Charlie's perfections @charlie-supertramp - Tumblr Blog

Još uvijek sam, pored svih ljudi koji pokusavaju da me vole, potpuno sam na ovom svijetu.

Kad dovoljno vremena prođe, kad sve silne ambicije utihnu i kad čovjeku postane jasno da nema tog životnog cilja ili destinacije koja će ga učiniti sitim, samu mu se jedan posao učini dovoljno važnim da bi se mogao raditi ostatak života - brinuti o nečemu, nešto njegovati.

sarajevski-john-doe-deactivated

Pitao moj dedo rahmetli, učenog jednog čovjeka u selu:

"kako se, o učeni," veli mu dedo, "samome sebi halala daje, i može li se, tako ti Boga, sebi samom halalit' uopšte?"

Stajao učenjak nad dedinom bradom, dumao k'o da knjige u sebi lista, pa se nadnio nad kahvenom džezvom, i klimajuć' glavom odgovara dedi:

"Ko imalo srca i duše ima, taj sebi greške ne zna halalit'. A onaj ko sebi halala daje, nijedne brige na svijetu nema."

sarajevski-john-doe-deactivated

Svaki će muškarac jednom za života dozvoliti sebi da cijenu ljubavi plati poniženjem. Jednom, i nikada više.

sarajevski-john-doe-deactivated

Kako izgubiti najboljeg druga u tri koraka

-Šta ti misliš o svemu Saša?

-Mislim da si sama kriva.

-Joj kako mrzim tvoju “u glavu“ iskrenost. Baš ne znaš prepoznati kad treba dati savjet a kad utješiti.

I ne znam, u pravu je. Ne znam zato što ne vjerujem u utjehu.

-Ne vidim smisao utjehe, što ti to treba?

-Zato što sam žensko jebote, i nisu svi antiemotivni kao ti. Meni je to poput sigurnog mjesta gdje mogu sačekati da prestane da boli i onda, kad jednom budem bolje, možemo preći na savjete i istinu. Ne mora sve biti tako direktno zaboga.

-Okej, probat ću. Pokaži mi šta treba da radim!

-Ma ništa, zaboravi.

-Ozbiljan sam, hoću da naučim umjetnost utjehe.

-Opet podjebavaš ali nema veze. Okej, za početak nam pusti neku baš krvavo emotivnu muziku. Prekid, patnja, suze, sva ta priča. Nemoj tako da me gledaš, rekao si da hoćeš da naučiš. Eh, tako. Korak dva – daj mi duksericu. Ja ću da sjednem na krevet i obučem to debelo čudo a ti lezi i spusti glavu meni u krilo.

-Jel me zajebavaš?

-Ne zajebavam te, lezi i ćuti. Fora je da ti tu ležiš i slušaš sve što ti pričam, tu i tamo kažeš kako razumiješ i kad god spomenem nešto što je on usrao, ti ga opsuješ ili tako nešto. I ne smije ti smetati da se igram s tvojom kosom.

-Osjećam se k'o tvoja najbolja jaranica. Zar ne treba muškarac da bude kao jak i da te zagrli, glava naslonjena na rame i sva ta alfa sranja?

-Ne znam za druge djevojke, kod mene ti pali fora da me slušaš i daš mi da se igram s kosom.

-Okej, jebiga, radi šta misliš da treba.

I legnem na krevet, glavu spustim u njeno krilo i zurim u plafon. Bar tri puta sam pokušao ustati ili se pomjeriti, ali ona me hvatala noktima za vrat i prijetila da će da me ubije. Nije blefirala, luđa je nego što izgleda. Ispričala mi je čitavu svoju ljubavnu priču a ja sam slušao - iako sam je znao napamet. Imala je prljavu, komplikovanu vezu koju je sama usrala. Momka je tretirala kao djevojku a sad kad vidim njene metode tješenja, jasno mi je i zašto. Nije to radila namjerno, prosto je takva. Njoj nije trebao jak alfa muškarac koji će tući momke koji joj se nabacuju, niti je htjela tipa poput mene: iskrenog, jakog na riječima i ludog za borilačkim sportovima. Njoj bi trebao jedan nesiguran umjetnik, jedan od onih tipova što nose preduge majice kratkih rukava, uvijek imaju neuredno razbacanu kosu, u tramvaju slušaju Širena na slušalicama i čitaju Koelja. Trebao joj je muškarac sa tragovima ženske duše u sebi – emotivan tip za duge razgovore.

