahnu rukom, kao da želi reći: Ma pusti, to sad, nije vrijeme za to. Okrenu se, napravi nekoliko koraka, te prekinu temu o kojoj očito nije htjela razgovarati.
Jane je držala veliku kovertu u kojoj je prepoznavala konture papira, neka tanke plastične kutije, ali odluči da je vrati u tašnu i da sa majkom više o tome ne razgovara. Otvorit će kovertu u hotelu, pregledati njen sadržaj i onda odlučiti hoće li o tome izvjestiti majku. Zapravo joj je i zaboravila napomenuti kovertu, što pomislivši na sve što se dogodilo uopće nije ni važno. Javit će joj se sutra iz hotela i reći o koverti.
XXXII.
Odluči da ostane nekoliko dana u Washingtonu, te pokušati nešto naći o ocu. Pomisao na povratak u Montanu bio joj je mučan. Sjedila bi sama i razmišljala o svemu. Pričekat će Conny i majku, te sa njima otići u cafe u kojima će biti očevi prijatelji, a nakon toga u hotel ili na večeru. Hotel u kojem će prenoćiti bio je nekoliko kvartova udaljen od majčinog, pa će iskoristiti ovu priliku da se oprosti sa njom. Ona se vraća sutra, a Conny je obećala ostati još nekoliko dana sa njom.
Nije znala gdje bi počela tražiti, ali kako ni sama nije znala što traži, shvati da će joj trebati dan odmora da bi o svemu polagano razmislila. Do sada se za očev posao nije interesirala i nije si mogla predstaviti kako bi u biblioteci mogla nešto potražiti o njemu. On sam, o poslu nije mnogo pričao, mada se Jane sjeća, očevih razgovora sa majkom, koji bi se kasno u noć pretvarale u žućne rasprave. Jane je uvijek mislila da govore o dalekim zemljama i da su očeve priče jako interesantne, ali kako bi bivalo kasno, ona bi morala odlaziti na spavanje.
XXXIII.
Sjedila je u cafeu u kome su je okruživali očevi prijatelji, neznani oficiri, vojnici po službenoj dužnosti na sahrani, koji su držali pivo ili čašu sa whiskyjem u ruci i glasno razgovarali, i šutila. Gledala je u majku, palila cigaretu za cigaretom i čekala da majka otpočne razgovor. Ali nije znala o čemu. Šutjele su obe i kao da su čekale na to da kelner donese kafu, da je brzo ispiju i da se razdvoje. Jane je pomišljala da će u samoći lakše savladati bol, ali da je sa sahranom, nakon što je grumen sa zemljom bacila na očev sanduk, odagnala svoje košmare. Katkad bi čula smijeh, koji je dolazio od Conny, koja je veselo razgovarala sa nekim mladim oficirom, koji joj je nudio još jedno pivo. Glasovi joj su se miješali u sazvučje, tako da bi samo poneku riječ razumjela, dok bi joj Conny mahala, nudila je cigaretom ili pivom, onako nevažno kako je to Conny znala. Ružni su joj se snovi i nakaze iz njih činili stvarnim, pojavljivali su se iza šanka, ali kao da su ostajali u ogledalu. Jane ih je vidjela, ali priči joj nisu mogli. Ogledalo ih je držalo i Jane se osjećala sigurnijom. Okrenu se pogleda kroz prozor i pomisli, kako će za nekoliko sekundi, nestati svega, buke, muzike, i da će se odmarati, kao na terasi u Montani.
XXXIV.
Privid tišine prekinu majka, glasno progovorivši:
- Znaš, John! Tetka ga je dobro poznavala, – reče joj majka smireno, a dobro, naglasi nekako ironično, gotovo sa podsmjehom. - Da, to znam! Ali znao je i oca? - Bili su zajedno na koledžu i tada je John upoznao tetku. Bila je to ljubav na prvi pogled, mada to tetka nikada nije htjela priznati. Čuvala je njegove slike i kada se vratio u Evropu, tugovala je i povukla se u sebe. Kasnije nije o tome govorila, mada bi se blago osmjehivala, kada bio joj Robert spominjao Johna. Nije joj nikada pisao, barem je tako govorila, ali je John uprkos tome bio divan čovjek. Zapravo se i ne zove John, nego nekako drugačije, ali bi se morala prisjetiti. Ime je neko slovensko, oni imaju strašno komplikovana imena. - Pretpostavljala sam. Na slikama su posvete, na pismu i jeziku koji mi je nepoznat. - John! John! Bio je drag! – ponovi majka. - Ma prestani! Nije umro, pa da tako o njemu govoriš. - Ma ja to više za sebe. Mislim da se nakon koledža posvetio religiji i da je godinama živio u nekom samostanu. Zato je valjda pustio bradu. Robert je znao više o tome, ali to me nije interesiralo. Uvijek je govorio o spiritualitetu i nije se odvajao od neke relikvije. A ja sam tada upoznala Roberta i pokatkad bi zajedno proveli večer. - Tko? Ti i John, ili ti i tata? - John i ja, ali to je bilo dok smo Robert i ja bili samo prijatelji. John je bio privlačan i osjećajan