Chasing Serenity @trazeci-spokoj - Tumblr Blog

Voljela si jesen

Teška je bila ta ljubav. Imao sam osjećaj da je, poput jeseni koju je obožavala, bila satkana od nečega što traje kratko, a ostavlja tragove za vječnost. Mnogi su pokušavali da mi objasne da život mora da ide dalje, da moram da pustim. Ali kako da pustim, a da ne uništim onaj dio sebe koji je volio? Taj isti dio koji i dalje, sa dolaskom prvog septembra, osjeti onu neopisivu težinu, kao da i zrak poprimi boju tvoje kose, boju kestena. Sjećam se i onog mirisa kiše u kombinaciji sa mirisom tvoje kože i toplinom koju sam osjećao u tvojim zagrljajima. Vrijeme je prolazilo, ali uspomene su ostale. Poput onih ptica, selica, koje su se vraćale svake jeseni, tako su se i uspomene vraćale meni. Iz nekog razloga, volim da ih se prisjećam. Možda zato što su jedini način da ostanem blizu tebe, da se vratim u ona vremena kad je cijeli svijet bio samo za nas. I bio je, je li?

Ne sjećam se tačnog momenta kad je sve postalo sivo. Možda onda kad si otišla? Ne, nije moglo biti tada. Možda sam počeo da gubim boju kad si, poput prve snježne pahulje, pala na zemlju, a ja sam te, uplašen da se ne otopiš, pustio da pobjegneš. Nisi znala da sam jedva čekao snijeg. A možda i jesi, samo si htjela da ga dočekamo odvojeno, da, bez obzira na sve, ipak dočekamo prvi snijeg. I dočekasmo. Ti si, pretpostavljam, dočekala prvi, dok sam ja čekao onaj drugi, pa treći... dok se potpuno nisam utopio u to sivilo. Ali, sivilo nije uvijek loša stvar. U tom sivom svijetu, pronašao sam i ono nešto divno. Onu tugu koju ne želim da pustim. Ne želim da te zaboravim, ne želim da budem sretan. Ako moja sreća znači zaborav, onda ne želim da budem sretan. Znam, zvuči sebično. Ali, zar nije ljubav sebična, pa čak i onda kad te nauči da budeš nesebičan?

Voljela si jesen. Ja sam volio tebe. Možda to nije ista stvar, ali za mene je to uvijek bilo jedno. Volio sam one tvoje crne uske hlače, one stare kožne čizme i onu crvenu jaknu. Sjećam se da si rekla da se u njoj osjećaš kao da si rođena u Parizu, a da ja izgledam kao da sam rođen za tebe. Tada si me poljubila. Ja sam se osjećao kao da sam se opet rodio. I jesam. Ponovno si me rodila. I to je ono za šta sam ti uvijek zahvalan. U onoj boli, nađem snagu. U onim mirisima kiše, nađem toplinu. U zlatnim vlasima, nađem tebe. Jesen dolazi i ti si tu, u mojim mislima, u svakoj kapi kiše, u svakom zlatnom listu. Možda je to ono što će pokrenuti ovaj sat, onu sekundu koju čekam, već godinama. Možda i snovi nekada nisu snovi. Možda je to samo tvoja poruka meni, poruka da si tu. Volio bih da pomislim da je tako. Je li to hrabrost? Ili je kukavičluk? Ne znam. Ne znam, samo znam da ti si jesen, a ja sam lišće koje pada. I čekam da me pokupiš.

Šta bi nebo reklo?

Nekad poželim da odem, da se sakrijem od svega pod okrilje neba gdje niko kročio nije. U tim trenucima, kada se stvarnost čini preteškom za podnijeti, maštam o mjestu gdje bih mogao biti sam sa svojim mislima, daleko od svega što me pritišće. Možda je to bijeg od odgovornosti, od očekivanja, od svih onih neizgovorenih riječi koje vise između mene i drugih. U tom okrilju neba, gdje je tišina apsolutna, mogao bih konačno čuti vlastite misli, osjetiti ritam svog disanja bez prekida. Kao ptica u letu, oslobođena svih ograničenja, lebdio bih iznad zemlje, promatrajući svijet odozgo, dok vjetar nježno miluje moje lice.

