Treća vezija ovog teksta:11.9. 2022. Berlin
Druga verzija ovog teksta: 10.11. 2020. Zagreb
Prva verzija ovog teksta: 12.3.2019. Zagreb
Umjesto koncepta karneval
Tekst koji čitate je pokušaj da objasnim što je knjiga koju sam napisao. Pokušaj, ne zato što ne znam što sam napisao, nego pokušaj zato što je teško objasniti knjigu čiji je dio dopuštanje životnim slučajnostima da utječu na koncept, strukturu i samu rečenicu. Pri tome, svjestan sam da je knjiga uvijek dijelom i proizvod nesvjesnog i neobjašnjivog; ona je svojim duhom često „izvan“ pisca.
Odmah na početku ovog teksta, u skladu s marketinškim pravilima svijeta spektakla, priznajem da postoji fragment/ekstenzija knjige na profilu koji sam izradio na porno stranici Pornhub, koja, doduše, ne slijedi pravila porno žanra, jer kao informacijski satelit namijenjen glavnom liku u knjizi ne želi da protagonist, kad za milijune godina bude gledao preostale fragmente svojeg života u prošlosti, pomisli da je bio porno glumac ili poticao porno eksploataciju pa, u skladu s božanskim poslanjem koje ga čeka, stvori iznova univerzum dobrano zasnovan na pornografiji. Iako, ma koliko se trudio da taj postupak bude antipornografski, samim svojim smještajem ne može izbjeći pornografskim svjetovima koji ga okružuju. U skladu s na početku spomenutim pravilima, sve što spominjem može, naravno, biti i fake news i čitatelj ne može znati je li riječ o ekvivalentu obećanja seksa u predizbornoj kampanji koji nakon izbora ostaje na metaforičkom jebanju u mozak. Također, u skladu s navedenim, iskreno tvrdim i da u knjizi, postoji skriveni kod, fizička podsvijest knjige, koji može dovesti do internetske lokacije koji vode u još mračnije klance autorove biografije.
Lajtmotiv ove knjige nije ideja da prestanemo biti ljudi, nego da u budućnosti postanemo bolji ljudi nego što smo sada i da iskoristimo sve mogućnosti koje će nam tehnologije i filozofije samodizajna ponuditi. Umjesto da ih se bojimo ili ih ograničavamo, a one su realnost koja dolazi, fokus bi trebao biti na ravnopravnosti i etičnosti njihove raspodjele. I da sačuvamo jedini planet koji imamo i shvatimo da živimo usred čudesnog živog organizma koji se zove Zemlja.
Ako se sve to čini naivno i nemoguće, najbolji odgovor bio bi naslov izložbe anarhističkih knjiga mog prijatelja Sente: „Kad presuše utopijske oaze, širi se pustinja banalnosti“ (Galerija Nova, 2013.).
Jasno je da je to sklizak teren u dobu u kojem živimo, kao što je uvijek bio, i lako se može dogoditi da bude proglašen suludim. Kao san Miloša Krpana, anarhista, socijalista, socijaldemokrata s početka dvadesetog stoljeća, osnivača prve anarhokomunističke komune u Hrvatskoj, u selu Duboviku, kojeg su zatvarali u psihijatrijske klinike gdje su liječnici dobrohotno pisali da nije opasan u smislu da bi bio nasilan, ali da je ipak čovjek koji iznosi sumanute ideje: da bi ljudi jednom mogli biti ravnopravni, da bi se sirotinja mogla izvući iz okova siromaštva i slične „ludosti“. Pa tako, s obzirom na to da je po zanimanju učitelj, može tim opasnim i nemogućim idejama inficirati mlade i povodljive umove.
A san o čovjeku koji se spojio sa strojem i samom prirodom i postao drugačije i bolje biće, kolika li je to tek „ludost“!
