Dijelovi

Svaki dio je djelić mene. Svaki djelić je neko. Svako neko je zapravo ono što jesam ja. Ono što jesam ja su zapravo oni. Ono što su oni su zapravo i ono što sam ja. Svi smo isti, dal' ovako ili onako, ili na kraju krajeva pred Bogom.

[adothecoke]

Stari fazon ^^

Dani idu, idemo i mi. Dan za danom, stari se. Nije to neki fazon; ostariti. Fazon je zapravo s kim ostariti. Meni nije problem ostariti, da li samom ili sa nekim. To mi ne garantuje sreću, kao ni njoj sreću, ali ostariti s nekim koga voliš, vjeruj, sreća je neizbježna. Meni nije bitno ostariti, ili to što će ona ostariti jer, kao onog dana kad sam je upoznao, uvijek će mi biti ista, znaš, kao mala djevojčica, veselog osmijeha, krupnih očiju, koje se presijavaju, neka čudna igra, vesela, u njenim očima. Kad te gleda, gledate sa strahom i nevinim pogledom malog djeteta, baš te, vesele djevojčice, koji govori : „  Ja sam ti početak, ja sam ti sve, ja sam ti i kraj.“ Nije to strašno jer mi se to sviđa. Uvijek ću se praviti, toj djevojčici, da sam pao na taj njen, dječiji pogled. Zapravo, sad kad razmislim, i jesam pao… hehehe.. Pa neka sam jer sam znao zašto ću i znam zašto sam. Ne žalim. Ali vjeruj, ne želiš ga vidjeti drugačijeg. Žensko je to, druže; žensko. Zna to i ugristi, ali neće, jer te voli, ali nećeš ni ti pogriješiti, jer je voliš.

I, tako, ide taj fazon sa starenjem. Mora se ostariti, ali biraj s kim ćeš ostariti. Ja sam sebi odabrao i jedva čekam da s njom ostarim, sa tom djevojčicom, koja i kad bude starica, znaš, onako iznemogla od života i sudbine, ali praveći se da je slabašna, baš iz tog razloga da bismo i po stare dane išli pod ruku, kao i blesavi par za rukicu vodan. I vjeruj, i ta starica, koja će te i po stare dane voljeti, meni će uvijek biti ta djevojčica, samo sad smo u već starom fazonu, znaš ostarili. Ne smeta njoj, ne smeta meni. Teško će mi se biti rastati od te starice-djevojčice, onih veselih očiju, ali nije to strašno. Ko prvi ode na malo duži san, neće ni drugo dugo izdržati; čekaćemo se raširenih ruku, da li ja ili ona; ja, opet isti tip, vječita budala, njoj zanimljiva, koji čeka svoju djevojčicu, onako prestrašenu da m pribjegne zagrljaju ili ona mene, djevojčica, krupnih očiju, koja me čeka..

By Ado S. for E!

[adothecoke]

Smrt je istina da je ovaj život lažan.

By me

[adothecoke]

#blueberry #borovnice #njam_njam ^^

[adothecoke]

#back_to_the_childhood Feeel is more great when people appreciate it. ^^ :)

[adothecoke]

" Riječi su emocije prošlosti i otisak nas ali nikad ne govore vječno. "

My wired mind by me.

[adothecoke]

Svako živo biće ima dušu. Nemoj ići daleko. Budi tu, blizu, da i ja živim. By me A.S.

[adothecoke]

Život je čudan. Samo se treba dobro naspavati. :)

By me

[adothecoke]

Kao moja mati

Imaš curu? - Ne, nemam. Čuj ? Nemaš? Što? - Heh.. Zanimljivo je sve te neke stvari prolaziti i probati ali ja bih djevojku za ženiti. Ne bilo kakvu. Bar da bude kao moja mati. Ne mora biti više, a Boga mi ni manje. Čuj? Što? - Znaš, da me voli, čuva, pazi. Da me bodri. Na svoju ruku data. Žena koja nije dala nikad nikome pardona kada bi joj neko zjenice dirao. Nikad nije zapitkivala, kad sam odrastao, zašto neke stvari, već je tu bila za mene i krenula bi za mnom, mojim idejama, pa makar i na dno. Držala se, kao stijena. Znala je gdje je uložila. Nije se nikad bojala. Pa šta je sad? Šta čekaš? - Heh, nisam još takvu upoznao.