U takvim trenucima, shvatim koliko često zanemarujem sebe u pokušaju da zadovoljim druge. Živimo u društvu gdje se cijeni brzina, produktivnost, neprekidna komunikacija. Ali ja, ja čeznem za mirom, za povratkom prirodi, gdje bih mogao otkriti tko sam izvan svih tih uloga koje igram. Sanjam o livadama prekrivenim cvijećem, o mirisu svježine nakon kiše, o zvuku potoka koji teče bez žurbe. Na takvom mjestu, daleko od svih pogleda, mogao bih skinuti maske koje nosim, biti ranjiv bez straha od osude. U toj samoći, pronalazim hrabrost da se suočim sa svojim strahovima, da se pitam 'Ko sam ja kad niko ne gleda?'

Ali, vratiti se nazad uvijek je neizbježno. Svijet ne prestaje okretati se, obaveze ne nestaju, ljudi ne prestaju tražiti odgovore. Ipak, ti trenuci pod okriljem neba daju mi snagu da se vratim. Osjećam kako me preplavljuje mir, kao da sam napunio svoje unutarnje rezerve. Možda je to sve što nam treba - malo bijega, malo tišine, malo vremena da se sjetimo tko smo i zašto smo ovdje. Jer, na kraju dana, svi mi trebamo mjesto gdje možemo pobjeći, makar na trenutak, i osjetiti slobodu koju nam pruža neograničeno nebo. I tako, iako se vraćam stvarnosti, nosim sa sobom taj osjećaj slobode, taj mir koji sam pronašao, znajući da se uvijek mogu vratiti pod to okrilje neba gdje niko kročio nije.

Kome pišem, sebi ili tebi?

Zašto pišem? Razloga je nebrojeno mnogo. Međutim, mislim da je bolje pitanje kome pišem? Da li pišem sebi, ili pišem za druge? Prošlo mi je kroz misli, možda sam to pročitao negdje, da riječi mogu biti most između duša, ali i zidovi koji nas razdvajaju. U trenucima kad uzmem olovku ili sjednem za tastaturu, pitam se kome je namijenjeno ovo pismo? Da li su ovi redovi poziv u moje unutrašnje vrtove, gdje misli rastu kao divlje cvijeće, ili su to zidine iza kojih se skrivam? Dok pišem, oblikujem sebe iznova, svaki put ponovo, kao kipar koji pažljivo kleše kamen, nadajući se da će iz te grubosti izaći nešto lijepo. Da li pišem sebi, kao oblik terapije, da bih bolje razumio svoje strahove i nade? Ili pišem za nekoga ko će možda, samo možda, prepoznati dijelove svoje duše u mojim riječima? Pišući, ne znam uvijek odgovor, ali osjećam da je potreba da se izrazim veća od sumnje koja me muči.

Pišem jer je to način na koji se suočavam sa svijetom, sa sobom. Koliko puta sam ostao bez riječi u stvarnim razgovorima, koliko puta sam se povukao u tišinu, nesposoban da izgovorim ono što osjećam? Riječi na papiru su moja sigurnost, moj zaklon. Kroz pisanje pokušavam dokučiti ono neizrecivo, ono što leži između redova svakodnevnih razgovora. Ponekad se zapitam da li bi odnosi koje sam izgubio mogli biti spašeni riječima koje sada pišem. Da li bih mogao izgraditi mostove koje sam srušio svojim tišinama? Možda je to razlog zašto pišem, da bih pronašao put natrag ka ljudima koji su mi važni, da bih mogao reći 'Kako si?' bez straha, bez ustezanja. Pišem tebi, čitaoče, u nadi da ćemo zajedno pronaći odgovore na pitanja koja nas muče, da ćemo kroz ove riječi osjetiti bliskost koja nam nedostaje. Kako si? Kako se osjećaš dok čitaš ove redove? Možda ćemo zajedno otkriti nešto novo, nešto što će nam pomoći da bolje razumijemo sebe i svijet oko nas.

