Klaustrofobija
Slobodna sam, nista me ne pritisce, mogu da izadjem vani, bilo gdje. Zasto se onda osjecam klaustrofobicno? Zasto osjecam da sam pritisnuta da ne mogu da se okrenem? Najgore od svega je sto ta prostorija u kojoj se cini da sam ima ogledala, pa mogu da vidim kako ostali se krecu, kako brz ritam vode, a ja ni milimetar. Pokusam da im se obratim, ne cuju me, vristim, lupam, a i dalje me ne cuje niko. Obrate se oni meni s vremena na vrijeme, kada valjda primjete da sam tu. Postave mi pokoje pitanje, bilo da je vezano za svakodnevicu ili su primjetili da nesto nije u redu, ali ne cuju moj odgovor. Onda se okrenu kao da nista nije ni bilo, i ponovo u svoj svijet, a ja ostanem u svojoj staklenoj sobi. Ne treba mi ni voda ni hrana, nista, samo da mi neko ubaci cekic, da mogu da izadjem, ne mogu vise ta trpim ovu klaustrofobiju.