-Zatvori oči.

-Budalo, zatvorenih očiju da ostavim vrat pod tvojim noktima? Nisam lud.

-Zatvori oči kad kažem, nemoj sad da mi odustaješ na pola puta.

-Kako li te taj jadnik trpio i sedmicu, nije mi jasno – rekoh uz osmijeh i stisnuh zube nakon što me udarila u rebra. Vrijedilo je.

-Jesi li zatvorio oči?

-Jesam, dalje.

-Dalje slušaj pjesmu i daj mi ovaj trenutak.

-Ti fakat nisi normalna. Okej okej okej, nemoj samo opet da me udaraš. Slušam pjesmu evo, sav sam uho.

Zatvorio sam oči i razmišljao o emocijama. Kako stvari među dvoje ljudi odjednom postanu prljave i kako je ljubav najstrašnija stvar na svijetu. Otvaraš se i daješ sve nekom ko uvijek može otići. To je ravno izlaganju vrata noktima lude žene. Ona i ja se družimo već šest godina i sve to vrijeme je bila moj najbolji drug. Drug, ne drugarica. S njom sam mogao biti iskren i pričati sve što mislim, bez osuđivanja. Čak je i gledala utakmice sa mnom, dva puta došla na boks i opsovala majku mojoj bivšoj djevojci nakon što joj je opalila takav šamar da je DJ ugasio muziku i pozvao zaštitare. Duga priča – uhvatila je kako se ljubi s nekim tipom, pa mi došla na vrata sa pivom i cigarama ( nakon što je namlatila tu jadnicu naravno ). Njeno prijateljstvo mi je tada postalo svetinja i trudio sam se da uvijek brinem o njoj. Počeo sam eto raditi i blesave stvari poput ove večeras – znam da bi ubila za mene.

-Moram ti naći nekog finog momčića – rekoh žmureći.

-Nema takvih u Sarajevu Saša.

-Pa nema kad ih tražiš u pabovima i birtijama. Hoćeš tihog finjaka sa kojim ćeš da se maziš, a skačeš u prvim redovima bine i tučeš djevojke.

-Pa šta, suprotnosti se privlače.

-Ne poričem, ima istine u tome. Samo kažem da tog tipa kojeg tražiš nema na tim mjestima. On ti je u biblioteci, lista ljubavne romane ili je u parku na klupi. Ti mekušci će ti teško doći na pank svirku u jedan ujutro, zar ne misliš?

-Čekaj, otkud tebi uopšte ideja da mi treba jedan takav?

-Otkud mi ideja? Pa vjerovatno sam bar nešto naučio za sve ove godine kako te trpim. Birala si pogrešne tipove i svaku od tih veza usrala, tako da mislim da podsvjesno tražiš nešto blago i umjereno. Nikad mi nisi bila tip koji se loži na klasične muškarce… ti si, ne znam, jebiga drugač–

Teško je pomjerati usne kada se na njima nađu njene. Srce je u trenu pogasilo sve receptore i konotrolu pokreta, znalo je da ću se pokušati oteti. Samo sam ležao sklopljenjih očiju u njenom krilu, u toj čudnoj naopakoj poziciji vezanih usana razmišljao sam kako ovo neće završiti dobro a opet, nisam mogao da prekinem taj trenutak. Par sekundi kasnije, udaljila se a ja i dalje nisam otvarao oči. Jednom kad ih otvorim, sve ovo postaje stvarno i valja nam odlučiti šta ćemo s nama.

Nekih dvadeset sekundi kasnije me udarila u stomak i ja sam progledao. Iznad mene njen uplašen lik, poput onih djevojaka na iks faktoru – otpjevala je svoju pjesmu i sada čeka stegnutih šaka da žiri odluči o njenoj sudbini. Sve u meni se protivilo nama, sve u meni je znalo da smo pogrešni i da ne može i da ne treba i da NE ali srce vrišti istu rečenicu opet i opet i opet i opet i ja ustajem iz njenog krila, sjedam preko puta nje i gledam je uplašenu.