muškarac. Ponekad zatvoren u sebe, ali kad bi nekoga bolje upoznavao, otvarao je svoje srce i bio prijatan i nježan. Mogao je satima pričati, a onda satima slušati. Bio je divan... - Stani malo! Pa ti ipak poznaš dobro Johna. Pa možeš mi i spričati i više – podrugljivo nastavi Jane, - to je bilo sigurno nešto više od prijateljstva. Reci slobodno! Sad više nije ni važno. - Ponekad mi je pisao, - priznade joj majka sa laganim crvenilom na obrazima, - ali odkad se zatvorio u samostan, nije se više javljao. Valjda je to običaj ili možda nije smio. Nisam razumjela njegovu religiju. - Ali nosio je veliki križ na lancu? Sigurna sam, - prekinu je Jane. - Da, ali u Evropi imaju neke sekte, uostalom kao i kod nas. Mada se John ljutio, kada bi o njegovoj religiji govorila kao o sekti. Ponavljao se i gotovo uplašeno ponavljao na svom jeziku:
„Vama Carstvo zemaljsko, meni Carstvo nebesko!“
- Sjećam se tih stihova, na njegovom jeziku, koji govore o ovome i onome svijetu. Svijetu duševnosti, onoj nadogradnji, koju pokatkad tražimo. Mislila sam da sam to razumjela, ali to ti je filozofija, moja Jane. Samo neki ludi narod u Evropi, može tvrditi tako što. Tâ život je kratak i odreći se života, i odati se samostanskim molitvama za službu božju, je previše i za mene bilo, ali John je bio takav. I ostao. Tetka je tvrdila da je John izabrao pravi put. Ona je polagala na spiritualizam i govorila je da je jedini put čovjekovog razrješenja okretanje Bogu, duševno, ali ne i tjelesno. Zato je prekinula vezu sa Johnom, kad je saznala za njegov odlazak u samostan. Ona ga je voljela. - Tetka? - Da. Bila je zaljubljena u njega. Toliko, da ga je kasnije zamrzila, kad je saznala da se odrekao svega, obukao nekakvu crnu mantiju, pustio bradu i prestao komunicirati sa vanjskim svijetom. Mislim da je dvadesetak godina proveo u samostanu. Robert mi je pričao da ga je nekoliko puta posjetio. - A ti? Jesi li ga ti voljela? Reci slobodno! To je sad svejedno, mama! - Bila sam mlada. Znaš kako svijet ružićasto izgleda, kad si mlad. Ali sam se udala za Roberta. On me je voljeo cijelim srcem. Bio je opsjednut sa mnom. Tako mi je govorio i tek kad sam pristala udati se za njega, prestao me je opsjedati. Poklanjao mi je svakodnevno cvijeće, čokoladice, sitnice, kamenčić iz parka, slomljene grančice, koje je našao u šumi. Robert je uvijek bio pažljiv. Ali ipak rođeni vojnik. Samo vojnik. A ponekad bi iz njega izranjao pjesnik, slikar, umjetnik na nekoliko dana. Kao pjesnici na proputovanju u provinciji. Opijeni ljubavlju, vinom i poezijom, obećavali bi djevojkama i ženama sve u zamjenu za ljubav. Sve do noći, a ujutro bi netragom nestajali. Njihove bi stihove pamtili svi, divili se rimi, slikovitim opisima ljubavi, topline, žudnje, svim osim tih ostavljenih žena, koje bi tog jutra ostajale same, uplakane i tužne. O njima se nije pričalo, a o tim pjesnicima ispredale su se legende, godinama, koje bi u svojim prepričavanjima, doživljale nevjerovatne i izmišljene detalje u koje su svi vjerovali. O njihovoj eleganciji, rječitosti, govorilo bi se dugo. Takav je bio Robert. Vraćao bi se i odlazio. Ti si mu slična Jane. Dođeš i odeš. - Ali ti si ga svejedno voljela? - Da, - veselo odgovori majka, - Strasno, kao nikoga. - A John! - Ostao je kao lijepa uspomena. Kad mi je Robert napisao, da su se sreli i da mu je nešto pomogao, ponadala sam se da ću ga opet vidjeti, ali to je više bio san ili sjeta. Prošle su godine i ostale su samo romantične uspomene i nada da ćemo se nekada sresti. A to sa vremenom uvene i nestane, kao i John. Brzo i iznenada. Robert mu je spasio život i izvukao ga iz ratnog okruženja. Došao je u Ameriku i nikada se od tad nije javio. Zašto? To ne znam, ali mi je Robert pisao, da je vojnim avionom sletio, te da mu je neki Robertov prijatelj sredio vizu i boravak, te posao u crkvi, kojoj je pripadao. Ali to je bilo zadnje, što sam saznala o njemu. A što je tebi rekao? - Ništa posebno, osim da je Robertov prijatelj i da tebe pozdravim. - Stvarno? - Da. Prilično srdačno je zvučalo. I onda je odmah nestao. Ali, mama, zašto te nije sačekao? Ako ste bili prijatelji i ako mu je Robert spasio život? - Ne znam. - Uostalom nije ni važno, - prekinu je Jane. Vidjela je da majku razgovor o Johnu pogađa i odluči da prekine. - Idemo na večeru, pa u hotel. Da se odmorimo.