Pisanje je moj način da osjetim život, da se povežem sa sobom i drugima. Koliko puta smo morali preći isti put da bismo shvatili koliko smo zapravo živi? Koliko ljubavi je potrebno da osjetimo pravu snagu postojanja, koliko bola da bismo cijenili trenutke sreće? Kroz pisanje istražujem te granice, tražim odgovore na pitanja koja me muče. Pišem jer želim da moje riječi dotaknu nekoga, da budu svjetlost u tami, da pruže utjehu ili izazovu osmijeh. Pišući, nadam se da će neko prepoznati ljepotu u mojim mislima, da će osjetiti ono što ja osjećam, čak i ako smo miljama udaljeni. Pišem tebi, u nadi da ćeš u ovim riječima pronaći dio sebe, da ćemo kroz zajedničko iskustvo pisanja i čitanja pronaći smisao u našem postojanju. Kako se osjećaš dok čitaš ove riječi? Nadam se da ćeš osjetiti ono što ja osjećam, da ćeš pronaći utjehu i snagu u ovim redovima. Zašto pišem? Pišem da bih osjetio život, da bih pronašao sebe i tebe, da bismo zajedno otkrili ljepotu riječi i života.

Živim li?

Do koga je, ako nije do mene? U vlastitoj introspekciji posmatram sebe iz svih uglova, kao da sam opsjednut individualizmom. Ponekad pomislim kako oblikujem sebe svojim žuljanim rukama, kao da sam figura od gline, pa kao da se tješim, govorim sebi da je to razlog zašto se posmatram iz svake perspektive. Međutim, opet… zašto? Ako smo svi djela umjetnosti, onda kao takvi bi trebalo da se predstavljamo drugima. Sebe ne možemo vidjeti, a odraz u ogledalu je ionako iskrivljen. Za koga se čuvamo? Ko je ta osoba za koju se tako silno uređujemo? Ko god da je, nadam se da ima nježne ruke. Kada izreknem to, ne mislim na ruke koje nisu istkane žuljevima i ožiljcima. Postoji nježnost i u tome. Nježnost je lagan dodir preko lica putem kojeg osjećamo bliskost, pronalazimo smisao u egzistiranju, osjetimo zahvalnost. Žuljevi i ožiljci mogu biti nježniji od onih blagih netaknutih ručica.

Zamislim se tako, pa dođem do spoznaje koliko sam odnosa uništio svojim tišinama, neizgovorenim riječim, okretanjem leđa i odlascima. Prijaju mi ljudi, ali se ne dopadam sam sebi kad sam sa njima. Oprosti mi što ti nisam pisao, što te nisam češće pitao 'Kako si?'. Nedostaje mi svjesnosti da drugi nisu poput mene. Ja sam vagabundo sa riječima koji spretno izbjegava odgovor na pitanje koje počinje sa 'Kako', a završava na '...si?' Ne pronalazim utočište u tom odgovoru. Ali drugi nisu poput mene. Možda bih trebao češće da ti postavljam to pitanje, jer možda kroz njega i sam uspijem prevagnuti, pa ga odgovoriti sebi. S time, želio bih tebi čitaoče da postavim jedno intimno pitanje. Kako si? Što se mene tiče… Izvini, kako si?

Kaže jedan stih, 'Ne plašim se življenja, želim osjetiti da sam živ.' Pa pomislih, kolika je dužina tog puta? Koliko puta je potrebno da pređemo da bi mogli sebi reći da se osjećamo živima, da nismo samo efemerno koje ispunjava ovu ljusku koju nazivaju 'kost i koža'? Koliko ljubavi je poželjno da pružimo, ali i osjetimo da bismo za sebe mogli reći da smo živi? Sa koliko ravnodušnosti, kako tuđe, tako i naše, se moramo suočiti, da bismo bili živi? Oh, da ti barem u životu značim jednu desetinu koliko si ti meni potrebna da bih se osjetio živim. Ovako, primoran sam da tražim alternativne načine. Možda je to korijen svih mojih potraga i lutanja. Poželim da me dotakneš tim žuljanim dlanovima koji znaju poraze, i zbog kojih prezirem one koji su ih učinili takvima. Ali opet, tako mi prijaju, tvoji nježni dlanovi. Neka sam proklet, ali razmišljam o duhovima prošlosti zbog kojih ne mogu biti tvoj, o nekadašnjim efernim silama koje su ti poljuljale vjeru u ljubav. A tako bih volio biti onaj koji će ti je vratiti, koji će ti je pružiti nazad sa cijelim mojim bićem. Evo, držim moj život na dlanu i pružam ti ga sa svime onim što jesam, što sam bio i što mogu biti. A od tebe želim samo jedno. Ispuni mi želju, ne dopusti da besciljno lutam, udovolji mojoj sebičnosti i prihvati me, jer samo tako… samo tako mogu osjetiti da sam živ.