„Svaka istorijska tehničko-tehnološka prekretnica ili inovacija, od industrijske revolucije do današnje opće digitalizacije, umrežavanja ili globalizacije, praćena je projekcijama potencijalnih budućnosti čoveka i njegova okruženja. Figure nalik kiborzima postale su deo kolektivne svesti, kroz književnost, vizuelne umetnosti i popularnu kulturu, kroz teorijska i praktična naučna istraživanja. Kiborg, istovremeno predstavlja imaginativni koncept i praktični razvoj mogućih spojeva i međudejstava čoveka i mašine, odnosno organskog i artificijelnog, prirodnog i monstruoznog. Automati poput Vonkansove patke ili androidi braće Žaket-Drozd iz XIII veka, mogu se posmatrati kao preteče kiborga, odnosno kao čovekov pokušaj da pomoću tehnologije na raspolaganju kreira veštački organizam po uzoru na sebe, ali i bolju, tehnološki unapređenu verziju sebe, koja bi poboljšala ili čak prevazišla biološki nametnuta ograničenja uma i tela.“
Tako u izvrsnoj knjizi: „Digitalno ja: kako smo postali binarni“ (Artkult, Novi Sad 2015.), dr. Jelena Guga započinje poglavlje „Kiborg: Ukrštanja fikcije, teorije i prakse“.
San je to umjetnika i znanstvenika od grčkih i staroegipatskih vremena, Da Vincijevih skica i E. A. Poeovih priča, do cyberpunka Bruce Sterlinga i Williama Gibsona, Stelarcove umjetnosti, Neila Harbissona i projekata Transpecies society, Kevina Warwicka, transhumanističkih vizija budućnosti u svoj njihovoj − kako ideološkoj tako i praktičnoj različitosti.
Kada sam shvatio preambicioznost svoje ideje za knjigu i projekt koji sam planirao, a unutar konteksta vlastitog života, i kad su tu prije šest godina stvorenu ideju počeli nagrizati moji financijski, zdravstveni i obiteljski problemi, selidbe i sve one svakodnevice što više ili manje opstruiraju mogućnosti unutar trenutnog kaveza života, skontao sam da nema jebene šanse da izvedem sve svoje zamisli o izradi i ugradnji nestandardnih elektroničkih implantata i postanem pisac-kiborg. Ilustracije radi, navest ću neke od primjera koji su mi bili u planu. Dakle, jedan od planiranih implantata je bio uređaj u kojem bi se automatski kako ih pišem, putem bežične veze, pohranilo nekoliko mojih autobiografskih priča. Pohranio bih svoje najintimnije autobiografske priče s mogućnošću dijeljenja unutar bliskog kruga, cca sedam metara i tako simbolički vlastitu najintimniju književnost pohranio izvan svojeg uma, a pomoću stroja opet je zadržao kao integralni dio vlastitoga bića, kao i kontrolu nad njenim nastankom i distribucijom u (simbolički i fizički) najužem krugu kojem, možda, pripadaju takve priče. Iako se može činiti da projekt prelazi u područje suvremene posthumanističke i tehnološke umjetnosti, radi se o književnosti, jer naglasak je i dalje na književnom tekstu, na pričama koje moraju zadovoljavati standarde književne kritike i publike, a elektronička nadogradnja i kiborgizacija pisca samo je čin kojim pisac i stroj putem kojeg stvara i distribuira svoje priče postaju jedno simbiotičko biće sposobno da se povezuje u simbiotičku vezu s drugim bićima/strojevima. Jedna od planiranih ugradnji je bio i implantat gdje bih pohranio i malu tvrtku/obrt koju namjeravam pokrenuti, kao simboličko i blisko nekim anarhotranshumanističkim idejama, preuzimanje kontrole nad sredstvima proizvodnje, a time i vlastitog života i stvaranje (u ovom slučaju, nažalost, samo simboličko) čovjeka kao zaokruženog i slobodnog bića. Na žalost, nisam vidio ni smisao ni mogućnosti da to i u najjednostavnijoj izvedbi izvedem s nekim bazičnim „The cyborg transformation kitom“ iz Grindhouse Wetwarea ili Dangerous Thingsa, jer je zamisao bila puno zahtjevnija od RFID & NFC čip implantata i tražila je uključivanje stručnjaka s područja informatičkih i elektrotehničkih područja. To je propalo kao posljedica mojeg financijskog stanja kao i specifičnih karakternih osobina, raspoloženja i čitavog konteksta koji tvori mene kao pisca i osobu. Sve je izglednije bilo i to da nema šanse da ikad nađem dovoljno vremena da dotjeram tekst kojeg se ispisalo na stotine stranica. Kada mi je postalo jasno da ništa ne može biti od tog mog preambicioznog hibrida novomedijske, tehnološke, kiborške književnosti − a u mom slučaju i samouke i ulične − situacija mi se učinila indikativnom i zanimljivom za istraživanje književnih teritorija s druge strane: što to ostane kad se raspadne piščeva želja i ambicija u realnim okolnostima, što je to svijet s druge strane ambicije, realnosti, naracije, fabule i strukture, gdje nema autoriteta ni kanona, gdje su sve strukture otvorene i iskrivljene, a sve nemogućnosti tvore sada novi realitet. Itekako indikativan realitet u pomalo grunfovskom zdanju ovog mog uličnog posthumanizma, wannabe kiborškog umjetnika, jebača rumene kadulje.
