Do I chase the night or does the night chase me?

Discoholic 🪩
Today's Document
No title available

shark vs the universe

#extradirty
Aqua Utopia|海の底で記憶を紡ぐ

Game Changer & Make Some Noise
Lint Roller? I Barely Know Her
No title available
Cookie Run:Kingdom Official!
macklin celebrini has autism

gracie abrams
Show & Tell

Andulka
Mike Driver
Xuebing Du

tannertan36
noise dept.

Kiana Khansmith
let's talk about Bridgerton tea, my ask is open
seen from United States

seen from Congo - Brazzaville

seen from Nepal
seen from Mexico

seen from Malaysia

seen from Türkiye
seen from United Kingdom
seen from United States

seen from United States

seen from United States

seen from Philippines
seen from Bangladesh
seen from Bangladesh

seen from Morocco

seen from United States

seen from Australia

seen from Morocco
seen from United States
seen from United States
seen from Italy
@brisanjapisanja
Do I chase the night or does the night chase me?
TIŠINA Kad god odem na rijeku sjetim se Virginije Wolf i kako je ušetala u vodu kao u predsoblje čežnje. Volim teoriju po kojoj nijedna rijeka nema ušće i da su sve rijeke zapravo jedna ista rijeka i da su jedno s morima. Kopno je prostor skrivenih rijeka i mora. Mi plutamo nad hodnicima punim vode. Volim zvuk, koji stvara kamen kad dotakne vodu i mali procjep, koji se, samo na trenutak, stvori na njenoj površini i koji mi omogućava da zavirim u drevnu tajnu tišine koju, poput prstiju kipara, oblikuje sva ta neprekidna voda.
Marko Tomaš
LJETO PROVODIM S DJEVOJKOM Ljeto provodim s djevojkom koja roni i roneći skuplja Petrove uši. Onda ih zatakne za masku za ronjenje ogrebu je, kasnije ima krvi u kosi, sunce tamo i bik u koridi, ljeto provodim s takvom djevojkom. Moj se strah spušta niz njeno tijelo kao velika i otrovna suza, ona se izvine i strese ruke u blagost podneva, neka nas ovdje, neka nas pod stablima, zemlja se ionako presporo okreće. Ljeto provodim s djevojkom koja pije bijelu kavu u sumrak dok se ja razdvajam od sebe, teško, kao listovi indigo papira, sjeća li se itko tih listova, mene zaprema vrijeme koje je prošlo i puno nemušte budućnosti, ali sad ja provodim ljeto, ljeto s djevojkom koja roni tako skladno da se dopada ribama. Svuda je okolo pustinja, svuda su okolo suhe usnice, vidi kako pada sve bez oslonca, kako pada sve nepridržano, i moja ruka pada, gdje, nego u u svoje sljepilo. Ljeto provodim s djevojkom to mnogo govori o meni, stalno smo zajedno i stalno negdje idemo, odajemo sve dojmove. Pa i onaj o sreći.
Ivica Prtenjača
O ZAVIČAJU Zavičaj radi samo u srpnju i kolovozu. Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim. Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti - uvjetno. Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata. Zavičaj je naivan. Utrapi mu se tko god stigne. Zavičaj ima skroman glazbeni ukus. Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem. Zavičaj ima kvadraturu vikendice. Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena. Zavičaj na putu. Zavičajem protiv zavičaja.
Arsen Dedić
KOZMIČKI EKSPRES ne žuri se ali ne budi spora imaš pet minuta do Glavnog kolodvora ja te čekam u vlaku za Babilon London, Pariz Uran, Neptun, Pluton suha hrana ti ne treba padat će nam mana s neba nosim bocu vina gitaru bez žica putopisne uspavanke pjevat će nam željeznica karta ti je nepovratna presjedanja delikatna s fluidnim planom puta lokomotiva nek zaluta transsibirska noć je duga bogu dane krade pruga katolička krivnja više nema bremena dobri vrag za svakog lako nađe vremena kroz slojeve atmosfere tunelima nema kraja tko još broji zavoje na trasi do raja? ako hoćeš rukohvat uvijek sam ti nadohvat bacaš novčić sreća bira odredišta jalova je žudnja pokora bez čistilišta miču ti se granice samo slijedi tračnice nisu krute kako ti se čini vidiš da se ljube u daljini dodirnut ćemo obzor ne moramo stati vozi preko ruba nemoj odustati strepiš gdje nas čeka iskrcaj? dok smo u orbiti priča nema kraj jurimo kroz postaje svijet za nama ostaje nad slomljenom štiklom na peronu rida pradavno pokojna kraljica Semiramida
Vlatka Valentić, Sad sam puno mlađa, 2019.
Razlika između onog što sanjam i stvarnosti postoji samo u knjigama koje držim u kupaonici. Sve drugo je neodvojivo. Da nisam to što jesam bila bih isto to.
Suzana Matić, Usnena predaja