XXXV.
Conny se i dalje zabavljala sa svojim oficirom, te mahnu Jane i reče joj da će se naći u hotelu, najkasnije sutra na doručku. Mladi ju je oficir već prijatno zagrlio i pili su zajedno pivo iz iste flaše. Majka je već sjedala u taxi, kad se Jane ponovo prisjeti Johnove koverte. No, ipak ju je dao meni! – pomisli gotovo na glas. Kad otvorim i pogledam što je u njoj, reći ću majci. Uostalom idemo na večeru, da dođemo sebi i možda je bolje da to ostavim za kasnije.
Jane zalupi vrata taxija, koji ih je vozio u restoran u blizini majčinog hotela.
XXXVI. Ulazivši u hotelsku sobu, Jane je pomislila, kako bi bilo dobro baciti se u krevet i zaspati. Spavati nekoliko dana bez prekida ili toliko dugo, da kad se probudi sve zaboravi. Pomisao na neugodni osjećaj mirisa sopstvenog znoja, pri sklapanju očiju i prelaska u prvi san, oduze joj tu pomisao i bacivši tašnu i mantil sa sebe na pod, poče se skidati u hodu, približavajući se kupaonici. Zapravo ništa nema ljepše od vruće vode i gušenja od vodene pare, koja se skuplja u kupatilu. Voda joj se cijedila niz lice i uživala je u svježini vode. Gledajući kroz otvorena vrata kupaonice, vidje na podu, pored njene otvorene tašne ležala je bijela omotnica, koju joj je tog dana dao John. Gotovo ju je zaboravila, ali joj nije padalo na pamet što bi moglo biti u umutra. Okupa se, površno obrisa kosu, obmota se ručnikom, sjede na krevet i otvori kovertu. Desetine preklopljenih papira, koji su izgledali kao pisma, kutija sa nekoliko muzičkih cd-ova, nekoliko fotografija, karte od nekih pozorišnih ili kino predstava, nekoliko izrezaka iz novina, otvorena kutija cigareta, crveni očev upaljač, kao i nekoliko njoj stranih novčanica. Poče preturati po papirima, odmotavajući ih, te shvativši da su datirana pisma, složi ih kronološki. Odloži pisma na stranu, pokušavajući članke izrezane iz novina složiti po datumima, ali su datumi, nažalost bili izrezani, te su u koverti bili samo dijelovi članaka, koje je netko izrezao. Uostalom, većinu nije razumjela, pa ih ostavi pored pisama. Pisma su bila datirana, što inače ocu nije bio običaj. Šaljući pisma vojnim kanalima, te znajući da dolaze zakašnjenjem, datum uopće nije bio ni bitan. Teme o kojima joj je otac u pismima opisivao, bili su bezvremenske. Mogle su se pisati i čitati u svakom vremenu, ali ovih desetak pisama otac je uredno dokumentirao datumom, mjestom i gradom iz kog je pisma pisao. Pretpostavljala je Jane, da izbjegavanje datuma i lokacije su dio očeve profesije i izbjegavanje svih tragova kojim bi kasnije neutralni promatrač ili kakav dosadni novinar mogao pronaći krvave tragove o djelatnosti njenoga oca. Ali ova pisma su bila datirana, locirana sa mjestom i znala je da su pisma pisana lično, te da sadržavaju važne informacije, koje bi joj htio saopćiti.
Uze kutiju, pogleda na omot cd-a. Falco, “Out of the Dark (Intho the Light)”, kao i njoj neki nepoznati izvođači sa nepoznatim imenima. Začudi se očevom izboru muzike, pogleda dalje na krevet po kome su ležale razasute sitnice, ali joj se više ništa nije činilo važnim, te poče čitati pisma. Pisma su se, mada datirana skoro prije tri godine, činila novim. Papir je bio bijel, tinta se sjajila na svjetlu, a pregibi na papiru su se činili svježi. Ili takvi da ih je netko samo jednom zatvorio i da ih sada Jane prvi put nakon toliko vremena otvora i čita:
Draga Jane, S., 16. maj 1998.
Sigurno ćeš se iznenaditi ovom pismu. Do sada sam ti uvijek slao pisma drugim, vojnim putovima, ali ukazala se prilika, te ti ovom prilikom šaljem nekoliko sitnica. John će ti ih jednom dati, on zna već kada. John ili netko koga će on obavezati, ako on to ne uspije. Ova su pisma pisana u nekoliko mjeseci i kada se ukazala mogućnost, zamolio sam Johna da ti ih preda.
Ja sam još ovdje u Evropi. Rat traje već dugo, ja se prebacujem iz jednog u drugi grad. Ali ti znaš, da o tome nerado pišem, ali eto osjećam potrebu da nekome napišem o onome što je možda došlo do vas, ali barem da znaš, da ono što su novine pisale o meni, nije istina. Zapravo ne o meni, moje ime nije nikada objavljeno, ali svakome, ko me poznaje, bit će mu jasno da sa radi o meni.