Nedavno sam prijatelju napisao u mailu da se osjećam bliže lovcu sakupljaču nego usavršenom i unaprijeđenom čovjeku/stroju/prirodi i utopijama o kakvima maštam.
Roman je pokušaj stvaranja entropičnog hibrida bizarro fictiona − jer žanrovska pravila bizarra ne dopuštaju eksperimente strukturom, jezikom, intelektualne igre ili nefabularnost, bizarro fiction želi biti žanr isključivo sulude zabave, često vrlo politički nekorektne, eksperimentirajući isključivo sa sadržajem i na potpuno drugom kraju eksperimentalnog spektra od novije inovativne proze čiju je definiciju izvrsno sažeo Zoran Roško u knjizi „Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet – nova inovativna američka proza“ (Ocean more, 2010.):
“Eksperimentaliste pak više zanima zašto i kako su likovi uopće došli do toga da im se nešto dogodi, da nešto misle i osjećaju; teorijski rečeno, zanimaju ih epistemološki i ontološki aspekti tih aktualiziranih događaja, no to ne znači da to podrazumijeva pretjeranu intelektualnost, bez emotivnosti i “životnosti”; mnogi ovdje predstavljeni autori upravo potvrđuju da sada “emocije” zauzimaju dominantno mjesto koje je, prema Brianu McHaleu u postmodernizmu zauzimala ontologija (pitanja postojanja, a ne spoznavanja kao u modernizmu). Dakle, umjesto pitanja “koji je ovo svijet/u kojem od svjetova uopće živim?, sad je glavno pitanje “koje/čije emocije grade moj svijet?” ili što mogu osjetiti o svijetu?” Jezični efekti, tekstualna istraživanja, pitanja spoznaje i postojanja sada su prožeti afektima, koji međutim nisu nužno osobni, nego na neodrediv način pripadni samome književnom svijetu ili čak tekstu - kao da je sam jezik emocijsko biće.”
Dio hibrida koji čini moju knjigu, osim potrage za utopijom je i satirični ep u biblijskom tonu, pa satira književnih ega i autobiografskog romana − glavni lik se zove Nenad Stipanić i Bog je.
Ok, kiborški implantati su(za sada) uslijed životnih turbulencija koje ne posustaju otpali, a novomedijske ekstenzije od početnih ideja sinteze književnosti, kiborške i novomedijske umjetnosti ostaju dijelom svjetova glavnog lika i služe kao informacijski sateliti da se u danom trenutku prisjeti što je to konceptualni torpedo kojim treba uništiti srce Isusovo, bazu poražene ljudske vrste, u odlučujućoj bitki s ujedinjenim snagama živog planeta i supernaprednom umjetnom inteligencijom.
Link koji iz knjige vodi na ovaj Tumblr profil ekstenzija je koja je u stalnoj promjeni. Osim što je, kao i ostali linkovi, informacijski satelit i vremensko/prostorna petlja gdje se nastavlja alternativna knjiga, to je istovremeno i nova knjiga u nastanku − njene bilješke, koncepti i neuređene priče, ili potpuno uređene priče, koje se pojavljuju i nestaju, nastavak su i digitalni avatar fizičke knjige. Tu su, kao ekstenzije koje nisu otpale u eksploziji i rasapu prvobitne knjige, i rijetki preostali linkovi: na moj Facebook i Instagram profil, ne bi li kroz donekle autobiografski digitalni produžetak autora poslužili kao sjećanje na život fiktivnom Nenadu u prisjećanju na torpedo. Link na You Tube kanal (koji je sasvim u skladu s autorovom nedovršenosti i nesavršenosti) s kratkim video isječcima kao još podsjetnika za aktiviranje podsvjesnih trezora lika u potrazi za torpedom. Ukoliko u skladu s vlastitom nesavršenosti budem lijen sve to održavati ili me naprosto život toliko umori i poželim se maknuti iz svih svijetova za koje zaključim da im više ne pripadam pa pogasim te profile na društvenim mrežama, to će postati digitalna arheologija, zagrobni ostaci digitalnog-ja.