Ja sam kraj ili početak.

Mračni hodnici moje podsvijesti. Nema čestica svjetlosti. Samo tmina, tama koja me vuče sve dublje i dublje u beznađe. Vodi me u beskraj. A koraci su teški. Osjećam da padam, lutam stazama ludila, ali ne vidim kraj. Ne osjećam potrebu da riskiram, ali podsvijest se igra sa mnom. Psihološke igre u kojima ne poznajem pravila. Možda i ne postoje. Ne znam. Znam da gubim. Svake sekunde, minute sve više gubim. Propadam dolje. Nešto me vuče, ali ne znam što. Možda je i bolje. Možda je bolje pobjeći od stvarnosti, zatvoriti se u vlastiti um i zaključati. Ne puštati nikoga unutra i ne izlaziti van.

Dolazim do vrata ispod kojih dopire svjetlost do mojih nožnih prstiju, noktiju. Hvatajući zahrđalu bravu, okrećem je. Lagano otvaram vrata i provirujem. Ništa. Niti jedan atom svjetla. Opet tmina. Ali opet, osjećam potrebu da uđem unutra. Obična prostorija. Jedan malen, jedva primjetan prozor zbog crne, prozirne zavjese koja ga pokriva. Otvoren je. Hladan vjetar vješto tjera zavjese na ples, a one kao da rado pristaju na to. Ne znam. Sve je to neobično. Osjećam da se netko nalazi u prostoriji, ali istovremeno zjenica mog oka ne vidi. S naporom okrećem glavu i upućujem pogled prema dnu prostorije. Pokušavam percipirati što se nalazi. Dječak skučen u kutu sa kapuljačom na glavi. Bilo mi je čudno. Osoba. Osoba se nalazi tu. Odlučim mu prići. Ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. Mišići me izdaju. Skupljam snagu, ali ne uspijevam. Nešto nije u redu. Osjećam to. Još jednom uputim pogled prema klincu, ali ne vidim ga. Nije više tu. Nestao je, iščeznuo. Ne shvaćam. Da li se to samo um igra sa mnom?

Odjednom, kao ektoplazma, dječak je ponovno tu. I prilazi mi. Koraci se čuju, odjekuju praznim hodnicima mog uma, moje psihe. Korak po korak. Ispred mene je. Diže glavu, skida kapuljaču i gleda me. Gleda me suznim, smeđim očima. Posmatram i ja njega. Osjećam njegovu patnju, njegovu bol, njegove muke i tegobe. To sam ja. Ne shvaćam kako, ali u tom trenutku sam ugledao sebe. Mlađeg sebe. Znatno mlađeg. Jedna suza se probija kroz očne kapke, donji niz trepavica i lagano klizi niz obraze. Osjećam hladnoću. Ne znam da li je to od patnje, tuge i boli ili od vjetra koji diže i spušta zastore udarajući blago u kožu mog lica. Probija se do kostiju. Padam na koljena. Lagano hvatam dječaka i grlim ga. Prošlost me izjeda. Razara mi um. Da li sam bitan kome, svijetu, civilizaciji, ljudima, "prijateljima"? Ne znam. Osjećam se kao neutralni višak. Možda je i bolje tako. Možda i nije. Tješim se da će biti bolje, ali neće. Činjenice me uništavaju. Ne mogu se suočiti s njima.

