Retrospektiva ‘20
Toliko sam zapostavila ovaj blog... Jeste prošla godina bila sr**e, ali ipak to nije izgovor. Materijala ima, a motivacije slabo. Jednom mesečno zaista nije puno, i nije mi zbog drugih (ako neko čita javite se, hello!) nego prvenstveno ovo pišem za sebe, jer volim da se osvrnem na ove beleške, uporedim sa prošlim sezonama.
Valjda sam završila ovaj self pity party, i da se vratim temi! Tema je retrospektiva druge polovine 2020 (ukrala ideju od floradele https://floradela.com/moja-basta-letojesen-2020/).
Krajem juna, počele su stidljivo prve dalije, scabiose i larkspur koji su inače bili divni, winter sowing se isplatio u oba slučaja. Kreću i prvi cvetovi gaure i verbene, ove dve biljke su toliko zahvalne i ne znam više koliko puta ću da trubim da ih zaista morate imati u bašti.
U jednom momentu krajem jula, delovi bašte su izgledali kao da je jesen stigla.
Uspela sam da odgojim rhodociton iz semena, dugo mi je bio na wish listi. Nažalost moj jadničak je trajao kratko, očigledno nije bio zadovoljan tretmanom u visećim saksijama (koje su se po letnjoj žezi često isušile potpuno), ali ipak me obradovao sa par cvetića. Vredelo je.
Početak avgusta i dalije kreću punom parom, pridružuju se i kosmosi. Procvetala mi i prva hajdučka trava iz winter sowing ture, pastelne nijanse su me oduševile pa sam na jesen posejala još i lepo napreduju.
Još jedan eksperiment prošle godine je bio leptirasti grašak Clitoria ternaeta. Biljke su lepo krenule ali nakon što sam ih prebacila u baštu su jednostavno stale, par cvetova svega bilo, suzdržavala sam se da ih berem jer sam htela barem seme da sačuvam za sledeću godinu, i to je bilo jedva. Navodno ih treba zalivati svaki dan kada su letnje žege. jednu od biljaka smo mama i ja izvadile u saksiju na kraju sezone da je pokušamo sačuvati preko zime, jer je leptirasti grašak trajnica u južnim krajevima odakle potiče. Videćemo da li će nam uspeti!
U avgustu se razgoropadila smeđooka Suzama (rudbeckia triloba) a pored nje ne zaostaje brazilska verbena (verbena bonariensis), žuto ljubičastom duetu se pridružila i gaura Summer Breeze.
Početkom septembra u drugoj bašti (kod mame) je sve gorelo u žuto, crvenim i oranž tonovima. Rudbekia i helenium su vatrena kombinacija. Kreće sa jesenjom setvom digitalisa, a malo kasnije sejem i larkspur, orlayu, kandilicu, daru, skabiosu...
Sredinom septembra su krenule sa cvetanjem i japanske anemone. Dugo sam patila što nisam mogla da ih imam, ali ne ide na pesku, tek u ovoj bašti gde je glinovito i vlažno rastu kao pomahnitale i šire se na moju neizmernu sreću.
Početak oktobra i imam toliko dalija da najzad mogu da se igram sa aranžiranjem. Cvetaju mi najzad i dugo očekivane Watying Mathilda dalije.
Rudbekia polako posustaje, ali je i dalje zanimljiva sa crnim lopticama koje su ostale nakon otpalih latica. Cardiospermum koji se sam rasejao se dokopao sunca i polako protkao svoje nežne grane i oktio verbenu i rubekiu zelenim lampionima. Gaura i anemone i dalje ne posustaju. Sejem ukrasni grašak.
Pred kraj oktobra uvlači se u vazduh neki nemir jer se neizbežno bliži kraj sezone, i svaki dan bez mraza je dobitak jer još uvek mogu nabrati naramak dalija koje kao da tek sada žele da cvetaju ludo.
Početak novembra, sadim lukovice lala, narcisa, patuljastih irisa, krokusa i muskarija. Patuljaste irise sam morala da jurim ponovo, ali zahvaljujući divnim ljudima sa IG koji su mi dojavili i drugarici koja je otišla da ih kupi proleće neće propasti! I dok lukovice ušuškane čekaju svoje momenat, bašta posustaje. Tu i tamo koji cvet anemona, scabiose, dalije koje sam uspela sačuvati zahvaljujući mojoj mami jer ih prekrila najlonom kada je naišao prvi mraz.
Sezona je trajala dugo, ali kobni mraz je morao naići i početkom decembra je bašta otišla u zimski san.