Neke su ekstenzije slučajno nastale nakon nastupa u subotičkom Studiju 11 u sklopu alternativne kulturne razmjene s klubom Močvara. Činjenica da nastupam s glazbenikom imena ManMachine, a jedan od lajtmotiva „Bogova Neona“ spajanje je čovjeka sa strojem, i da svira klasični elektro čije je izvorište vrlo slično izvorišnoj estetici moje knjige, da ima pjesme bliske tematici „Bogova“ i da mi se jako sviđa njegov nastup, učinili su mi se dovoljno važnim, pa i u konceptu slučajnosti koji je aktivan u knjizi, da stavim link na njegovu glazbu kao još jedan informacijski satelit protagonistu knjige. U planu je da jednom možda i Benjamin Beljan s kojim sam također nastupao u Studiju 11 nacrta neki od svojih genijalno ludih crteža.
Nenadu na njegovom putu pomaže djed partizan koji mu ponekad putem neonskih reklama šalje metaforička upozorenja i instrukcije iz partizanskog raja. Ti dijelovi su, uz pokoji od mene krivotvoren za potrebe priče, pravi djedovi dnevnički zapisi.
Iako sam napominjao da je, što se tiče radnje (ne i forme), knjiga najbliže transgresivnom bizarro fictionu s elementima biopunka, i premda samo ime žanra kazuje da je bizaran, neki čitatelji, koristeći vjerski ključ, bili su preneraženi. Većina mojih čitatelja, od kojih su mnogi vjernici, nije našla ništa sporno u odabiru teme, načinu pisanja i likovima u knjizi, jer naprosto nije pisana s (anti)vjerskim pretenzijama, osim satiriziranja ludosti ravnozemljaškog tipa u dobu umjetne inteligencije, kvantnih računala i svemirskih letjelica. Čini mi se da pogrešnim čitanjima – ako takva uopće mogu postojati − najviše pridonosi trenutak u kojem društvo, a bilo bi lijepo da sam u krivu, od meni željenog posthumanizma degradira sve dublje u otužni predhumanizam.
Ok, kome je previše, neka ne čita dalje.
Jer mjesto radnje moje knjige je Isus, uglavnom njegova aorta, srce, a tu i tamo jetra i još poneki organ. U „Izbacivačima Majke Božje“ kroz trash, psihodeliju i satiru, bavio sam se ljudskom travestijom na našim prostorima, dok je u ovoj knjizi Isus metafora zapadne kulture i starog čovjeka, kršćanstvo preteča interneta − pramreža stvorena da bude platforma za dijeljenje dobrih ideja i informacija, a korišteno baš kao i internet danas − svakako. A zašto su tu baš Isus i kršćanstvo? Moja vjera danas postala je vjera u beskrajna čuda fizike i matematike, ali ne isključuje i univerzume s drugačijim fizikalnim zakonima, čije kodove samo naslućujemo i interpretiramo kroz kulturološki dostupne alate. Krist je u knjizi metafora zapadne civilizacije i starog čovjeka koji se žrtvuje da čovjek budućnosti može nadići sebe, vlastite trivijalnosti, zlo, ludilo i nedostatke, i postati novo biće. Iako je u knjizi to mogla biti bilo koja religija, ipak su se moji rizomi granali iz velikog stabla kršćanstva pa mi se njegov glavni protagonist učinio kao sjajan lik kroz kojega se događa to bizarno spiritualno putovanje fiktivnog Nenada do mističkog sjedinjenja i postanka novim čovjekom/strojem/prirodom. Eh, sad, mnogima je sporan i taj način sjedinjenja, premda je, samo u nešto drugačijem obliku, svakodnevan na liturgijama (nedorečen sam da ne spojlam knjigu) – a pogotovo što bi, ponavljam, naziv „bizarna književnost“ kao dominantna žanrovska odrednica trebala kazati dovoljno. Ukratko, Isus nije negativac u knjizi, ali teorija srednjovjekovnih inkvizitorskih struna izgleda da je bliže mojoj sadašnjosti od teorije posthumanizma.