Jane odloži pismo, zapita se o čemu joj otac piše. Nešto što je bilo gotovo prije tri godine. Pokuša se sjetiti, ali joj ništa nije padalo na pamet. Uostalom, prije tri godine nije mnogo čitala novine i to joj je promaklo. Možda bi joj majka mogla reći. Odluči da je nazove u hotel i upita. Bilo je kasno i dvoumila se kako će joj objasniti zatajenu kovertu. Ili će prešutiti kovertu i zapitati je, što su to novine pisale o ocu prije nekoliko godina. Nakon nekoliko poziva, majka joj se pospano javila, pitanjem je li luda i zašto zove u ovo vrijeme. Jedva je zaspala i sad ju je probudila.
- Oprosti, nisam znala da spavaš. – slaga Jane. – Htjela sam te nešto upitati - Ma sad je i svejedno. Pitaj! - Što je to bilo o Robertu prije nekoliko godina u novinama? - Ma ništa! Pisalo je samo da je visoki američki oficir bio umješan u ubistvo nekog zlatara, negdje u Evropi i da je istraga u toku. Kasnije se pokazalo da se zlatar sam ubio, te da američka vojska s tim nema ništa. Kao i uvijek pronašli su rješenje. - Pa misliš da ga je stvarno ubio? - Ne znam, uostalom nije sad ni važno, oproštajno pismo su našli nekoliko dana, a kasnije su se pojavili neki svjedoci, koji su ili vidjeli ili čuli, kada je taj jadnik govorio da će se ubiti i priča je ubrzo nestala iz novina. Otprilike tako, mada se svega ne sjećam. Robert mi nije o tome nikada pričao. A zašto pitaš? - Onako! Nisam mogla zaspati, pa sam se pitala. Uostalom nije ni važno. - Dobro, ali ako se čega još sjetim javit ću ti sutra, a sad me pusti da spavam. Ionako sam jedva zaspala, a sad ću možda do jutra ležati u krevetu poluotvorenih očiju – ljutito joj je prigovarala majka. - U redu, uredu, onda laku noć i čujemo se sutra. - Laku noć! - prekinu je majka, te nakon zadnjeg sloga, nastade tišina u telefonskoj slušalici.
…
(nastavit će se)
Quo vadis Austria
(IV dio) Primjedba: “Quo vadis Austria” je nedovršeni roman, a svi dijelovi su dio jedne nepovezane cjeline, koju treba doraditi i povezati.
XXVI.
Nakon što je vojnik, koji joj je donio tužnu vijest otišao, Jane nije znala šta da radi. Ostala su dva dana do sahrane i trebala se spremiti na put. Conny joj je obećala da će je pratiti na putu i svojim prisustvom, skrenuti misli sa sahrane. Tu je noć provela u nemirima, košmarima u kojima su joj se mješali strani ljudi u šarenim uniformama, koji su je pozivali na neka slavlja. Snovi su joj bili kratki i ponavljali su se. Iste bi joj, njoj neznane osobe, govorile na nepoznatim joj jezicima. Već ih je počela prepoznavati. Čak djelomično razumjevati, ali se i u snu zapitkivala, tko su ti ljudi. Budila bi se i razmišljala, kako može sanjati riječi na jezicima, koje nije razumjela, niti ih je do sada čula. Objašnjavala je to noćima koje bi provodila pored upaljenog televizora, kada bi joj se glasovi iz filmova miješali u san.
XXVII.
Vožnju prema Washingtonu D.C., provela je u šutnji. Conny bio joj pričala, neke svoje zgode iz djetinstva, svoja zapažanja o ljudima, mahala bi prolaznicima i mijenjala radio stanice u autu. Tražila bi neke stanice, koje bi po njenom nahođenju odgovarale situaciji, tugi svoje prijateljice, koja joj je postala strana ovih dana. Odsutno je gledala u pravcu vožnje i katkad bi paleći cigaretu, zapitala Jane, da li je to Joan Beaz ili neka pjevačica, koja ima isti glas kao i ona, čije ime uvijek zaboravlja.
Prisjećala se fotografija, koje je našla u tetkinoj zaoštavštini, na kojima su bili, njen otac, neki John, kog je tako nazvala jer se na poleđini fotografija potpisivao kao John, a nekada nekim čudnim kaligrafskim rukopisom i slovima, koja su odavale učenu osobu, sklonu perfekcionizmu. Potpis i posvete su bili lijepim potezom crne tinte izvučeni do savršenstva, ali ga Jane nije znala pročitati, niti razumjeti posvetu. Nije bilo nekih simbola, niti srcadi, koje bi se normalno nalazile na takvim slikama mladih zaljubljenih ljudi ili dobrih prijatelja, ništa osim do perfekcije razrađenih slova, sa lijepim prelazima iz širokog u uski tanki trag pera. Pero kojim je pisano, nije bilo obično, vjerojatno ona vrsta rijetkih pera sa širokom stopicom na dnu, koja bi, u zavisnosti od pritiska i nagiba ruke ostavljala trag sa manje ili više tinte, tamniji ili svijetliji trag. I tinta nije blijedila. Mada su fotografije bile stare, trag je ostajao svjež i nije gubio svoju jakost.
XXVIII.
