Majka.
Tako velika i snažna riječ.
Tako posebno stanje.
Jednom mi je to bilo oduzeto,
a sad postoji samo strah.
Hoću li ikad postati majka?
Hoću li ikad čuti te neprežaljene otkucaje srca?
Znaš,
godine su tu, ja sam spremna, a da li je suđeno?
Hoće li se ikad to desiti? I kada?
Hoću li ikada imati pravo postati majka?
Sada, kada sam pronašla osobu za koju sam uvjerena da je prava,
sada, kada znam da njegove oči želim zauvijek gledati i buditi se u njegovom naručju, hoće li mi opet to biti oduzeto?
Nekada se uhvatim u razmišljanju čije bi oči dijete imalo, kakvo bi mu ime dali, bi li oblačilo suknju ili tregere, pogledam se u ogledalo, pomazim se po trbuhu, a onda uslijedi onaj tihi uzdah i krenu suze teći niz lice.
Toliko jako to želim, a iz dana u dan se trudim uživati u njegovom prisustvu bez da razbijam glavu s tim mislima i mučim sama sebe kada će se to napokon ostvariti. Radim u vrtiću u najmlađoj skupini sa toliko nevinih malih bića koje svakodnevno traže utjehu i zaštitu u mom malom zagrljaju. Kad me prime te male ručice, kad me zagrle i naslone najmekši obraz uz moje lice, jedino što u tom trenutku poželim jest postati ta snažna žena, majka!
