Svi pričaju o nezaposlenosti, o ljudima koji ubijaju svoje dnevne sate, jedan po jedan, sporo ali nepovratno radeći ništ konkretno: šetnja, grad, vrt, kava dve pet eto već je šest, vrijeme za joint i serije. Oni su uglavnom ugodno, (pre)opušteno društvo s vrijednim znanjem o najnovijim torrentima i serijama. No nitko ne priča o ljudima koje je posao pretvorio u seronje i koliko smo samo mladih, nekad normalnih ljudi izgubili u marketingu, produkciji, PR-u ili manadžmentu pri Agrokoru? Zaposlene seronje je vrlo lako prepoznati; prvo, neprestano pričaju o poslu, o tome kako im je stresno jer su oni glavni u svom uredu, drugo, za ljude s kojima rade često govore da su retardirani i ne kuže stvari tako dobro kao što ih oni kuže, treće, s ljudima s kojima se nalaze, navode i ime i prezime da sugovorniku bude sasvim jasno da su oni redovni u društvu osoba koji su se mogu pojaviti na teveu, četvrto, sve je ‘njihovo’ jer oni odlučuju o svemu, peto, cinični su i često omalovažavaju bilo druge ljude, bilo cijelu zemlju i svoju struku u komepletu (jer su samo oni pametni i u Hrvatskoj je sve sranje) i šesto i najvažnije, zaposleni seronje procijenjuju druge ljude na temelju posla koji rade - to možete detektirati jer za poznanike pitaju: ‘Gdje je sad I.N.?’ Odgovorite li ovdje: štojaznam, doma, reže nokte; propali ste jer što zaposlenog seronju acctually zanima GDJE JE I.N. trenutno u društvenoj hijerarhiji? Dole, gore? Predvidljivo kao hollywoodski scenarij, zaposleni seronje ne mogu dobro završiti i uskoro će ostati bez onoga čega misle da ne mogu. I zato je bitno uvijek biti dobra i pristojna osoba :)
