Samo mir ⚜️

Bošnjak || kao neki pisac ili nešto tako

[mir-za-bosnu]

trying to find my voice so i can be theirs

[mir-za-bosnu]

Nema dana da prode, a cak ni noci, a da mi neki mali glas ne sapuce, da to neko zujanje krvi susti u usima, i napuminje, da sam ja to samo neki splet ratnog DNK, genocid izvezen mojim venema, krv sastavjlen tim nekim izljevenim. Ja sam samo poremeceni simptom modernog etnickog ciscenja

[mir-za-bosnu]

Možda imaju pravo

Možda nisam čovjek

Nema Bosanaca

Nego samo rana

[mir-za-bosnu]

Nije to što me glava boli ma skoro svaki dan. Niti kako se budim u sva doba svake noči iz mračnih dubina mora, obložena znojem kao da sam izplivala bolnih prsa iz krvave borbe pred mojim očima. Svake noči, borba, svaki dan, isto.

Čitav život.

"Rođena si sedam dana pred Dayton ugovara"- tako mi roditelji pričaju od malih nogu.

Kćeri mira, moja mila.

A gdje sam došla? Pošla putem među sivih slika dalekog svijeta. Samo priče iz bliskih faca ostaju od naše prošlosti. A večina svijeta mi govori "Bošnjaka nije nikad bilo." Majka moje matije se samo nadala, da bar ova slijedeća generacije nikad ne mora doživjeti rat. Ona vidjela dva, njena kćerka jedan. Zar nije slijedeci broj 0?

Ali evo me jedva 25 godina napunila, 24 sata dnevno rat u mojoj glavi, krv mi na rukama. Isto kao i moja mama bavim se liječenjem, pažnje. Baš isto kao više mojih rodica i tetke, i sestre.

Da samo možemo nešto učiniti, nekog spasiti, pored ovih hiljadama izgublenim dušama. Nema dana mira u mom tijelu.

Naravno su ta oruža iza njihovih vrata namjene za mene.

Kćeri bola.

[mir-za-bosnu]

Translation:

It's not about the daily headaches, nor that I wake at every hour of the night out of dark depths, bathed in sweat as if I swam out of the bloody battles behind my eyes. Every night is the same, every day too.

All my life.

"You were born 7 days before the Dayton peace treaty" - what my parents having been telling me since day one.

Daughter of peace, my dear.

And where have I made it to? Started down the road between gray images of a distant world. Mere stories from close faces remain of our past. While most of the world tells me "Bosniaks have never existed."

My grandmother's greatest wish was for this new generation to never be subjected to war. She had seen two, her daughter one. Isn't the next number supposed to be 0?

But here I am barely 25 years old, with 24 hours a day of war in my head, blood on my hands. Just like my mother I work in healing, health and care. Just like many of my cousins and aunt, and sister.

Just so we could do something, save someone, in view of these thousands of lost souls. There's not a single day of peace in my being.

Of course those weapons right behind their front doors were always meant for me.

Daughter of pain.

[mir-za-bosnu]

Nije to što me glava boli ma skoro svaki dan. Niti kako se budim u sva doba svake noči iz mračnih dubina mora, obložena znojem kao da sam izplivala bolnih prsa iz krvave borbe pred mojim očima. Svake noči, borba, svaki dan, isto.

Čitav život.

"Rođena si sedam dana pred Dayton ugovara"- tako mi roditelji pričaju od malih nogu.

Kćeri mira, moja mila.

A gdje sam došla? Pošla putem među sivih slika dalekog svijeta. Samo priče iz bliskih faca ostaju od naše prošlosti. A večina svijeta mi govori "Bošnjaka nije nikad bilo." Majka moje matije se samo nadala, da bar ova slijedeća generacije nikad ne mora doživjeti rat. Ona vidjela dva, njena kćerka jedan. Zar nije slijedeci broj 0?

Ali evo me jedva 25 godina napunila, 24 sata dnevno rat u mojoj glavi, krv mi na rukama. Isto kao i moja mama bavim se liječenjem, pažnjom. Baš isto kao više mojih rodica i tetki.

Da samo možemo nešto učiniti, nekog spasiti, pored ovih hiljadama izgublenim dušama. Nema dana mira u mom tijelu.

Naravno su ta oruža iza njihovih vrata namjene za mene.

Kćeri bola.