jedina uloga u ovom životu u kojoj se nisam mogla zamisliti jeste uloga majke.
Mogla sam se zamisliti kao žena pilot, vatrogasac, kamiondžija i tako te neke uloge koje nisu baš stereotipične za ženu.
Nikada nisam mogla zamisliti da kućom trči neko miniaturan i da me oslovljava s “mama”, valjda o tom nisam nikada ni pomišljala.
Znate da kažu kada nešto ne možeš imati, srce ti gori za tim, pa tako se i meni prvi put probudio taj neki blagi instinkt, a ogromna želja.
Samo eto poželim imati malu djevojčicu koja će bosa trčkarati, s dugim pletenicama i u roze patikicama.
Kojoj ću svaki dan praviti drugačije frizurice i stavljat raznorazne mašnice.
Kojoj ću jednog dana dati da pročita moje spomenare, memoare, kojoj ću pričat o svojoj najvećoj ljubavi, tješiti je kad se prvi put razočara u ljubav i muški rod. Pričat ću joj o svim ludostima koje sam iz ljubavi radila, kako sam upoznala njenog tatu i zašto sam baš njemu od svih njih rekla “Da”. Uloga majke je najteža uloga, toga sam oduvijek bila svjesna. Zahtjeva punu posvećenost, ljubav, strpljenje, dio duše, a ja sam se oduvijek plašila uzimati štivo koje je za moje godine previše.
Ovo je prvi put sam poželjela roditi sebi ljubav, kada je nikada nisam od drugih mogla na pravi način dobiti.
