studentski život
pijem limunadu i ne odlazim s predavanja.
pušim travu i ne mislim prestati.
lažem.
mislim.

⁂
Aqua Utopia|海の底で記憶を紡ぐ
Today's Document

Kiana Khansmith

PR's Tumblrdome
tumblr dot com

#extradirty
Jules of Nature

★
🪼
RMH
almost home
todays bird

tannertan36
NASA

shark vs the universe

roma★
Stranger Things

pixel skylines
Cosimo Galluzzi
seen from Venezuela
seen from Morocco

seen from United States

seen from Brazil
seen from United States

seen from Malaysia
seen from United States
seen from Netherlands
seen from United States

seen from Congo - Brazzaville
seen from United States

seen from Brazil
seen from Congo - Brazzaville
seen from Dominican Republic

seen from United Kingdom

seen from Italy
seen from United States
seen from United States
seen from United States

seen from United States
@lrv0
studentski život
pijem limunadu i ne odlazim s predavanja.
pušim travu i ne mislim prestati.
lažem.
mislim.
24.3.2014.
ah, ružno, ružno je to..je li? kako se brzo zaboravi sve.. kako je sve kratkotrajno! ali, ah, nije li to baš predivno? svaki trenutak za jednu emociju.
svaka emocija za jedan trenutak
majka će odapeti dio po dio za svoje retardirano dijete, otac glup i gluh nizašto.
ja ću nastaviti živjeti u muci.
NASTAVITI. Uvijek. cijelo se jebeno vrijeme nešto nastavlja. nikad jebeno ne prestaje
voli li itko ikoga zbog onoga što ovaj je?
ili svi samo vole svoje međusobne iluzije?
3.3.2014
fascinantno je s koliko se snažnih sila može čovjek boriti istovremeno, a da se to uopće ne vidi.
s ljubavi, požudom, ambicijom, strahom.
15.2.2014
jedna je od onih prekrasnih zora, pred kojima se najljepše naći slučajno, pijan, okružen s par dobrih prijatelja.
i da ti smrdljivi dah stane pred njenom ljepotom.
ali samo na trenutak. jer, evo, gle, već su impresivni oblaci nestali, a s njima i zlatni sjaj na prozorima i metalnim cijevima.
a ostalo je samo sjećanje; jedan bijeli trag na nebu i razliveni ljubičasti oblak. žuta svjetla što dopiru iz staračkog doma više nisu fascinantan kontrast tami, kao što su i crne grane izgubile svoju mistiku..
već je jutro.
obično, veselo, lijepo, jutro.
a uz zoru, prošla je još jedna godina mog života.
4.2.14
zora.
ako nešto istinski volim, to je zora: neotkrivena ljepota.
da ju svi vide, ostali bi zapanjeni. ali nitko ju nikada nije vidio, pa ni ne zna što propušta.
dostupna samo rijetkima - koji ju zaslužuju vidjeti.
novi dan , tako obećavajuć. zaborav. obećanje.
pogotovo ljeti. na moru. nema ljepšeg od toga.
ništa me ne ispunjava kao zora.
4.2.2014.
imala sam dva muškraca; jedan me volio kad sam bila tužna, drugi me volio kad sam bila vesela.
samo me nijedan nije volio..
29.1.2014.
jedan od onih velikih praskova apsolutne svijesti.
danas je to svijest o vlastitoj obijesti.
treba da budem zadovoljna sobom, i više; treba da budem sretna sobom. jer ovaj život, ova ja ovakva - to je samo jednom. samo jednom, samo sam jednom svjesna ovoga svega, samo sam jednom svjesna svoje svijesti, samo jednom sve vidim onako kako vidim - u divnom svjetlu istine.
samo jednom znam sve ovo što znam, samo jednom ću proživjeti sve ono što sam proživjela, samo ću jednom biti X s tolikim kapacitetom, s tim očima, s tim otvorenim očima!
i ne govorim ovo iz straha od onoga što ću biti u sljedećem životu! tko zna, kakva ću bezvrijedna pojava biti! kako mogu biti tako obijesna i u bilokojem kontekstu, ikada, makar i podsvjesno, poželjeti biti netko drugi?!
zato treba iskoristiti sve svoje mogućnosti , zato treba ostvariti sve svoje snove, jer tko zna hoćemo li ikada više sanjati.
17.9.2013.
treba li se suočiti s bolju, kao i sa strahovima? hoće li se ona razviti, ili minuti? pokušavati se naviknuti na njegove poglede upućene njoj, tako stalne, tako neiscrpne...
dodire koji lažu da su dijete slučajnosti, njegov vapaj za njenom reakcijom..
kao tempirana bomba.
bojim se
da ću svoj život proživjeti napola.
ovaj me dan zapravo podsjeća na djetinjstvo.
kako to? pitala sam se. kako to da, kad odrastamo, zaglibimo?
zašto jednostavno..? kako to? ali to se jednostavno dogodi. ni ne primijetimo. a kad primijetimo, već smo toliko daleko od djetinjstva, već smo zaboravili..
toliko da nam više nije stalo. i tako se razvija život.
tako stvari počinju. tada stvari počinju.
kada nam prestane biti stalo.
ima nešto
tako divno u ovom danu, a ja ne mogu dokučiti što.
osim njegove osjetilne ljepote, estetske, fizičke.. ?
možda to što me podsjeća na dane sreće..
ponekad, sve češće, razumnim zaključivanjem, dolazim do spoznaje da sam emocionalni invalid; kad živim sreću, kad mi se ona dogodi, život poslije nje ne teče svojim uobičajenim tokom; stalno žalim za tom srećom, sve me sljedeće sreće podsjećaju na nju - i tako joj nijedna ne može dorasti.
17.1.2014.
požalili ili ne, ispaštat ćemo za svoja nedjela.
bili lijepi ili ružni, dobri ili zli.
12.1.2014.
ljubav je kao šupak dok sereš: možeš tiskati i mučiti se, ili se možeš samo opustiti i olakšati si stvar, jer govno će ionako proć.
10.1.2014.
na ovom svijetu uopće ne vrijedi živjeti; jer otkad se rodiš, ispaštaš za stvari za koje nisi kriv, a za one za koje jesi, ispaštaš duplo.
9.1.2014.
ljubav je brižna majka koja miluje dijete po glavi i nježno ga tješi: “nikad nećeš naučiti...”
8.1.2014.
ljubav je kao džungla: ako želiš preživjeti, moraš biti predator, ili imati brze noge.
ljubav je predator.
tražila sam čistu ljubav, ali uzalud; ljubav nikada nije čista.
moj se svijet urušio kad sam shvatila da ništa nije crno-bijelo.
sere mi se