Na samom pocetku sam ti rekla kakva sam. Da umem da trtljam dva sata o svakakvim glupostima, a onda da odjednom ucutim i odlutam. I nakon cutnje opet da se nasmejem i nastavim tamo gde sam stala.
Rekla sam ti i da jako brzo planem, kazem ono sto ne mislim.
Da ti u jednom dahu kazem da te ne volim, da te mrzim, da ne zelim vise da te vidim i da odes, dok u sebi gorim od ljubavi za tobom.
Rekla sam ti i da mi se raspolozenje brzo menja, da sam nekad umiljata, a nekad kao zapeta puska ili tempirana bomba.
Da cu nekad slati milion poruka dnevno, a nekad cutati danima.
Jesam, rekla sam da sam pomalo luda, da volim po tebi cudne stvari …
Da sam u stanju da ne spavam nocima ako imam nesto da zavrsim, ili citam knjigu koja mi zaokupirala mastu.
Isto tako ako me nesto zaboli da ronim reku suza, a sledeceg trena da skacem od srece.
Rekla sam ti da sam komplikovana, verovatno zbog situacija kroz koje sam prosla. One su ostavile bolne rane. Istina, vise ne bole, ali oziljci i dalje stoje …
Rekla sam ti da ne zelim tvoju ljubav, vec postojanje u mom zivotu. Zelim samo da se nadjes tu negde da me zagrlis, poljubis, pomazis po kosi i kazes da ce sve biti uredu i ako oboje znamo da nece. Trazim samo da mi pricas dok lezim na tvojim grudima dok me tvoj glas i usporeni rad srca smiruju i dovode do normale. Trazim samo da me ne menjas, vec da me prihvatis i shvatis, koliko god to bilo tesko … Ljubav je mala stvar, to moze svako, iskreni zagrljaj i utehu ne mozes naci lako …