One su te koje jedu vreme
“Njene haljine su vetar nevidljivih glasova. One su te koje jedu vreme.”
Šta ima veze što je soba od 25 kvadrata + terasa na koju je ponosna. Šta ima veze što tu žive i dva psa. Tu je moje selo, tu pobegnem u zagrljaj kao da se zatrčim u seno. Pa šta ako nekad u senu seljanka ostavi vile.
Gde su se dele navike. Evi ih. Sunce i ja, zajedno na nogama od jutros. Sviđaju nam se iste stvari, recimo njena nova neboplava jakna koju je možda kupila, možda dobila. Ona voli da je obuče na tu neku majicu i da je ne skida ni kada sedi.
Premalo puta sam joj kupio cveće. Posle radnog vremena sretnem je kako sedi u autu i razmišljala. Traži mir. Sreo sam je nekoliko puta. Gledamo se ozbiljno kroz stakla i ona me ne vidi. Teško je raditi, voziti, ići na privatne časove, lomiti, svirati, viđati se, predavati, zagledavati.
Negde na planinama pada sneg. Negde malo niže, topi se sve. Još malo niže, livada puna zelenog cveća. Hiljade srebrnih krojačkih makaza idu uz ravninu. Šišaju kose, oblače trave, vezuju seno.