Odlučila je da poslije sahrane ostane nekoliko dana u Washingtonu D.C., te da potraži nešto o svome ocu u univerzitetskoj biblioteci i arhivima, u koje su bili prebačeni stari dokumenti, novinski izvještaji stranih i domaćih novina, kao i zastarjeli akti iz vojnih komandi, obično nevažni dokumenti o prekomandama, nagradama, sportskim turnirima u vojnim bazama američke vojske. Iz tih bi informacija, mogla nešto više saznati o nestanku i smrti svoga oca – mislila je Jane. Uzdala se i u očeve prijatelje, koji će joj omogućiti i pristup u vojne arhive, do kojih normalno ne bi mogla doći. Poznavala je očeve prijatelje, stare generale, koji bi ozbiljnim glasom prvo odbijali, nemoćno odmahujući glavom svaku pomisao o mogućnosti da joj pomognu, da bi kasnije blagim staračkim glasom, uz obavezno prisjećanje na zajedničke dane sa Robertom na akademiji, mahali prstom i govorili, da će se već nešto moći uraditi, ali da to ostane među nama i da će joj tamo neki oficir donijeti za nekoliko dana propusnicu, sa kojom će najveći broj dokumenata, koji su otpečaćeni, moći pročitati. Govorili bi još o Robertu, zahvaljivali sa na flaši whiskyja, koju bi im Jane poklanjala i nehajno je pitali o životu, te prepričavali očeve priče iz njenog djetinstva, koje im je uvijek rado pričao.
Znala je da će na osnovu šturih novinskih članaka, naredbi i protokola o prekomandama, moći povezati dijelove očevog života, o kojima nije ništa znala. Kao dijete je znala, da će se otac uskoro pojaviti, ako bi se u dnevnim novostima, govorilo o kraju rata u nekoj dalekoj zemlji, da će se otac, najkasnije za desetak dana pojaviti na kratkom dopustu. U novinskim intervjuima, govorio bi o zbivanjima u tim zemljama, mjesecima ili godinama kasnije, tako da se ne bi mogla povezati njegova umješanost u ta zbivanja. Govorio bi najčešće o privrednom razvoju i mogućnosti robne razmjene sa tom zemljom, te bi ga većina novinara smatrali privrednim atašeom Amerike, a ne vojnim stručnjakom, koji bi vukao konce negdje iz pozadine i odlučivao o slobodi, životu i smrti stotine ljudi. Malo tko bi znao, da se nakon izvršene operacije, Robert gotovo nikada ne bi vraćao u područja u kojima je boravio u kritičnim situacijama. Njegova znanja i iskustva, bila su potrebna vladama ili pobunjenicima, mnogo ranije, nego što bi se govorilo o razvoju tržišta i privrede u najčešće razrušenoj zemlji, a tada se o tim područjima nije izvještvalo. Bili su to onih nekoliko dana zatišja, pred buru, kad bi interes svjetske štampe nestao, prebacio se na neki drugi region, da bi jednoga jutra na naslovnim stranicama svih novina, pojavio se naslov „Puč u...“, ali tada bi se teme ubrzo okrenule na vojnu i financijsku podršku pobunjenicima, pučistima ili vladama, dok bi se iz tog oružja već pucalo, vlada bi odobravala novčane pomoći i sličnim bi frazama lagali vlastitu javnost. Nakon što bi Robert napustio zemlju, ubrzo bi se u nju vratio mir. Odlazili bi u nju drugi diplomati i privrednici, dok bi se Robert prebacivao u novi zadatak, novine bi izvještavalae o potpisivanju prijateljskog sporazuma o ekonomskoj i vojnoj suradnji Amerike i te države.
XXIX.
Ujutro se srela sa majkom. Osim pozdrava i majčinog obaveznog pitanja o tome kako je putovala, više ništa nije očekivala. Okretala se oko sobe i pogledom tražila Matta. Sjedile su i dalje na klupi ispred groblja, dok joj majka nije odgovorila na nepostavljeno pitanje.
- Matt je nazvao, nekoliko minuta prije tvog dolaska. Let iz Anchorage je otkazan zbog nevremena, tako da ne može doći na sahranu. Rekao je da te puno pozdravim i da mu je žao. Slijedeći let je tek možda sutra, ali vjerojatno neće uspjeti doći. Ja se vraćam sutra, a i ti vjerojatno ne ostaješ dugo u Washingtonu? Pa onda nema ni smisla da dolazi, ako više niko nije u Washingtonu. – Ostaješ li dugo, Jane? – ponovi joj majka pitanje povišenim glasom. - Da, možda. Moram obaviti još nekoliko poslova, pa se onda vraćam u Montanu. – odgovori joj Jane gotovo odsutno. - Poslovi? Pa otkad ti radiš? Nisi valjda preuzela tetkine poslove? - Ma ne, onako, da malo prošetam i odmorim se. Život u Montani je monoton i dosadan, ali mi prija. I tako imam ponekad potrebu za ljudima, barem da ih vidim u prolazu, ... ma to sam uistinu samo onako rekla. – Pokuša sakriti svoj plan o istraživanju u arhivima Washingtona. - Svejedno. – odgovori joj majka, te mašući rukom produži prema grupi oficira, koji su joj dolazili u susret. – Vidimo se kasnije, Jane!
XXX.