Što je važno ovoga ljeta važno je proći kroz tunel u snu, pokraj golih brda ne osjetiti samoću. važno je imati kratke noge i skupiti ih pod sjedalo u busu, bez srama zasliniti na ramenu nekom nepoznatom, važno je da putnički san bude dublji i jači od pristojnosti. važno je skinuti majicu, imati obrijano ispod ruku i dezodorans bez alkohola. važno je na kožu prije polaska nakapati malo pačulija, uz njegov se miris, kažu, prošlost otpušta bez žaljenja. važno je ne nositi previše literature, ograničiti se na dvije, tri knjige, jednu s pjesmama, jedan roman i jedno još nešto, mini eseje o magiji, nešto u čemu se uživa, nešto o zvijezdama, o dobrim proroštvima koja volimo čuti. važno je završiti s maglom, s obavezama i plaćanjima, otkazati susrete, to je najvažnije, posebno one na koje se ide s pola srca. važno je prebaciti se preko mosta, i još nekako izdržati rotiranje vjetroelektrana, što prije stići nekud gdje je ribarnica oprana već u podne. važno je stići na jutarnje trajekte. važno je da ostanemo zdravi, da ove godine ne umre nitko od rodbine, da imamo jedno mirno i tromo ljeto, da ne plačem po otočkim grobljima, kao lani, kad smo u Komiži uz cvrčke ispratili tetu. važno je da ostanemo mirni, da planovi padnu u drugi plan, da se ukrcam na prugu za otok, pomilujem loze koje spavaju u pijesku. vazno je ostati dovoljno dugo da plavo zračenje do kraja rasturi zimski kod.
Sanja Baković, Plovna mjesta, 2016.
Na taj otok neće, ni danju ni noću, ići nikakav brod: neće se moći doći. Tako će biti iskazana njegova svrha: da postoji, a da ga nikakva upotreba ne dotiče. Na njemu je sve što možemo donijeti suvišno. Čak i samostan. Tamo se treba događati ono što se na našoj strani ne događa i ne može dogoditi: neka raste svakojako bilje, poznato i nepoznato, neka se životinje bez nas slobodno obraćaju jedna drugoj, neka dolaze i odlaze valovi, neka sunce žeže, kiše pljušte, vjetrovi pušu. I neka bez prestanka znamo da je sve to daleko od nas i bez nas prostrano i čisto... Od tamo gdje nas nema dolazi nam ono što nemamo.
Danijel Dragojević. Hodanje uz prugu. 1997. (Tijelo od soli, Nikola Leskovar)
OSTAVI MENE ZA JESEN sad uživaj u prirodi liži sladoled i jedi tropska voća posveti se sebi odmori se dobro i čitaj zaostatke razmisli još jednom razmišljaj puno i sanjaj ostavi mene za jesen zrelo je proljeće i uskoro će ljeto svi će se spustiti na more i dobiti tamniju boju jedni će hvaliti sunce drugi će psovati vrućinu ja ću tražiti hlad ostavi mene za jesen upiši novi tečaj kupi neku haljinu koja ti dobro stoji i iskušaj razna jela koja još nisi probala zaustavi katkada svoje vrijeme kako god znaš i pusti sumnje neka zriju pusti sumnje neka zriju
Hrvoje Marko Peruzović
Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.
Marko Tomaš
Putovanje na Korčulu bilo je ozbiljna avantura. što sam tad oteo odnio sam kući na rukama. svakom sam ponoru dao ime i svaki put kad sam u njega propao pomislio sam: otok je tamo gdje je izvjesnost ustrajna i sloboda ima dugu, opipljivu granicu. zatim, kad gustirne nadiđu svoj volumen i pupaju. tradicija ratarstva i ratovanja koja me svaki put iz ove zemlje potjera k moru gdje nema plugova i brazde se zatvaraju same od sebe, kao što se i otvore. jedan pjesnik kojem ću odgovorno prešutjeti ime jer je ime ispražnjeno mjesto jezika u koje će se jednom uvući netko drugi. zakašnjelo ljeto koje smo tamo proveli pod brodom slušajući grupu SexA iz Zagreba bilo je vampirski vlažno. melodija je skidala zvijezde sa zgusnutog morskog neba i ljuštila s mojih prsiju zaboravljeni, usnama ugušeni snijeg. dok pada kiša nad Korčulom primam je bezrezervno na grudi i kažem: Kornjačo jesi li dovoljno šuplja, mogu li se u tebi nakotiti cvjetovi? može li opstati otok čija je granica iznutra izvrnuta tama? premda nitko nije na mojoj strani, znam da nam trebaju godine dobrovoljne žeđi jer nitko ne vodi računa o vodi koja će preplaviti ponore i na kraju nećemo imati kamo pasti.
KORČULA / Marko Pogačar, iz knjige "Poslanice običnim ljudima"
KROJ
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
Miroslav Antić
MI Ovo bismo mogli biti mi Vidimo se svakih par godina Dođem k tebi Ponesem vino Pričamo kao da ništa nije prošlo Ševimo se Zagrliš me odostraga Mala žlica, velika žlica Zaspimo Ujutro pijemo kavu Ja odem taksijem Ti gledaš kroz prozor Prestao si pušiti, inače bi zapalio Dođem doma Smotam joint Napišem pjesmu I ja gledam kroz prozor Usamljena sam Ali samo malo Šteta što se nismo nikada spetljali Sve bi nam se žice prespojile Lik u bircu nam je rekao da smo lijep par Pravio si se da ga nisi čuo Pozdravi suprugu Navodno voli moje pjesme O tebi
Mirela Priselac, FB Remi na internetima
Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišini.
Miroslav Krleža, Nemir
Ne nazivam te. Šutim te. Jesam ti. Noćima, kad prazne se parkovi, razgovaram s kipovima.
Γιάννης Ρίτσος (1909-1990) “Απουσία”; Jannis Ritsos “Odsutnost” - prevela Irena Gavranović Lukšić
''U ovoj zemlji ljudi ne cijene jutro. Bude se na silu uz pomoć budilice koja im razbije san kao oštricom sjekire i od tog trenutka znaju samo za žurbu. Recite mi kakav može biti dan koji počinje takvim činom nasilja? U što se pretvaraju ljudi koji uz pomoć budilice svakog jutra dobiju jedan mali elektrošok? Oni se na taj način iz dana u dan privikavaju na nasilje, a odvikavaju od zadovoljstva. Vjerujte mi, karakter ljudi uvjetovan je njihovim jutrima.''
Milan Kundera, Posljednji valcer