Ono što je ostalo nakon raspada prvobitne knjige, porazbacao sam po internetu bez putokaza. Knjiga u tiskanom obliku je vrlo tanak trag...
Ako vam se to sve skupa čini kao gomila ludosti ili trashy, sasvim je u redu. Poetika trasha jedna je od sastavnica knjige.
Ludost je u umjetnosti sasvim legitimna, posebno ako je to ludost rableovskog karnevala. Jer to je i trajno stanje naše vrste. Postoje više ili manje simpatične ludosti ili posve nesimpatične i užasne, ali posvuda su oko nas. U dokumentarcu o postanku vrste, objašnjavajući zašto je homo sapiens najuspješnija vrsta ljudi od svih koje su postojale, nabacuje se između ostalih i teza: možda zato što je zapravo lud. Nijedna vrsta prije homo sapiensa, od neandertalaca pa unatrag, nije, na primjer, pokušala ploviti preko mora ako se nije vidjelo kopno. Nitko nije htio riskirati život da plovi u nepoznato i pogine zato što možda tamo iza beskrajnog plavetnila, negdje, postoji kopno. Tisuće su nastradale prije nego što je prvi sagradio dobro plovilo i poguran srećom stvarno našao kopno. Koja bi vrsta pokušavala poletjeti skačući s visine diskutabilnim strojevima za letenje i ginući dok prvi nije napravio stvarno dobar stroj i stvarno poletio i uspješno se prizemljio?
Ako ludost i nije, satira i humor su uvijek na zlu glasu, kako kaže Julian Gough u izvrsnom eseju „Kad će suvremeni roman postati zabavan“ (Kod nas objavljenom u Zarezu br. 440, 2007. godine).
„Hajd'mo za početak, malo unatrag. Prije dvije i pol tisuća godina, u Aristofanovo vrijeme, Grci su vjerovali da je komedija nadmoćna tragediji – tragedija je tek ljudski pogled na život (mi se razbolijevamo, umiremo). Ali, komedija je pogled bogova s visina na naš beskrajan i repetitivan krug patnje, našu stravu od toga, našu nemogućnost da mu pobjegnemo. Veliki, pijani, kvarni, puteni grčki bogovi gledali su nas iz zabave, kao prljav, smiješan, nasilan crtić. A najbolje među starim grčkim komedijama pokušale su nam dati tu opuštenu zabavnu perspektivu na naše nesavršene osobnosti. Postajali smo poput bogova, smijali se vlastitim glupostima.“
I što se događa kasnije: „Ali, naravno, Europa je u srednjem vijeku bila posebno pripremljena na to da ponovno otkrije tragediju – jedna crkva govorila je u jednom glasu, izvučenom iz jedne knjige, a ta je knjiga u svojoj srži bila tragična. Cijela ljudska povijest od postanka bila je priča s klimaksom u sadističkom smaknuću čovjeka, kojega su ubili oni koje je htio spasiti, a njegova kobna pogreška je to što je bio savršen u nesavršenu svijetu. Najboljeg čovjeka ikad ubili su svi. I to nije samo tragedija – to je kič tragedija, pretjerana tragedija, šala. Ona ne može preživjeti smijeh, previše je ranjiva na njega. A Biblija, od jabuke do propasti svijeta, ne sadržava ni jednu šalu.“
Inspirirali su me i sjajni pisci američke inovativne i eksperimentalne proze, poput Davida Ohlea, Shelly Jackson, ali i pisci trasha poput jednog od najgorih pisaca krimića u povijesti, genijalnog Harryja Stephena Keelera, s kojima sam se upoznavao čitajući Libru Liberu, kasnije tragajući po internetu za njihovim tekstovima. Sjajan su mi putokaz na autore suvremene inovativne književnosti bile i knjige „Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet − nova inovativna američka proza“ (prir.: Zoran Roško, Oceanmore 2010.) zatim odlična knjiga koja obrađuje suvremene konceptualne i hipertekstualne proze „Poetika oblika“(Ljevak, 2016.) Andrijane Kos Lajtman. Kao i tekstovi na temu novih medija i transhumanističke umjetnosti Ivane Greguric.