-Izvini – rekla je.

-Izvini – rekao sam.

sarajevski-john-doe-deactivated

Kišna

Licemjer sam i vucibatina

Kukavica sa mrljama od tinte na prstima

Lažov, preljubnik i najgora sorta čovjeka.

Druge žene me otimaju od godina

Što gaze kroz moje čekanje tebe.

Ja im se predajem.

U tuđim krevetima patim za tobom

Čitav ovaj pasiji život.

sarajevski-john-doe-deactivated

Ušla je u moj život na tanka drvena vrata Centra za kulturu, a ja sjedio na podu i listao neke papirčine koje su trebale da me spreme za moju prvu ozbiljniju večer poezije. Ušla u moj život i s vrata pitala da li je večeras nekakav koncert u toj sali a Dado se sa gitarom u naramku od srca nasmijao i dobacio: „nažalost nije, ovdje ti je poetska večer ovog kralja papirologije“.

Jedva da se nasmijala, tek dovoljno da ostavi za sobom trag pristojnosti, a onda samo klimnula glavom i izašla kao da se izvinjava svakim korakom. I dok je tako hodala a ja gledao za njom držeći u ruci naramak papira, Dado je u svom stilu smrsio: „požuri Johnny, ode ti nova zbirka poezije“.

Pa sam mu gurnuo u lice onu hrpu papira a on se leđima zavalio na parket Centra za kulturu i smijao dok sam koračao ka onim tankim vratima sa namjerom da potražim djevojku koja je maločas pomjerila sa par pogleda nešto u meni. Ja koračao a Dado iza mene gužvao one papire u grudve i gađao me govoreći kroz smijeh: „ne idi praznih ruku, halo, ponesi ovo“.

I taman prije nego ću izaći na ona vrata, posljednji me papir pogodio u glavu a Dado se zavalio na pod držeći se za stomak od smijeha. Na hodnik smo izletili ja i sve moje smotanosti, a onaj se komad papira odbio od moju glavu i skotrljao pravo pred njene noge.

Stajala je sve ovo vrijeme tu pored vrata. Vjerovatno i čula sve naše zajebancije čim me tako gledala. A onda se sagela i pokupila onaj komad papira s poda. Razmotala ga i čitala šta tamo piše. Pitala me „ovo tvoje?“, ja klimnuo glavom, a ona od usana napravila onaj Obamin „not bad“ meme i nastavila da čita.

Stigao sam ja za to vrijeme da izrežiram čitav scenarij kojim bi sve ovo moglo da krene, stigao i da je zaprosim i ispratim u isto vrijeme, gledajući kako pomno prati svaki moj stih kao da čita nekog aman velikog pjesnika a ne ovog smušenog amatera. Stigao sam zatim i da se uhvatim za glavu i nasmijem, jer se iza otškrinutih vrata sale Centra za kulturu čulo par nota sa gitare i glas mog najboljeg prijatelje dok pjeva “Nije znala da sam pjesnik”, Miladina Šobića.

I dok se rub njenih usana blago razvlačio u osmijeh na ovu sjajnu zajebanciju na moj račun, ja sam na brzinu povirio na ona vrata, prošaputao „najeb'o si kad se vratim“ mašući prstom prema mom prijatelju, a on još glasnije zapjevao Miladina meni za inat. Pa sam samo zatvorio vrata i okrenuo se prema njoj. Stajala mi je par koraka bliže i olovkom nešto šarala po komadu papira sa mojom pjesmom. Zatim papir ponovo zgužvala u istu onu grudvu kojom me Dado pogodio u glavu i bacila mi je u naramak. Nevješto uhvatim grudvu a ona za to vrijeme krene ka izlaznim vratima.

Razmotam papir kao da otvaram poklon i vidim na dnu, ispod mojih par nevještih stihova, njeno ime i broje telefona. Stegnem pesnicu kao dječak koji slavi pobjedu na mahalskom fudbalskom turniru, zguram taj papir u zadnji džep farmerica pa otvorim vrata sale Centra za kulturu i u punom zaletu skočim da se hrvem sa Dadom.

