Čuju se Teoo i Aman kako žamore, nejasno je gdje se nalaze, ali zvukovi su između šuma i pucketanja, kao da kišica bocka namreškano more u kasno ljeto. Sunce zasja i zrake, poput zraka starih kinoprojektora na bijelom platnu, stvore živu sliku Nenada kako pliva u zelenkastom moru dok ga kapljice kiše ugodno bockaju kao male iglice, miriši na borove i tople stijene, na kraj ljeta i melankoliju. Aman i Teoo artikuliraju glasove i polako se formira njihov dvoglasni esej koji Nenad sluša dok pliva u moru, pliva slobodnim stilom i sretan je jer mu to ramena, oštećena adhezivnim kapsulitisom, opet dopuštaju. Na trenutak zaboravlja da je simulacija. Gleda plavetnilo ispod sebe i siluete riba pod zrakama sunca. Sluša Teoo i Aman i ponavlja da zapamti:
U trenutačno vrlo psihodeličnom poretku stvari u kojem ljudska destrukcija upravo pogoni rat s neizvjesnošću hoće li završiti kao nuklearni armagedon pa time sve, i ovaj esej, učiniti besmislenim otpadom i pepelom na razorenu planetu, istovremeno buja i ljudska kreativnost koja najavljuje sve izvjesniju budućnost različitih oblika metaverzuma, moćnih AI-ja, čudesnih medicinskih i tehnoloških pomaka, novih spoznaja o svemiru i čudesima biljnog i životinjskog svijeta, ja sam opet zaglibio na početku vlastite biografije. Prije šest mjeseci preselio sam se u Berlin, teška je to i duga odluka bila. Dvije pandemijske godine i dva potresa sazrijevala je u obitelji ta mogućnost, u obzir su dolazili i Beč i Kopenhagen, na kraju je to bio Berlin, svatko od nas četvero imao je svoje razloge, a naš pas slijedio je nas, iako je vjerojatno imao manje složeno preseljenje na umu. Mene osobno nije potaknula samo ekonomska nesigurnost ili politička kaljuža od koje sam se htio odmaknuti. Osim viška društvenih i osobnih drama koje su pogađale obitelj, potaknula me je i potreba za novom perspektivom, za pogledom na sebe s novoga mjesta. I kada je obitelj odlučila, lako sam se pridružio i glasovao „za“. Premda pomalo umoran od života, krenuo na put ponijevši od prtljage i sve one tjeskobe koje su mi kao ostavštinu nagomilali preci. Evo samo jedan primjer, napad nacističke Njemačke 1941. na Kraljevinu Jugoslaviju, koji je prekinuo dotadašnji život mojeg djeda, bistrog klinca s perspektivom, i poslao ga u partizane te ga vratio fizički, doduše, čitava, ali razorene psihe, osakaćena za jednog brata, uništene mladosti koja je uvelike definirala moju porodicu s očeve strane, s bakine je pak strane oca, seoskog posjednika, koji je priličan imetak stekao radeći u Belgiji, osiromašio imovinski, a emotivno odsjekao do kraja života od sina ustaše koji je emigrirao u Austriju i više nikada nije posjetio oca niti mu napisao pismo, pretvarajući ponosnog Ličanina u starca slomljena srca. Baku je, nakon trauma samoga rata, poslijeratno siromaštvo bacilo na teške fizičke poslove u pilani i poslije, malčice lakše, čistačice u osnovnoj školi, iscrpljujući sve njezine kapacitete. Istovremeno, njihov otpor, snaga duha i optimizam koji su ih pogonili u tom njihovom nesretnom svijetu, indikativni su za čitav taj prostor koji sve do ratova devedesetih nije potrošio pogonsko gorivo sačinjeno od naroda manje-više sličnih sudbina. Kada su novo, od naroda sačinjeno pogonsko gorivo naših prostora postali ratovi devedesetih. Iako i ti ratovi devedesetih, opet, dobrano inspiracije vuku iz Drugoga svjetskog rata. U takvim okolnostima, kao sin siromašne gradske radničke klase, formirao se moj otac, podijeljen i politički i emotivno, djetinjstva otrovana poraćem ili ratom koji na Balkanu ne prolazi, uzdrman rastankom od moje majke, čija bi priča, također detonirana Drugim svjetskim ratom, bila zaseban roman. U sinergiji svih tih socioekonomskih silnica formirao sam se na kraju ja. Dakle, moglo bi se na neki način i kazati: sve je počelo u Berlinu 1941. i u Berlin sam, evo, došao pa da tu možda i završim, svjestan da će to možda značiti i svršetak moga pisanja. Jer u tom najkreativnijem mogućem mjestu kreativnost često implodira na bijednim poslovima, u borbi s birokracijom, utrci za pronalaženje stana, za egzistencijom obitelji. A kada se borbe egzistencijalne riješe, kažu mi ljudi iz konteksta sličnoga mome, a koji su ovdje mnogo duže, često nastupi ravnodušni hedonizam lišen kreativnosti, stres zamijeni praznina ispunjena socijalnom sigurnošću razvijena svijeta.
To je putovanje na kojem ću možda saznati tko sam, ali možda se dogodi i smrt onoga tko bih želio ili mogao postati.
Nenad se u međuvremenu okrenuo na leđa i pluta u moru kao u toplom slatkastom čaju i gleda plavetnilo ispunjeno točkicama ptica, razmišlja kako bi bilo dobro da dobije na lutriji dok mu Teoo i Aman dvoglasno esej šapuću u uho. On zna da oni ne žele da zaboravi tko je i sluša ih.
