Muškarac sanja o kompletnoj ženi. Žena sanja o kompletnom muškarcu. Ali ne shvataju da ih je Bog stvorio da jedno drugo učine kompletnim.
Dostojevski.
seen from United States
seen from Kazakhstan
seen from China
seen from United States

seen from United States
seen from Libya

seen from United Kingdom
seen from United Kingdom

seen from Russia
seen from United Kingdom

seen from United Kingdom
seen from United States
seen from Poland
seen from Saudi Arabia

seen from Poland
seen from United States
seen from Poland
seen from Ukraine

seen from United Kingdom
seen from Türkiye
Muškarac sanja o kompletnoj ženi. Žena sanja o kompletnom muškarcu. Ali ne shvataju da ih je Bog stvorio da jedno drugo učine kompletnim.
Dostojevski.
... I snevam da ne postojim, da me to samo neko sanja, da je blizu zora, i onom ko me usnu vreme je da se budi.
“Zapis zlatom”, Ljubomir Simović
Moja maštanja i razmišljanja
Uvek sam govorila ljudima da ništa nije zauvek, i stvarno sam verovala u to. Kad god sam zamišljala budućnost, videla sam sebe u malom stanu u potkrovlju visoke zgrade. Dnevna soba bi imala velike prozore. Takođe, veliki tv, lap top i ogromne zvučnike, kao Adamove. Petkom uveče bih gledala filmove, ususkana u krevet, uz kapućino i neke grickalice. A subotu bih provodila uz snimak sa tomorrowlanda, naravno Dimitri Vegas i Like Mike, sa zvučnicima pojačanim do kraja. Zamišljala bih da se nalazim tamo. Neopisiv je osećaj koji se u meni budi dok gledam snimak iz 2013, a mogu samo da zamišljam kako bi bilo kad bih se našla tamo. No, nedelju bih provodila u šopingu, spremanju neke paste i naravno za kraj, serije, serije i samo serije. Bukvalno sam tako zamišljala svoj život. I baš nema ništa loše u tome da živim i budem sama. Zaista je super, ali mnogo bi lepše bilo kada bi ovo sve što sam napisala mogla da doživljavam sa mojim Lazom. E to je već potpuno savršenstvo. Uz njega sam dobila i neke druge vizije. Počela sam da maštam neke druge snove. Zamišljala sam osrednju kuću na periferiji grada, dvoje dece, ja i moja ljubav. Imali bi veliku bračnu sobu koja bi ujedno bila i radna soba. Na plafonu bi bili razni natpisi i naše slike. Soba bi bila crveno, belo, crna. Decije sobe bi bile uređene sa ljubavlju, sa raznim detaljima koje bi sami napravili. Eh, svašta sam ja zamišljala... On bi vodio decu u vrtić. A ja bih ga dočekivala svaki dan sa ručkom. Nedelja bi bila porodični dan. Išli bi na izlete, gledali zajedno crtaće i filmove.. Ja se u suštini i dalje nadam da će to sve tako biti. Želim i volim da maštam, ali se i dalje lomim i dovumim između toga šta je bolje, sama ili ova druga opcija. Zapravo, znam da je bolja ova druga opcija, ali bolja je samo ako je pored mene moj čovek, moj najbolji i najdraži, moj, samo moj Lazo. I maštam kako bežimo zajedno u neku drugu zemlju, gde nas niko ne zna, gde ljudi žive staromodno, siromašno, u neku zemlju gde ljudi znaju samo za ljubav, gde se ljudi posvećuju jedni drugima, a ne nekim nebitnim stvarima.
Volela bih da samoj sebi ne postavljam toliko obaveza, tolike standarde i da se ne kinjim toliko ako nešto pogrešim ili ne uradim uopšte, jer onda verovatno ne bih u 13h razmišljala kako želim da provedem celi dan u krevetu i kako ništa nema smisla i ne donosi toliko zadovoljstva kao spavanje i sanjanje.
I celi zivot je samo lutanje.
Marchelo