O nedostatku sinkopiranja
Tekst “Voljeti staru glazbu znači biti društveni otpadnik!” predgovor je izdanju Muzika (2008) koje donosi izbor stripova Roberta Crumba posvećenih glazbi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća.
Voljeti staru glazbu znači biti društveni otpadnik!
“Kad većini ljudi svirate staru glazbu, čak i onda kad je doista i preslušaju, nakon što ploča završi obrate vam se i upitaju vas: “No što je to što volite u staroj glazbi?” Dođe vam da dignete ruke od svega toga.
Za staru glazbu zainteresirao sam se tražeći stare stripove, stare knjige i slično. Oduvijek mi se sviđala glazba iz starih filmova, no nisam znao da ju je moguće naći i na pločama. S petnaest i šesnaest godina primijetio sam prašnjave plikove tih ploča na 78 okretaja u trgovinama rabljene robe. Imao sam vrlo malo novaca za trošenje, no sakupio sam desetak centi ili četvrt dolara i kupio nekoliko takvih ploča. Neke su bile razočaravajuće prenatrpane, neke su bile pretjerano bliske operi ili dosadni salonski orkestri... No onda sam preslušao ploču koja me je uzbudila do srži moga bića! “To je to! To je glazba koju sam čekao cijeloga života! Bilo je to još jedno otkriće!”
Riječ je o plesnom orkestru iz Atlantic Cityja iz 1928., nazvanom Charlie Fry’s Million Dollar Pier Orchestra. Broj se zvao Happy Days and Lonely Nights! Za mene... bila je to savršena glazba! Još uvijek imam tu ploču, slušam je i uživam u njoj. Zakačio sam se za nju! Nakon toga počeo sam tragati za plesnom glazbom dvadesetih. Poslije sam shvatio kako sam patio od, kako to zovem, “nedostatka sinkopiranja”, sve dok nisam pronašao tu glazbu. [...]”
Robert Crumb, Muzika, prev. Darko Glavan, Koprivnica: Šareni dućan, 2008.