I valjamo se tako nas dvojica na podu, obojica se smijemo k'o zadnji kreteni zavrćući jedan drugom poluge i gušenja, oko nas lete komadi papira i olovke, ruše se stolice i vješalice za jakne i baš u trenutku kada sam bio nadomak pobjede, na vrata proviri moderatorica naše večeri poezije, gospođa u kasnim tridesetim, i tako smušena i ukopana u mjesto pita: „momci, prekidam li nešto?“

Mi se ušutili, svjesni da se ponašamo k'o kakavi balavci, a ona se samo nasmijala i izašla jednako tiho kako je i ušla prije nego li sam išta stigao da kažem.

Nas dvojica dugo zatim ostali ležati leđima na podu. Ja uvis bacao i hvatao jednu papirnu pjesmu smotanu u grudvu, a Dado dohvatio gitaru i sviruckao instrumental Rundeka kao da je to samo još jedna laganica stvar. Bacajući i hvatajući onu grudvu poezije, počeo sam iz glave govoriti jednu od svojih pjesama preko Dadinih stihova i kunem se, skoro sam mogao da vidim njen lik gore na plafonu, onako poluozbiljan i posvećen mojoj pjesmi, kako od usana pravi „not bad“ meme i smješka mi se dižući pogled sa papira. Pa sam njoj i govorio pjesmu, prvu koja mi je pala na pamet.

U međuvremenu se i Dado uozbiljio pa me sa strunama gitare u stopu pratio i slušao pažljivo svaku moju riječ. Neke smo stvari improvizovali, i ja stihovima, i on notama, ali je sve bilo na svom mjestu i zvučao baš onako kako treba da zvuči. I završio sam svoju pjesmu, Dado sa još par nota zatvorio muzičku pratnju i nakon par sitnih trenutaka tišine, sa kraja sale se čuo jedan kratak i usporen aplauz ženskih ruku. Nisam morao ni da dižem pogled, znao sam ko tamo stoji.

onlydogblog

tkkatherineblog

labella-instagram

sarajevski-john-doe-deactivated

Priče iz mahale - Fehma

U Sarajevu ima toliko prosjaka da biste, ako na putu od Marijin Dvora do Baščaršije zastanete da svakom date po marku ili dvije, negdje na pola puta ostali bez prebijene pare, pa biste se morali kao kokuz vratiti nazad i cijelim putem slušati kako vas svako malo neko doziva, moli Boga za dušu vas i vaše djece i kuje u zvijezde vašu sreću samo ako mu date još koji fening.

Vremenom vas te stvari počnu iritirati pa okrećete glavu od njih, a kada dovoljno vremena prođe, na to se naviknete kao što se naviknete na smrdljivi tramvaj i vječitu saobraćajnu gužvu pa više i ne obraćate pažnju. Ima i onih koji svako malo nekom od njih pokuče marku ili dvije, a ima i mudrijih koji prosjaku ponude da mu odu nešto kupiti da jede, i to mu nešto ponude donijeti na isto to mjesto gdje su ga zatekli. A ima i onih koji će vam reći kako je prosjačenje u Sarajevu dobro organizovan posao i kako postoji čitava jedna ekipa koja je uvezana i raspodijeljena po cijelom gradu, ordinira skupa sa džeparošima i na kraju dana sa nekim nevidljivim gazdom dijeli pazar i planira idući dan. Drugi će dodati da se od tog posla čak može i dobro živjeti te da mnogi prosjaci, ovisno naravno o lokaciji u gradu, za jedan dan namakare i do dvije prosječne plate. Šta je od svega toga istina ja ne znam, ali znam da je nana Fehma, prosjakinja koju redovno viđam, jednog petka večeri skočila sa trotoara na Pofalićima i poturila svoju ruku da njome odbrani curicu iz Ruđera Boškovića, od napada pasa lutalica. Priletio u međuvremenu i jedan taksista i vozač Milkosovog dostavnog kamiona, pa su nekako čopor kerova otjerali, a krvavu nanu Fehmu i djevojčicu u šoku, onaj taksista odvukao kolima u hitnu.