Pitala se Jane, čekajući na mladoga oficira, zašto joj ovu tužnu vijest nije saopćila majka. Nije je htjela pitati, te su se na sahrani neobavezno razgovarale, uglavnom o tetki, a Jane bi joj opisivala fotografije i pisma njene sestre. Majka ju je brižno slušala, klimala glavom i nije odgovarala na njena pitanja. Nakon što je oficir došao i pozvao Jane k sebi, majka joj je šapnula, da će joj nešto ispričati, mada ni sama više nije sigurna, jer je prošlo mnogo godina, te je puno toga zaboravila. Jane se začudi njenom iznenadnom odgovoru i želji da sa njome razgovara o temama, o kojima bi majka u razgovoru samo pomno slušala i klimala nezainteresovano glavom, ali kako se oficir približavao i pokazivao u kom će pravcu ona biti sa rodbinom, Jane je tu majčinu želju gotovo zaboravila.
Stajala je na bijelom podestu, pored nekih nepoznatih generala, koji su se redom predstavljali, izražavali sućut i opisivali kratko svoje poznanstvo sa Robertom. Bili su to uglavnom generacijska klasa njenog oca, koji su već nekoliko godina generali i svoje dane provode u klimatiziranim biroima Pentagona.
Govor svećenika bio je monoton, dug i dosadan. Spajao je riječi, tako da je propovijed više izgledala kao dječija recitacija, a ne dostojanstvena sahrana pukovnika američke vojske. Gledala je nijemo na drugu stranu, a njen se pogled nekoliko puta ukrstio sa pogledom starijeg čovjeka, duge sijede brade, u elegantnom kišnom mantilu ispod kog se skrivala crna duga tunika. Izgledao je više kao afrički vrač nekog plemena, sa razlikom da je imao dugu crnu njegovanu kosu.
Osmijehnu joj se kratko, te joj nemarno namignu desnim okom. Jane ga nije poznavala. Smatrala je nepristojnim njegov pogled, te instiktivno pogleda u svoju haljinu, smatrajući da starac sa blagom pohotom gleda njene obline. Okrenu se prema Conny, koja je popravljala svoj dekolte, vjerojatno pomišljajući, da je starac uperio svoj pogled u nju. Conny se nasmješi, mada osjećaj neprijatnosti nije mogla sakriti. Njene misli prekinu oficir, koji je izdavao naredbu za počasnu paljbu, te Jane izgubi kontakt sa starcem. On je gledao nezainteresirano u drugom pravcu čekajući počasni plotun. Plotun je preplaši, te se okrenu prema majci iz čijeg je oka vidjela suzu, koja se zadržala na njenom obrazu. Zabrađena crnom maramom, majka joj se najednom učinila stranom. Kako jedna marama može promijeniti osjećaj prema nekome? – zapita se Jane. Zaboravi na to, te u trenutku predavanja zastave, koja je prekrivala mrtvački sanduk njenog oca, majci od visokog oficira, Jane osjeti slabost, izgubi svijest i nađe se na tlu. U pomoć joj priskočiše stari generali, a nedugo i vojnik sa koferom prve pomoći.
…
(nastavit će se)
Strah
Strah je psihičko stanje nelagode i jedno od osnovnih ljudskih osjećanja, izazvan iščekivanjem, neizvješnošću, prijetnjom, očiglednom ili nejasnom opasnošću, urođenom ili prirođenom neurozom, neznanjem ili poznavanjem posljedica radnje koju smo upravo napravili. Strah može biti iniciran i vanjskim faktorima, kao što je buka, neugodan vrisak, visoko podignuti strogi glas, muzika. Da i muzika vam može utjerati strah u kosti! Očituje se neprijatnom uzbuđenošću sa raznim siptomima: širenjem zjenica, napetošću mišića, bržim disanjem, pojačanim znojenjem, ispuštanjem krika ili drhtanjem ruku – mada ovo drhtanje ruku nema veze sa onim „drhte ruke oko Banje Luke“. Strahom se može upravljati i vladati. Ne sopstvenim, ali tuđim.
Na osnovu toga čega se bojimo, neki će nas psihoanalitičar svrstati u šizofrenične, depresivne, prisilne ili histerične plašljivce. U slučaju da strah traje besprekidno, govori se vjerovatno o anksioznosti, te bolesti. O tome neću, jer se ovdje radi o običnom, jednostavnom strahu, koji je navodno genetski urođen. Kako ja nisam stručnjak u psihologiji, ostavljam na pravo, da me neki psiholog, psihijatar, psihoanalitičar ili psihopata napadne i okrivi za blasfemiju ili iznošenje netačnih informacija.
Postoje razne vrste strahova: strah od smrti, strah od života, strah od čekanja, strah zbog brzine, strah od nepoznatog, ali i od poznatog; Strah od sjećanja ili sjećanja koja vas plaše, strah od zaborava, starosti, budućnosti, prošlosti koja vam može pokucati na vrata, ali i strah od sadašnjosti. Vjerovatno bi se strah od sadašnjosti mogao nazvati anksioznost, jer ne pokrećući filozofsko pitanje šta je sadašnjost, strah od sadašnjosti je vjerovatno najgori, jer traje sve dok traje sadašnjost, pa bi se moglo zaključiti da to zapravo i nije jasno definisani strah, jer svako malo postaje strah u prošlosti ili prošli strah.