Dječak lagano spušta glavu, dolazi do ušne školjke i tiho mi šapuće: "Bit’ će bolje. Ne nadaj se. Nedostaje ti samo spoznaja." Dižem glavu, ali nema ga. Nestao je. Spoznaja? Bit’ će bolje? Nisam siguran, ali ipak se u meni još uvijek nalazi čestica nade, negdje duboko. Iako se ne bih trebao nadati, ne više, ipak se nadam. I živim s beskrajnim saznanjem da ću se pokajati. Upravo zbog toga.

Zarez je primoran da bude tačka?

Pročitah nedavno jednu izjavu koja kaže da se možda možemo promijeniti bez da nestanemo, da sačekamo oluju i prođemo kroz nju. Nakon oluje, možemo shvatiti da smo još uvijek živi. Iskreno, razmišljam o tome. Da li je to hrabrost? Ostati i suočiti se sa onim što nam dolazi? Ali možda ne želim da budem hrabar. Možda ponekad poželim da budem efemeran kako bih bar na momenat bio bliži onima koji su tu duhom sa nama. A datumi prolaze i dolaze. S datumima dolaze i snovi, dolaze mirisi koji me podsjećaju na tebe. I tako, datumi prođu, ali mirisi ostanu u meni. Sa datumima me i uspomene nakratko napuste, kao da i one znaju da su teške, da zbog njih nisam u stanju da dišem. Pa me napuste, hvala im. Pogledam mamu, i tad shvatih da nisu oči ogledalo duše. Suze su. Takođe spoznah još nešto. Ponekad, kada nam ponude nježnost, to nam se čini kao dokaz da smo uništeni.

Moram da priznam, vrijeme je stalo te godine. Kao da sam ostao u tom momentu, u toj sekundi, i još uvijek čekam da sat otkuca sljedeću sekundu. Ali ništa. Mislim na posljednji dan kada sam te vidio, kao da je tada sve izgubilo boju. Ptice koje su dolazile na onaj orah ispred kuće, one tvoje ruže o kojima se i danas brinem, čempresi koji su se uzdizali kao divovi. Svijet je postao siv. Nikome to nisam mogao reći. Ne znam pokazati emocije… ili ne želim, ne znam. Poželio sam da dišem. Nisam dugo. Možda ne želim da pustim ovu bol jer bi to značilo da puštam tebe, da se opraštam sa ljudskim dijelom mene koji si uzgajala i oblikovala. Kaže Egziperi, 'Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.' Ja sam ta ruža, bakice. U toj boli koju osjetim kada da se prisjetim tebe, pronađem i snagu za novi korak. Iako se još uvijek nadam da će sat otkucati sljedeću sekundu.

Kažu mi neki da ne postoji drugi svijet, da se nećemo ponovo sresti. Pitam sebe, kako mogu? Aplaudiram im na toj hrabrosti. Ja ne mogu. Nazovi to kukavičlukom, ali pomisao da ćemo se opet nekada vidjeti… I to je smisao za nekoga. Želim da budem bolja osoba, želim da me pogledaš i da pomisliš kako utrošeno vrijeme na tvoju ružu nije uzaludno. Možda će ona sekunda otkucati kada se ponovo sretnemo, tamo negdje. Možda samo nastavimo tamo gdje smo stali. Ti me pitaš da li želim doručak dok ti prepričavam reprizni sadržaj indijske serije. Najdivnija jutra propraćena mirisom čaja ubranog iz tvog vrta uz tvoj ispečeni, hrskavi hljeb za koji smo govorili da je lijep kao 'duša', dok nas cvrkut ptica podsjeća gdje je dom. Ponestaje mi riječi. Ne znam kako, jer sam o tebi uvijek mogao pisati. Kao i uvijek, suzdržavam se da ne pokažem bol pred mamom. Ali osjeti. Valjda na to misle kada kažu da ljudi dijele bol. Ipak, to je nešto što ne mogu da podnesem. To je moja granica. U mračnoj prostoriji se teško suočiti sa sobom. Iz tog razloga, želim ti laku noć, bakice najumiljatija. Za kraj, želim da postavim pitanje. Nije li to najtužnija stvar na svijetu, mama? Zarez je primoran da bude tačka?