U hitnoj nanu prvo odbijali da prime, misleći da joj nije ništa i da je samo došla da nešto ukrade, ali taksista bješe uporan a curica odbijala da uđe bez nane, pa ih na kraju obje primiše - nani dali injekciju protiv tetanusa i previli joj ruku, a curici dali kisik i zvali joj roditelje.

Taksista nanu na njeno insistiranje odmah nakon previjanja izveo iz hitne, ali je ne htjede pustiti da ide sama već upita gdje da je vozi. Nana mu se kroz plač zahvali i zamoli ga da je ostavi na istom onom ćošku gdje je i našao. (Sudbina je htjela da je nana Fehma ostala bez igdje ikoga, a kako nije imala ni primanja ni posla, prije nego je stigla i da se snađe, završila je na ulici, izbačena iz stana kojeg nije mogla plaćati.)Taksista to teška srca uradi, a nani pruži čitav svoj pazar od te večeri i oborene se glave zaputi kući.

Prošlo od tad sedam, ako nije i osam godina. Nanu Fehmu već dugo niko ne viđa na njenom mjestu na trotoaru, pa su mnogi već pomislili kako je preselila i predavali joj rahmet. Ja bijah jedan od ti ljudi - sve do neki dan, kada nanu Fehmu vidjeh na autobuskom stajalištu kod Ekonomske škole. Uredno obučena u čiste šarene dimije, lijepu bijelu košulju i sa svijetlom šarenkastom maramom na glavi, čeka gradski prevoz. Po licu i odjeći bih je teško ikada prepoznao, ali bijaše joj zavraćen lijevi rukav pa na ruci koja držaše par kesa sa voćem i namirnicama, vidjeh još uvijek jasan duboki ožiljak od ujeda uličnog psa. Sada sam joj već mogao prepoznati i lice, pa nije bilo nikakve dileme: nana Fehma je živa i Bogu dragom hvala, više nije na ulici. Jeste doduše dobro ostarila i teško joj držati one cekere, a nema gdje ni sjesti ni odmoriti, ali ima nekakve blaženosti na licu i zahvalnosti životu u načinu na koji diše.

Uđemo oboje u isti Centrin minibus, nani Fehmi ustane neka fina curica u prvom redu, nana joj se zahvali i spusti tijelo na sjedište a cekere obori ispred sebe. Izađe par stanica kasnije a za njom izađemo i ja i moja radoznalost. Kako izađem, tako nani Fehmi nazovem selam i ponudim joj pomoći sa cekerima. Fehma sa osmijehom uzvrati selam i pristade da mi pruži dva od svoja tri cekera.

Ne bješe daleko, par stotina metara od autobuske stanice, kuća u koju smo pošli. Nana me Fehma usput pitala odakle me zna, a ja rekao da nemam pojma, i da me jedino možda mogla viđati u busu. Ne spominjah da sam bio tu u hitnoj pomoći kada su je doveli i da sam čuo kako taksista sa doktoricom prepričava čitav događaj, a ne rekoh joj ni da sam joj povremeno znao spustiti marku u ispruženu ruku i sa halalom nastaviti svoj put. Odglumivši savršenog stranca, pomogao sam joj s kesama do kuće u koju smo pošli, otvorio kapiju i unio one cekere haman do ulaznih vrata.

Nana Fehma je živjela sama na prizemlju velike trospratne kuće farbane u bijelo, sa prelijepim travnjakom i par stabala jabuke zasađenim tu i tamo. Desno uz kuću velika otvorena garaža a u njoj bijesan auto kakav vjerovatno za života neću moći da priuštim. Kako uđosmo na kapiju, tako se na drugom spratu kuće otvoriše vrata, a na terasu uz kovanu ogradu izađe prelijepa djevojka zlatno plave kose. Gledala me sa čuđenjem pitajući se šta radim u njenoj avliji, ali je odmah zatim u mojim rukama vidjela kese i shvatila da pomažem nani Fehmi. Sa terase me pozdravila i ponudila sokom, a ja pristojno odbio i krenuo nazad svojim putem. Nije bilo nikakve greške - bila je to djevojčica iz hitne pomoći, djevojčica koju je nana Fehma spasila od pasa one večeri na Pofalićima, sada izrasla u djevojku za kojom se okreće dobar dio naselja.