U daljem slijedu postoje strahovi od nesanice, ali i od spavanja, zatvorenog i otvorenog prostora, strah od ljudi i strah od samoće, kao i strah za druge bližnje ili daljnje nam osobe. Mada se u tom slučaju, vjerovatno definiše kao briga. (Ova kombinacija slova ljnj mi se posebno dopada, a bojim se da je gramatički pogrešna). Dakle postoji i strah od slova. Vjerovatno ga dobijaju pripadnici slavenskih narodi učenjem njemačkog jezika, kada su prinuđeni pravilno napisati, ali i pročitati foneme ü, ä i ö, a da ne govorimo o procjeni kada u nekoj riječi napisati ß, a kada ss. Po tome se većina i može poznati, u strahu da ne pretjeraju jako u naglasku, što dovodi do nelagode – koja isto pripada strahu – te do nerazumjevanja od strane slušaoca.
Poznati opisani strah po Handkeu je golmanov strah od penala, kao i mnogi opjevani strahovi, kao „...kad Miki kaže da se boji...“, „Ko se boji Vuka još?“ (primjenjivo na vuka što pojede Crvenkapicu, ali i nekog Vukomira, Vukobrata, Vučinu, Vukojicu, Vukoljuba, Vukmana ili Vukešana, kojih bi se iz bilo kojih razloga trebali bojati). Uzgred možemo se bojati i Vučka, koji je po definiciji sarajevskog profesora iz polovine osamdesetih godina prošlog vijeka, a trenutno na privremenom radu u Holandiji (profesor – ne Vučko), krvoločan kao i stanovnici tog grada koji ga je izabrao za maskotu Olimpijskih igara. (Vučko – ne profesor).
Vjerovatno je i austrijski pisac Stefan Zweig u strahu od iščekivanja rata, sa oduševljenjem dočekao njegov početak, isto kao i njegov prijatelj Freud, psihoanalitičar, koji je početkom rata i napada na Srbiju, uzviknuo: Napokon! No to se već radi o posljedicama straha, a ne o strahu.
Kako se ljudski život razvija, tako se razvijaju i strahovi. U početku se vjerovatno ne bojimo ničega, a drugi se boje nas. Tako postoji strah u trudnoći, strah od nerođenog djeteta, koji će većina opisati kao iščekivanje, ali u potaji znade svako o čemu se misli. Kasnije nas prate novi strahovi. Strah od pilića, ali ne pečenih nego onih malenih slatkih, što su se birvaktile u kutiji kartonskoj sa upaljenom sijalicom grijali. Dalje - strah od krava, možemo ga diplomatski navesti kao strah od stampeda, ali oni koji ovo pročitaju, pa se u tome nađu, moraju to objasniti osobnom sklonošću, da se sa pročitanim uvijek poistovjećuju. Poneko se, boji polaska u školu, a neko završetka školovanja. Ovih drugih sam malo upoznao, ali u vrijeme aktualne ekonomsko-financijske krize moguće je da se broj i takvih poveća. Pa sad jednim brzim nabrajanjem: strah od sastanka, strah od rastanka, ljubavi, mržnje, poljubca, seksa, trudnoće, ispita, zakazivanja (naravno misli se na ispite, ali i na pojam malo prije ispita), strah od zaposlenja, strah od gubitka posla, strah od braka, mraka, vraga, ... i možemo nabrajati još nekoliko dana, ali ćemo doći do činjenice da se zapravo svega možemo bojati.
Zapravo se postavlja pitanje – čega se ne trebamo bojati? Sebe? Sebe najviše.
U slavenskim jezicima riječ strah ne predstavlja toliko lošu stvar. Za razliku od njemačkog, u kome riječ Angst, naglašena onako kako se u jeziku njemačkog naglašava, već i nepoznavaocima jezika može ubrzati puls. U slavenskim jezicima, postoje čak i osobna imena sa korijenom strah. Strahimir na primjer. Onaj što je napisao pjesmicu Gospodskome Kastoru,
Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),
o cuki koji čeka na komad dobre kobasice, ali se i boji da će ga taj gospodar (Franz Josef) mlatnuti štapom, pa mu se nekako ulizuje i mota oko nogu. Pisao je on i o lipama, vojnicima što im rukavi tužno vise, ali bi bilo interesantno znati, kako su ga prijatelji ili roditelji zvali kao malo dijete. Ili kako su mu tepali?
Druga varijanta je Strahinja. Ima onaj Banović Strahinja, zet onoga Juga Bogdana, što ga majka kune, u knjizi koju upravo čita:
Đe si, sine, Strahiniću bane? Zlo ti bilo u Kruševcu vino! Zlo ti vino, nesretna tazbina!
Da mu je tazbina nesretna, to će se kasnije pokazati, da će mu zlo vino u Kruševcu biti i da će ga majčina kletva stići, ne samo njega nego i nas, i to nam je jasno, a to nas prati i nekoliko narednih stotina godina (mislim: vino), ali zašto mu je majka ili kakav kršteni kum takvo ime dao nećemo nikada saznati. Ni to da ga Turčin u borbi pogrdno naziva:
Pa ti banu riječ progovara: Kopilane, Strahiniću bane! A šta li si, vlašče, promislilo?
neće nam pomoći da saznamo zašto se naš ban i junak tako prozvao. Ostat će u sjećanju po stihovima:
Pomalo je takijeh junaka Ka' što bješe Strahiniću bane.
