Priča mi kako je počeo da sluša klasičnu muziku, violinu, kako na poslu ima pogled na Golden Gate, kako će mu za par nedelja doći devojka i vodiće je u San Diego i kako je ove godine ojačao psihički više nego ikada. A ja gledam to lice preko ekrana i razmišljam o večerima koje smo provodili razgovarajući i filozofirajući do u beskraj. Kako je jedne noći pred oluju gurao kontejner kog je vetar doveo nasred ulice. Kako smo stajali i pola sata pričali o zgradi čiji je ulaz bio ispisan grafitima. Kako jedan od grafita kaže: “You are on the right place, just wait!”. Drago mi je što je on svoje pravo mesto našao. A ja, ja i dalje čekam.
















