Da sam mogla bolje sročiti poruku koju želim prenijeti ljudima na Dan žena, sročila bih ju, ali ovaj put to je vrlo konstruktivno učinila novosadska novinarka Erzika Pap Reljin koju poštujem kao ženu i kolegicu u čiju sam se radnu etiku imala priliku nekoliko puta uvjeriti. Njezin nedavni Facebook status prenosim u cijelosti, prilagođen na hrvatski jezik:
Dan žena, odnosno 8. ožujak obilježava se kao sjećanje na požar u tekstilnoj tvornici u New Yorku 1911. godine u kojem je poginulo više od 140 žena. Praznik je ustanovljen na prijedlog njemačke političarke Clare Zetkin. Zapadni svijet je Dan žena uglavnom prestao obilježavati 30-ih godina 20. stoljeća, dijelom i zato što su ga povezivali s komunizmom. Međutim, feministkinje su ga revitalizirale 60-ih godina 20. stoljeća.
Za Međunarodnu godinu žena proglašena je 1975. godina. Tada su Ujedinjeni narodi počeli formalno obilježavati Međunarodni dan žena. U sjećanju mi je ostala i vijest da je na web stranici Stormfronta Srbija o Osmom ožujku pisalo da „u našem srpskom običajnom kalendaru datum 8. mart nije nikakav bitan dan, osim što pada uoči praznika „Obretenja“ ili „Vratoloma“ koji uvijek pada 9. ožujka. U običajnom životu Srba, tijekom kalendarske godine, ima dosta dana koji se slave kao ženski praznici – posvećeni su i majčinstvu – Materice, Babinje, zatim u slavu plodnosti i udanih zrelih žena. Današnji 8. ožujak je licemjeran navodni praznik, samo jedan dan od 365 drugih, praznik koji je u vezi s komunističkom ideologijom, a ne istinski praznik žena“. U sjećanju mi je ostala i rečenica čuvene AFŽ aktivistkinje Ide Sabo da joj je za vrijeme rata bilo lakše biti u šumi s puškom u ruci, nego poslije rata raditi na mijenjanju svijesti o rodnoj ravnopravnosti.
Nekad je Međunarodni dan žena kod nas bio dan potrošačke groznice, svečanih akademija, karanfila i poganskog obožavanja majki, učiteljica, kolegica. U vremenu tranzicije to je „praznik" za objelodanjivanje izvještaja u kojima se primjećuje, prije svega, da je proces kojim žene počinju sudjelovati u, na primjer, parlamentarnom životu, vođenju poduzeća, medija i u akademskom svijetu – spor. Ali, tko će i kako, u državi u kojoj se rijetko koji zakon pravedno primjenjuje, natjerati poslodavce da prestanu s diskriminacijom i koja će žena, suočena s besparicom, prijaviti poslodavca koji joj komentira izgled ili je pita o osobnim planovima?
Ne kažem da su svečane akademije na kojima su dijeljeni karanfili sa zadatkom da prežive taj dan i pripite kolege koje su slavile - ono što nam nedostaje, ali Google je prije nekoliko godina podsjetio na Dragu Ljočić koja je bila prva žena liječnica u Srbiji. Medicinu je studirala u Zurichu, kao jedna od rijetkih studentica medicine u to vrijeme. Nije bila samo prva liječnica u Srbiji, bila i je i prva žena s "titulom" časnice te prva koja je, nakon udaje, zadržala svoje prezime. Teško se zaposlila u državnoj službi. Nije imala pravo na jednaku plaću niti penziju. Javno se zalagala za stjecanje ženskih prava i do kraja života ostala vjerna mladenačkim idejama o socijalnoj jednakosti.
Danas često čujemo žene, neovisno o njihovim godinama, koje tvrde da im Dan žena ništa ne znači jer nema ženske solidarnosti i da je feminizam nepotreban. Mislim da nije u redu zaboraviti žene koje su izgradile ono što imamo danas.
Kada pišem i spominjem žensku solidarnost, navest ću i osobni primjer. Dok sam bila u bolnici, a i poslije dok sam se oporavljala, kuhala nam je bivša supruga mog muža Siniše. Ta gesta mogla bi poslužiti kao primjer da se određene predrasude mogu nadići - prije svega ljudskošću. I to je ono što nam je neophodno ne samo 8. ožujka.
Eržika Pap Reljin
kianamaiart
discoholicmusic
turnnoffyourmind
dededos
baratheonpilled