Ako neko ima ideju i misli, da je Strahinja dobio ime zato, da bi po nekom narodnom vjerovanju bio junak, onda bi svaka majka svome sinu davala ime Strahimir, Straško ili Strahinja. Dakle – nije istina!
Uzgred rečeno, postoji i strah od učenja narodnih pjesama napamet i njihovog javnog recitovanja pred većom grupom ljudi. Gradacija tog straha je snimanje na magnetofonsku traku junačkog deseterca u izvođenju nekog osmoškolca i javno slušanje uz komentare, sa, ako je potrebno zaustavljanjem i stručnom analizom naglašavanja onoga .”.. i desetog star Jug Bogdana“. Ovaj se strah vjerovatno može prevazići, pa postaje simpatičan isto onoliko koliko je bio strašan u trenucima strahovanja.
Dakle strahovanje je stanje u kojem osjećamo strah. Strahovati je trajni glagol – možda ne gramatički, ali po mojoj definiciji, da se svega možemo bojati, ispada da je trajni. Nekome unositi strah, naziva se strašiti. Tu je naš jezik, ili onaj koji ga je izmislio, zvučno odredio ovaj glagol kao trenutni. Ne tako dugotrajni. Dakle ako me neko straši, neće to dugo trajati, jer nemisli on(a) to dugo, nego onako - pomalo. Nije ni čudo da je taj izumitelj jezika i tih riječi izumio i gore navedena imena.
Postoji i inačica riječi strašiti – koja ne zvuči tako opasno. Plašiti. Pa preplašiti nekoga, to nije strašno, to može biti i smiješno. Simpatično. Ni plašljivac nije isto što i strašljivac ili strašljivko. Inače kako se kaže onaj koji straši? Strašilo? Jest ako se o pticama radi. A ako straši ljude? Dakle ovdje nečemo govoriti o plašljivcima, da nebi neko pomislio na pištolje i druga oružja, nego o strahu.
Reći za nekoga da je strašljivac, nije tako uvredljivo. Moralno možda nije dobro biti strašljivac, jer vas neće spomenuti u nijednoj narodnoj pjesmi, nećete dobiti ni jednu značku za hrabrost, niti će vas spominjati kao junaka – bilo na misi zadušnici, bilo u razgovorima o starim dobrim vremenima. Naš je jezik izmislio bolju riječ za takve ljude – kukavica. Kukavici se osim toga što je strašljiv pridodaje i još niz drugih osobina, koje taj strašljivko ne mora imati, ali ako vam tu etiketu nalijepe, onda ste čitav život ta ptica.
Vrhunac u opisu straha je reći jednostavno – strahota! Sa ili bez uzvičnika. Inače Strahota postoji i kao prezime. Dakle možete opisati nekoga ili nešto, bez mnogo riječi, tako da jednostavno izgovorite tu riječ. Primjer:
Sretnu se dva prijatelja nakon dugog vremena. Prvi kaže drugome: Čuj sreo sam Franju – strahota.
I sve nam je jasno.
Dalje: Ako jedan od njih dvojice posjeti kući tog jadnika, pa priča to drugom, može reći:
Bio sam neki dan doma kod Franje – strahota.
Ali da se kod nas o strahu, uopće tako strašno ne misli, vidi se i iz slijedećeg primjera: Za neku se ženu, umjesto nepristojnih opaski o obujmu njenih grudi, stasu i glasu može jednostavno reći:
Strašna ženska!
Bitno je naglasiti da riječ ženska u ovom kontekstu ne zvuči negativno, kao u slučaju kad se starijoj gospođi u pelc-mantilu i šeširu, prodavačica u samoposluzi obrati:
Šta trebate ženska?
Ili ako ta ista gospođa razbije teglu sa kompotom od trešanja u toj istoj samoposluzi, pa joj gore spomuta prodavačica vikne:
Šta uradi ženska glavo?
Ne, u onoj kratkoj opisnoj rečenici sadržano je mnogo više, nego što bi trebalo reći za pristojne uši, a malo je šta da tom rečenicom nije rečeno. Važno je naznačiti i odnos govornika prema toj ženskoj, jer vjerovatno sve te strašno dobre stvari, on to nije provjerio, ali je uvjeren da je to istina. I ta se istina u muškim krugovima ne pobija. Dakle uzima se – vjerovatno zbog onog pridjeva, koji vuče korijen od straha – per se kao tačna.Druga je stvar, ako se o toj istoj ženi kaže:
Bila je strašna ženska!
Opet nam je sve jasno.
Razrađivanjem teza o strahu, moglo bi se dokazati da strah uopće nije opasan. Pogotovo ako smo strahu pridavali takvo značenje, koje nam jezik i okruženje nameće. Dakle govoriti o strahu može biti strašna stvar.
I za kraj: kažu da ljudi o svemu pričaju i pišu, osim o vlastitim strahovima .