Žene su kao cigarete
Noć je tiha i mirna, grad spava kao i svake noći u 4h. Najljepše vrijeme za spoznaju životnih tajni...
Moj najbolji drug i ja ležimo pod nebom prepunom sjajnih zvijezdica. Ležimo i šutimo. Oboje u svojim svjetovima. Tu je Radler, tu je Marlboro i tu je neponovljiva Jadranka Stojaković u pozadini. U jednom trenutku, on lagano ustaje i šeće po krovu na kojem provodimo većinu ljetnjih večeri, a zatim sjeda i naslanja se na zidić. Otpija gutljaj pive, uzdiše i pali cigaretu. Nakon duge šutnje, gaseći cigaretu, govori:
“Vi žene ste poput cigareta”
“Ma jel? A kako to Boga ti?”
˝Tako.”, odgovara nježno, gotovo nečujno. Pali još jednu cigaertu, puši je u tišini, gasi, a zatim pali još jednu, pa nastavlja:
“Vidiš, cigareta je je izuzetno primamljiva stvar, porok. Onako kad gledaš na prvu, strašna je. Kada je probaš prvi put, smrdi ti i grize ti grlo. Njen dim ti ide do pluća, obavija ih sobom, a ti se gušiš i ne možeš da dišeš. Kontaš šta će ti to, grozno je, ali iz nekog, tebi nepoznatog i neshvatljivog razloga, povlačiš još jedan dim i misliš kako je odvratna, a nisi ni svjestan koliko ti se zapravo sviđa, koliko te mami i koliki će trag ostaviti na tebi...Samo ako ti se svidi. Odmah, ili ipak nekad kasnije, zapališ još jednu. Vraća ti se onaj neshvatljivi, stari dobri osjećaj. Pruža ti to neko neshvatljivo zadovoljstvo, smiruje te i ti, polahko, ali sigurno, postaješ ovisnik. Raduješ joj se više nego ičemu. Nećeš ni jesti, nećeš ni piti, ali ćeš da zapališ. A miris? Opojan i drzak. Ostaje na tebi, nosiš ga kroz dan da te podsjeća na nju. Nekad ti i smrdi, poput opojnog i prejakog parfema, ali.. ipak te mami. I opržiš se na njen žar. I nekad ti ne dopušta da je zapališ. I uništi ti omiljenu majicu... A nekad, baš kad ti najviše treba, nema je...Uljepša ti kafu, skrati ti čekanje, oporavi te... Polahko te ubija. Ljubav prema njoj ti uništava zdravlje, a ti je ipak konzumiraš... Umireš zbog nje, a ona gori za tebe... Na kraju nema pobjednika. A još ako je zabranjena...”
Tu prestaju njegove riječi, divne, pune istine. Gledam ga par trenutaka, a zatim se premještam u sjedeći položaj, otpijam gutljaj pive, palim novu cigaretu i izgovaram neodređeno:
“Može bit´”
Slabašno mi se osmjehuje, pa se oboje vraćamo svojim svjetovima. Sunce je počelo da izlazi i ubrzo ćemo morati kući, leći u svoje krevete prije nego što iko primijeti da nas nema. A do tada ćemo da uživamo u još jednom julskom svitanju.