[adothecoke]

Torta i svijećica ..

Ne, nije ništa slatko. Nije neko veselje. Označava starost i radostan dan ali…

Ne bojim se smrti, već se bojim da neću proživjeti dovoljno da smrt bude samo čin prirode, i vrh svega toga.

Bojim se da neću proživjeti život sa nekim i da smrt, tako jedinstvena i pusta, ne bude šlag.

Bojim se da jednog dan budem imao više svjećica na torti nego same torte; sam.

Život je igra, po njegovim pravilima. Teško je igrati tuđu igru. Igraću po njegovim pravilima, svojim metodama; Zasad sam.. :)

[adothecoke]

Knjiga

Ne, ne pomišljaj da volim čitati. Volim istraživati i čitati zanimljivo. Čitati? Teško, vrlo teško. Polahko.. 

Uvest ću te u priču, pa onda ćeš razumjeti.

Ima jedna cura. Nisam siguran za njeno ime. Tek sam je upoznao neki dan. Čudna je.

Obična cura, kao knjiga, ali zanimljiva, kao knjiga; zanimljive priče. Ne možeš je cijeniti po koricama. Ako je budem cijenio po koricama, onda, mogu samo reći da je lijepa.

Njene stranice, nje, same knjige, vrlo su čudnovate. Stoji vrlo teška priča. Stranice su zaista požutjele. Ne od čitanja. Požutjele su od života, životnih događaja i životnih prepreka.

Slučajno sam je našao. Otvorila se sama.

Ja sam inače lik koji ne voli čitati knjige ali ako mi se svidi prvih 5 stranica, onda me nešto vuče da je pročitam do kraja. Takva je i ova knjiga bila. „Daj još..“ – sama je govorila.

Otvorivši se sama, teškim slovima, i vrlo krupnim fontovima mi je sama pričala svoju priču.

Naravno, ostavljajući me bez teksta. Želio sam još. Ne, nisam proklet već interesovala me je.

No, to ti je vrlo čudna knjiga. Otvorila se sama i sama se zatvorila. Nit' se da otvoriti, nit' se da čitati, a kamoli uzeti u ruke..heh.

Teško štivo. Ali zatvoreno. No, ima film o toj knjizi. Ali, znaš, ne gleda mi se. Ipak je to nečija vizija, dojam i utisak o toj knjizi pretočeno u film. Ja želim da pročitam tu knjigu, ali kako?

Rekao bih naglas kakva je ta knjiga ali ne želim da mi neko okrene moj svemir u meni time što će je sebi predočiti kao i ja. Ne, ne. To bi me vjerovatno koštalo.

Odgledao bih taj film ali to je bezvrijedno kad ja ne mogu sam sebi da stvorim potpunu sliku o njoj.

Vjeruj, knjiga je knjiga. Uvijek je sebi možeš predočiti na hiljade načina, snova, događaja i likova. Kao kad sanjariš u budnom stanju. Ponekad završi kako želiš pa nabaciš „kez“ od uha do uha ili budeš „poklopljen“ vazdan.

 Film je već ispričana priča; mašta nekog. Film se ne može promijeniti jer sve što je i u knjizi ali ne daje uzbuđenje kao knjiga.

U nedoumici sam. Knjiga mi se ne da, film mi se servira, a ja želim još..

  By Ado S. 

[adothecoke]

Čovjek sa klupe

Ja kao osoba koja voli da šeta, istražuje i da hoda kao luda ovim svijetom, onako, razmišljam i gledam stvari oko sebe; posmatram.

Ponekad onako zalutam i sjednem na klupu, onako „ šanerski“, noge gdje bi se trebalo sjesti, a svojom guz'com na naslonjač i odlutam. To mi je uvijek onako drago; Posmatrati.