Izađem na kapiju noseći na licu debeo osmijeh i suzne oči, kapiju zatvorim i krenem niz ulicu. Par kuća dalje, u avliji jedne uredne porodične kuće, parkiran sivi mercedes sa taksi znakom na krovu. Bješe to mercedes onog taksiste koji je one noći na Pofalićima nanu Fehmu odvezao u hitnu, a priču koja se tada sama razmotala u mojoj glavi, par dana kasnije mi je potvrdio taj isti taksista, vozeći me spletom okolnosti, iz jedne od malih sarajevskih kafana, nazad kući na Pofaliće.

Nakon tog luđačkog napada pasa, taksista, koji bješe komšija one curice, otišao i njenim roditeljima ispričao šta se i kako desilo. Roditelji zatim tražili da ih taksista odvede do nane Fehme, pronašli je na ulici i odvezli svojoj kući, pa joj ponudili prazan sprat na prizemlju da u njemu živi. Tu su je smjestili i od tada nana živi sa njima. Dok je bila u zdravlju, odbijala je da joj tek tako poklanjaju novac, pa je zauzvrat čistila i spremala njihovu kuću, uređivala avliju i svako malo odlazila u kupovinu. Koliko god oni insistirali i molili je da to ne radi, nana nije htjela da čuje ni riječ. Njeno je lice vječito bivalo kupano suzama zahvalnosti, a njene ruke uvijek nalazile način da nešto urade, da nekim gestom pomognu i oduže se ljudima koji su joj ponudili novu priliku za život.

Nana Fehma je danas dobro i zdravo. Malo sporije hoda onih stotinjak metara od autobuske stanice do kuće i malo je više pogurena nego godina prije, ali u njoj još uvijek ima života i još joj se ozari lice kada joj neko u busu nazove selam.

sarajevski-john-doe-deactivated

Hiljadu to puta samome sebi na životnom putu ponavljam: ako ima čega dobro u meni - od majke je.

Jer čovjeka često obuzme zlo, često ga povedu nepravde i poroci života. Zanese se, pa više ni sam ne zna raspoznati šta i zašto čini, kuda ga i kako putevi vode. Prebrzo se život razmotava prema starosti, prebrzo jedna za drugom padaju u vodu zaborava minule godine, pa u toj brzini često i ne vidim sitne i krupne nepravde kojima ih pratim. I mnogo sam grešaka pravio. Prema sebi i drugima. Mnoge sam promašaje uvezao, mnoge stvari mogao bolje a ima i onih koje bi bilo bolje da nikako nisam - ali malo se za šta iskreno kajem. Jedine dlake za kojima od srca žalim, one su sitnice kada sam kao dijete majci nepravdu činio. Dječije je srce čilo i mahnito, zna da se zaleti gdje treba i gdje ne treba pa u tim zaletima, htijući ili u neznanju, umije i majci nanijeti bol. Kasnije, kada se u jurnjavi sakupe godine, Bog čovjeka blagoslovi nepravdama ljudi, teškim porazima i izdatim povjerenjem. Bog čovjeka počasti istinom o surovosti života, podsjeti ga na suštu samoću i podari mu znanje da će ga zaista malo ko za njegova života uopšte čuti, a kamoli prinijeti žrtvu za njegovo dobro - jedino će to učiniti majka.

Često se u jutrima poput ovog vraćam na puteve kojima sam u prošlim danima već hodao. Sjetim se starih prijatelja, minulih djevojaka, završenih poslova i sretanih ljudi. Sjetim se svojih djela i njihovih, ponekih riječi i razmijenjenih pogleda, a sve te prošlosti slične su samo u jednoj zajedničkoj stvari: tamo gdje sam slijedio majčine riječi, učinio sam dobro i sebi i drugom, a tamo gdje nisam slušao njen sud, čekale su greške i naopak put.

Ako ime ičega dobrog u meni - od majke je. To znanje stoji u meni kao jedina potpuna istina moga života.