Sve beskrajne internetske putešestvije, tekstove i knjige koje su me inspirirale bilo bi preopširno navoditi za ovaj tekst a dobar sam dio toga, opet, u skladu s vlastitom nesavršenošću i nedovršenošću i zaboravio i vjerojatno krivo interpretirao no to je ono što tvori nas i naše postupke pa time i svijet koji oblikujemo u ovom slučaju knjigu.
Naravno, tu su i pisci bizarro fiction žanra Carlton Melick III, Cameron Pierce, D. Harlan Wilson i drugi. Tu je i Lovecraft i njegov strah od posthumanizma, prisutan u „Bogovima“ kao i moje simpatije za anarhotranshumanizam.
Baviti se futurizmom jednako je bavljenju modom − u svakom trenutku si pomalo zastario, a kako su moji futuristički svjetonazori formirani potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, jasno je da je glavni lik pomalo zastario i zaglibio u (krnjoj) estetici neona, cyberpunka, biopunka…
Inspirirale su me i razne knjižice i tekstovi na portalu anarhija-blok45.net1zen.com, kao i liberterski ledolomci smrznutih društveno-političkih univerzuma − knjige izdavačke kuće DAF i knjige izdavača/knjižare „Što čitaš“.
Kao i u davnoj mladosti pročitana “Pohvala ludosti” Erazma Roterdamskog.
Moj interes za posthumanizam nije mizantropska reakcija na užase naše vrste, a znanje je više odjek njegova spuštanja do ulice niz tobogan pop-kulture, ponešto proširen mojom znatiželjom, nego što je proizvod nekog enormnog teorijskog znanja.
Ili kad se već(dijelom) referiram na nju - kako kako Rosi Braidotti u knjizi „Posthumano“ (FMK, Beograd, 2016.) kaže:
„Drugim rečima, biti posthumanim/posthumanom ne podrazumeva indiferentnost prema ljudima, ili dehumanizaciju, naprotiv, to upućuje na nov način kombinovanja etičkih vrednosti i dobrobiti zajednice u proširenom smislu, koji uključuju teritorijalne ili environmentalne međupovezanosti.“
Razgovarajući s ljudima koji se bave temama umjetne inteligencije i surfajući internetom zapitan kakve su projekcije o njenom dosegu za, recimo, milijun godina, ukoliko bi postojala civilizacija, odgovori su(naravno) da to nitko ne zna, da bi takva super napredna umjetna inteligencija bila daleko izvan svih naših mogućnosti projekcije i da bi se čak mogla činiti, iz naše današnje perspektive, vrlo banalna i banalnih interesa, iako bi zapravo bila riječ o nevjerojatno čudesnom biću. Zato je u knjizi i Ljetna inteligencija.
I kao što knjiga nije potpuno završena i nastavlja se kroz različite forme (možda kao ekstenzije dotjeram sve one razabacane autobiografske priče i romane koje sam htio napisati da Nenadu u budućnosti pomognem u prisjećanju na torpedo, ali postoji mogućnost i odustanem od čitavog projekta pa i pisanja) tako neće biti ni ovaj tekst o njoj, namjeravam ga dorađivati i mijenjati u skladu s nestalnosti/nesavršenosti/nedovršenosti, kako vlastitog/ljudskog, tako i digitalnog svijeta u kojem se nalazi. Za sada, završit ću ga još nekoliko pasusa Juliana Gougha:
„A zatim se dogodilo nešto iznenađujuće – izum romana privatizirao je mit jer roman, izumljen nakon Aristotela, nije imao svoju svetu knjigu. Nema pravila. Kaos karnevala našao je svoj oblik. Propovijed lude može se objaviti, može živjeti dalje. Sve što naučite iz Rabelaisa i Cervantesa jest izrugivati se svemu svetome, svemu što je bilo prije. Uključujući i njih.
“A reakcija je bila vrlo snažna. Rabelais je zbog svojih divljih komedija završio u zatvoru. Voltaire, hvaljen zbog ranih tragedija, zatvoren je zbog svojih satira. Cervantes je počeo Don Quijotea u dužničkom zatvoru. Svi su povremeno morali bježati iz grada zbog straha da bi im se moglo dogoditi i nešto gore. Tiskanje se moglo obaviti tajno, u inozemstvu, a knjige krijumčariti do njihovih odredišta. Rane godine romana djeluju poput gerilskoga rata...”
“Sad je čovjek mogao izumiti vlastiti mit i širiti ga diljem svijeta.