I tako, sjedim, razmišljam, ponekad se onako osmjehnem i nastavim. Malo čudno  za mene, za osobu, koja živi punim plućima, ali opet, sjedim kao „šaner“ i gledam sve te ljude, onako, u tim trenutcima, zaneseni svojim trenutkom, svojim ciljem i brigom, negdje žure i smjehulje se. Ja, vidiš, ponekad se osmijehnem jer posmatram. Kad bi ljudi znali čemu se osmjehnem u tom trenutku, i oni bi, ali kad bi znali da iza tog trenutka stoji drugi smjehuljak, pun onako tuge, ne znam da li bi se nasmijali, ali ja svakako opet bih; jer posmatram.

Posmatram sve ljude ali pogotovo sve te prelijepe, Bogom dane, djevojke.

Gledam ih i smijem se jer ni jedna nije slična mojoj: kao ni obično pero peru pauna.

Ne smijem reći, nikome, kakva je, jer uistinu, bojim se, da ako kažem ono što vidim, da će je i drugi vidjeti kao ja, pa mi je ukrasti, iz mojih misli i onda ostah bez nje, jer vjeruj mi, od nje ti zastaje dah, pa zato sâm sebi samo mogu reći: Nema joj slične.

 Zato samo posmatram. Strah me je i reći; posmatram.

To bi bio taj, čudni, povremeni smjehuljak, namijenjen samo meni, ili njoj.

Onaj, tužni, je namijenjen samo meni. Zato samo posmatram. Ona, druže, ne pripada meni, ali je opet taj tužni smjehuljak sa osmijehom sreće namijenjen meni jer posmatram.

Ko zna, dok tako „šanerski“ sjedim, razmišljam,  odnijet svojim smjehuljkom, ona naiđe…

Ko zna, sem Boga, možda naiđe nova misao za nju i opet ti smjehuljci, posmatrajući nju, među tim ljudima, zanesenim njihovim mislima, zanosima i žurbom; kao i ona sam.. :)

[adothecoke]

Pogrešno vrijeme

Uvijek sam se pitao : "Zašto baš ja?! " 

Nisam nikad ni otkrio ali valjda je to ta sudbina. 

Znaš, nikad se nismo uspjeli sresti...Nikad. Godinama smo tu, u istom gradu u istom krugu ali nikad, baš nikad se nismo mogli sresti.

Valjda je razlog što je ona živjela za jučer a ja za sutra; u nadi da ću je sresti. O danas ni riječi nije bilo. Jučer je njoj danas, a danas je meni jučer ili jednostavno, danas je njoj sutra a meni je danas već odavno bilo jučer. Sutra za mene je već bilo ono danas. Uvijek mi je bježala; da li u vremenu, da li u koracima.

A ja sam se uvijek pitao, i jučer, i danas i sutra pitao što se ne možemo sresti..heh.. Odogovor je bio tu : Nije nam suđeno. ^^ I opet ostaje pitanje :

Ko kome bježi? da li Danas sutra, ili jučer danas ili Sutra od jučer? 

[adothecoke]

Jednog dana ćemo se mimoići. Uzdah će mi pozdrav biti, a kanula suza ono što mi je ostalo.

[adothecoke]

American dream

Nekako uvijek sanjam da ostarim sa curom, mojih ideala, da mi postane žena i majka moje djece, i da imamo tipične porodične slike i naravno slika sa neke Gala večeri na kojoj plešemo zajedno. Ona u njoj dragoj odjeći a ja u odijelo, držim je za struk, ona mene za vrat i slobodnim rukama se njišemo, tamo-vamo.

Također, volio bih i ovakvu jednu : Nedjelja, ona i ja, ljeto, ona u suknjici i nekom maicom sa crvenim šarama(cvjetovima) ili nešto tako veselo, a ja u plavim džins farmericama, sa bijelom maicom i bijelim patikama i lagano držeći se za ruke šetamo i u jednom datom koraku se slatko ljubimo. Znaš, tipična nedjelja u Americi.

[adothecoke]

Nešto kao ti, ili ja.. :)

A šta ćeš. Ako nećeš da budeš osobina ličnosti onda budi lična osobina ; nečeg, nekog. :) 

[adothecoke]

Bol

Bol je svakom na njegov način poznata ali je svi zovemo istim imenom..