Koliko ima od Sarajeva do Beograda?
02:25 sati ujutro. Ako biste kojim slučajem prolazili u ta doba Titovom ulicom i podigli pogled ka gore, vidjeli bi ste kako su sva svjetla pogašena i sve roletne spuštene, ali na tom jednom desetom balkonu vidio se jasno žar cigarete i mršava ruka djevojke koja svakih 40 sekundi sa usana pusti dim zatvorenih očiju. To je bila Milica. Milica se za par sati mora vratiti za Beograd iz Sarajeva. Sve je spakovala, sve svoje crne majice i svoje dvije i njegove tri dukserice i jednu kremu i maskaru što je zvala “šminkom”, spkovala je i dva para starki i jedne sandale, ponijela je čak i dva pakovanja bosanskih kolača što joj je spremila starija komšinica koja je živjela preko puta njegovog stana. U taj mali kofer uspjela je nekako sve složiti. Ali, znala je Milica šta ponijeti ne može. Znala je da on tu ostaje, i on i njegovo prokleto Sarajevo.
- Što baš ja, što baš u ovaj grad?! Je li mogao neki drugi, pa makar na kraj sveta da bude lakše bi mi bilo nego ovako! Alo, bre, čuješ ti mene?! - jecala je Milica obraćajući se vjerojatno Bogu ili u šta god da je vjerovala da je spojilo njeno srce sa Sarajevom i Mahirom.
Mahir je sjedio u sobi, u potpunom mraku i tišini, i razmišljao o istim stvarima kao i ona. Samo on to nije smio pokazati pred njom. Oboje su znali od početka šta sve ovo znači i koliki teret će morati skupa nositi. I nije ovo prvi rastanak, bilo je toga i u Beogradu i u Sarajevu, samo, vrijeme je učinilo svoje, učinilo je to da dva stranca koja su igrom slučaja podijelili taksi od Knez Mihailove do kafane “Proljeće”, završe godinu i 7 mjeseci skupa rastajući se ko zna koji put jer nakon izvijesnog vremena, uvijek dođe i rastanak.
Izašao je na balkon prilazeći joj nečujno i ljubeći joj prvo rame, pa vrat, pa obraz, da bi na kraju skončao na njenim pamučnim usnama i poželio da taj trenutak traje do beskonačnosti. Onda se odmakao i pogledao joj u oči u kojima su se lomila svijetla grada i mjesečine.
- Ja ne mogu više Mahire, izluđuje me pomisao da ćemo opet biti razdvojeni, ne znam više šta da radim, boli me i srce i duša. Znaš li ti čoveče koliko je kilometara između Sarajeva i Beograda?
- Ma de bona nije to ništa, to ti je haman “prepišaj hoda”. - smješkao se Mahir
- Čega bre? Šta ti to beše prvi put čujem?
- Vidiš onaj dole pješački prelaz između banke i onog butika? Eh, to ti je prepišaj hoda.
- A ja sam pomislila da sam konačno sve vaše fraze čula…. E moj Mahire, da je barem toliko… - reče Milica i stegnu ga rukama oko vrata kao da joj ga neko u tom trenutku otima.
Dvije sedmice nakon što se vratila u Beograd, Mahiru je stiglo pismo/razglednica od nje.
“Iako si mi pokušao objasniti, i dalje mi nije bilo jasno šta je to prepišaj hoda. Trebalo mi je malo duže, ali izgleda da sam shvatila. To je mjerna jedinica za udaljenost dva srca koja kucaju, dve duše koje isto dišu, dve glave koje isto razmišljaju. A u našem slučaju, to je malo, to je ništa. Zažmuri i tu sam.”
I ako i sekunde vjerujete u iskrenu, pravu ljubav, povjerovati ćete mi da se narednog momenta oglasilo zvono na Mahirovim vratima stana, a iza njh je stajala ni manje ni više nego Milica…
