#gnijezdo

[marianavidmar]

A bunch of barn swallow nests under a balcony of an old building :) #barnswallow #birds #birdnest #birdsincity #croatia #croatiafulloflife #croatiafullofnature #lastavica #ptice #gnijezdo #sisak #hrvatska #zivotinje (at Sisak-Moslavina County)

[zapisionevremenu]

Elfriede i Ivo - Priča o gnijezdu

Austrijska je književnica Elfriede Jelinek u jednom od svojih romana, objavljenog samo sa mogućnošću online čitanja, spomenula jednu, navodno, jako izraženu karakternu crtu svog naroda. Neid ili zavist. Roman nije, a vjerojatno nikada neće ni biti, objavljen u obliku na koji  mi vjerni čitaći čekamo. Na autoričin izričiti zahtjev, roman se može pročitati na njenoj web stranici, a nijedan dio niti se smije citirati, niti objaviti u nekom pisanom obliku. Roman je prilično jaka kritika našeg (uzimam sebi za pravo da kažem našeg, jer i mene Elfriedino okruženje okružuje) vremena, ljudi, kapitalizma, kao i običnih ljudi, koje srećemo na stanicama tramvajskim ili u samoposluzi, dok nas guraju u leđa s kolicima punim potrebnih i nepotrebnih stvari.

Njena pozorišna predstava Rechnitz, govori o pokolju Židova, na jednom imanju poznate grofice, navodno na njen prijedlog, da bi se gosti prijema na neki način zabavili. Ruske su postrojbe bile nekih četrdesetak kilometara udaljena od imanja grofice, a pozvani gosti, SS oficiri i vrhuška političkog aparata se rado okupila na prijemu. Dokumenti, kao i sjećanja na pobijene Židove te noći je gotovo nepoznata,  a reakcije  pozorišne publike bile su raznovrsne. Zbog osjetljivosti problema, predpremijera je održana u Njemačkoj, mada je predstava na prijedlog same autorice Jelinek, trebala biti izvođena samo u Njemačkoj.

Reakcije grofičinih potomaka u poznatom austrijskom dnevniku bila je prilično blaga, zamotana u nekoliko folija, da bi se kroz njihovu retoričku maglu, mogla primjetiti lagana prijetnja nobelovki i spisateljici Jelinek.

Stilski dobro uređeno pismo odavalo je razumijevanje za grofičine goste, kao i dekadenciju Trećega rajha, prijetnju propašću pod bajunetom Crvene armije, ali i potrebu za zabavom pozvanih gostiju, koji će eto u toj noći pobiti desetine sirotih Židova i time ispuniti večer opijenošću dobrim gradišćanskim vinom.

Ovim, kao i desetinama drugih djela, pokazala je Elfriede jednu drugu sliku svog naroda, zločinačku dušu, koja se skriva, kao bolesni umobolni rođak ili tetak pijandura, koji, nam dragu tetku danima tuče, a o tome se u velikim familija ne priča, nego se krije i ignoriše.

Dodjeljivanje Nobelove nagrade književnici, najtiražnije austrijske dnevne novine zabilježile su na drugoj strani, dok se na prvoj, naslovnoj strani smješio drugorazredni hrvatski nogometaš, Ivica Vastić, s redakcijskim podnaslovom „Ivo je napokon postao Austrijanac“, -Članak je govorio o dodjeljivanju austrijskog državljanstva, i mogućnosti igranja za austrijsku reprezentaciju. Skromni Ivo, jednom upitan od novinara, nakon što je hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, da li žali za tim da je uzeo austrijsko državljanstvo, odgovorio je, da nije, jer bi u slučaju da je ostao Hrvat, vjerovatno sjedio na klupi ili ne bi ni igrao, pored igrača svjetske klase, tipa Šuker i njemu slični.

No Elfriedi je još ranije prišivena osobina, za koju na žalost, ne nalazim prijevod u svome maternjem jeziku. Postala je ona još davno Nestbeschmutzer, zapravo onaj koji prlja sopstveno gnijezdo.

Jedna od podjela ljudi je na one, koji su nekada vidjeli gnijezdo i na one, koji znaju što je gnijezdo, ali ga nikada nisu očima svojim vidjeli. Razlika između njih je ogromna. Ovi što su ga vidjeli, ne mogu ovim drugima opisati kako izgleda ta perfektna tvorevina krilatih stvorenja, a  ovi drugi,  zamišljaju gnijezdo na sopstveni neuki način i vide u njemu crtež iz stripa ili crtanog filma.

Jednima je gnijezdo važno, drugima ne. Ali pticama, pogotovo dok su u jajetu, vrlo je važno. Sakupljajući grančice, motajući ih u perfektnu kupolu, ptice se pripremaju za svoj naraštaj, koji će u tom gnijezdu provesti svoje prve dane.

Od jajeta, grijanog toplinom majke ili pokatkad oca, malene se ptičice skrivaju i čekaju na crvića ili mrvicu hrane, koju će majka ptica preraditi i malenim bićima u kljun staviti. Vjerojatno nesvjesne straha i opasnosti koja ih vreba, od podmuklih mačaka željnih njihove krvi, ptići cvrkuću i čekaju na zalogaj, koji majka svakodnevno donosi. Jednoga dana, neki od ptića napuste gnijezdo i odlete daleko od drveta i majčinog gnijezda. Neki završe u pandžama mačke, i time se okončava njihov prvi let.

Nama ljudima, gnijezdo je metafora, za životne sadržaje, propuste i vrhunce života. Neki jezici poznaju poslovice s gnijezdom, neki imenice izvedenice od gnijezda, a imenicu Nestbeschmutzer, teško je prevesti, osim riječima da neko ko sopstvenu okoliku kritizira i pljuje, mora na sebe to breme preuzeti, pa biti hrabar da ga najbliži tim imenom nazovu.

Kako će se moje spisateljske ambicije jednoga dana iznenada ugasiti, onako kako su iznenada i došle, za očekivati je da se moje pisanije nekada i negativno procijeni. Od toga pobjeći ne mogu, ali bi to bio  pokušaj da se zadrži jezik, ono jedino što nas još sa našim gnijezdom veže. Kad jednoga dana rečenicu počnem sa „Es war einmal...“ smatrat ću to pobjedom svih onih kojima se moje pero učinilo preoštrim i zbog kojih sam prestao pisati o nekim ljudima, prijateljima i neprijateljima, mojim i inim zgodama i nezgodama.

Vozeći se poznatim putima, kao opomena odjekivali su stihovi pjevani hrapavim glasom, jednog neobrijanog pjevača. O mladosti, prošlosti i budućnosti:

„...Veliki sam obišao svet I shvatio logiku ludaka... ...Vreme teče, sporije od vode I sve ređe ovamo dolazim Zapuštenom Ulicom slobode Godinama više ne prolazim Ja nisam odavde.... “