Od ljudi koji komentiraju knjigu, često čujem pitanje nedostaju li neki linkovi i fotografije namjerno, je li to neka pogreška u prijelomu ili nešto drugo. Dakle linkovi, naravno, nedostaju s namjerom, kao i fotografije i veliki dijelovi knjige, zapravo, čitava knjiga nedostaje, objasnio sam to već u prethodnom eseju, ali kako se pitanje ponavlja, da ponovim i ja. Emocije su bile jedan od urednika romana pa su osim traženja boljih jezičnih rješenja, izbacivale suvišne dijelove, a matematika emocija učinila je da nestane i čitava knjiga, da bi preostala praznina i otisak svega što nedostaje, a za čime žudim, svjedočili o mojoj stvarnosti i budućnosti. I u tom emotivnom rastakanju teksta, oduzimanje se odnosilo i na fotografije i linkove koji su vodili do raznih lokacija koje sam gradio na netu, i koji su također činili informacijske tankove, a sada su slijepe ulice i oblačići informacija koji spavaju u vječnosti digitalnog ništavila. Preostali linkovi služe kao priključak na moj život u „realnom“ vremenu, na moje društvene mreže, koje, iako su konstruirani identiteti, jesu i moja fizička stvarnost u digitalnom prostoru, a kada u vašem vremenu više ne budem i fizički živ, i (možda) moja jedina stvarnost. Kroz sadržaje i mijene preostalih linkova, već prema mojim životnim mijenama, pokušavam osvijestiti kako definiram samog sebe, ne samo u prostoru novih medija, već i fizičkog sebe u odnosu na ono što vjerujem o sebi. Baš kao što pokušavam da se kao autor i lik raspem u poljima podataka, pa tako bez tereta fizičkog oslobodim okvira koji mi to moje fizičko nameće. Ali to, nažalost, ne uspijeva promijeniti u mome životu ama baš ništa jer moje je ishodište duboko i nepovratno ipak u mojem fizičkom kontekstu. Možda ću jednom s onih preostalih linkova, kada mi i ako život dopusti, otvoriti nove kanale, hiperlinkove na nove mogućnosti stvaranja priče i nastavke Bogova neona.
Na ponavljana pitanja je li to religijska travestija ili satira, ponavljam – nije. Osim ako se religioznim može zvati moj pokušaj odašiljanja signala u beskrajan prostor ideja i čekanja radarskog odraza „nečega“ što bi mi možda moglo dati naznaku da negdje „nečega“ ima, da ga je bilo ili da će ga možda u dalekoj budućnosti biti.
Dosta za sada o knjizi jer sada moram nastaviti sa svojim berlinskim danima. Posao u tvornici čaja izgubio sam, gušio sam se nekoliko puta pod napadajem astme u podrumu tvornice gdje sam prebačen u odjel distribucije, gdje rade uglavnom oni vezani vizom uz tvrtku ili nekim drugim načinom prisiljeni da u podrumu, tom metaforičkom i stvarnom „podzemlju“ hipsterske tvornice organskih čajeva, koja se reklamira kao novi „fare trade kapitalizam“, troše za minimalac svoje najbolje godine. Prašina čaja i jak fizički tempo umalo su me udavili, a šef, nasmiješeni suhonjavi plemić, nije me htio prebaciti u inače sasvim fin i pristojan odjel produkcije, gdje sam jedno vrijeme pakirao čaj s drugovima, umjetnicima iz čitavog svijeta, koji svoje umjetničke vrhunce doživljavaju u Berlinu, i u kojem bih ipak, unatoč zdravstvenim nedostacima, mogao raditi. Iako tvornici radnici trebaju, šefov ego i moć iznad tzv. radničkih prava pokazali su mi s prvim korakom u Berlinu darvinističku narav tog novog „fer“ kapitalizma, u riječima upućenim s nadmoćnim i provokativnim smiješkom: „Ti si bolestan, radit će samo zdravi.“ Dok su mi kolege Nijemci potiho šaputali da se to ne smije, da je to diskriminacija na zdravstvenoj osnovi.
U međuvremenu, dok smišljam kako da se obogatim, tražim slične prestižne poslove. Ponekad se sjetim devedesetih i poslova koje sam radio s pištoljem, šakama i glavom u torbi, i pitam se tko sam bio onda, a tko sam sada.
Ali ipak, kao što ponavljam prijateljima, ravno da se i zadavim u podrumu neke berlinske tvornice čaja, ja se na Balkan ne vraćam, osim kao turist i možda penzioner. Ili ako se dogodi nešto paradigmatski u stalnoj mijeni što je naš ljudski život kusa.
Nenad je plivao sve dalje na pučinu, odmicao se od velikog masiva velebitskih gromada i bio je sve manja točkica u plavetnilu, a Teoo i Aman prisutni u njegovu svijetu samo imenom koje ih je označavalo, mrmljali su drevne kodove stvaranja i gradili Nenadov svijet, u isto vrijeme gradeći tvornice u kojima će iskušavati svoju sudbinu, mora u kojima će plivati i putovanja na kojima će se smijati sa svojom obitelji. Gradili su i ratove i kataklizme i vlažne mrtvačke rake u koje će paziti da se ne strovali što je dulje moguće, dok pliva i pliva i pliva prema zblajhanoj materiji svemira gdje će sve što je skriveno saznati.
