Ponekada gotovo da vapimo za potpunim mukom. Smiješno je to koliko glasno možemo vikati, koliko nam čitavo tijelo urla preklinjući za mir i tišinu. Ratujemo za mir. Ima li t uopće smisla? Nekako sumnjam u to. Svi podignemo glas na svoju djecu kada zatrebamo mir i tišinu, i vječna isprika nam je to da mirno ne žele poslušati. S druge strane, jesmo li sigurni da naša djeca u trenutku kada smo odlučili viknuti nisu bila posve mirna. Definiramo li mir u stagnaciji tijela i odsutsvu emocija, ili možemo biti mirni u nadinamičnijem stanju?
Pitanje je jednostavno- da bi imali mir, trebamo li tišinu?
Tišina je sumnjiva i rijetko kada veseli. Tišina doista treba trajati kratko, nije dobro ako je konstanta. Nikako nije dobro ako je tišina prisiljeno stanje mladom umu. Male glave trebaju vikati, male glave trebaju preispitivati svaki detalj, tražiti riješenja i mogućnosti van riješivog i mogućeg. Mladi um teži za svemirskom jekom, pita se svaki dan koliko daleko se čuje i koliko visoko može dosegnuti. Tko je ikada, u naletu kreativnosti, inspiracije, sreće ili frustracije bio neprimjetan i tih?
U tišini odmaramo samo ponekad, i tek onda kada smo odrasli. Djeca ne poznaju tišinu, i njima je sumnjivija nego nama.
Želim da djeca rastu svaki dan i žive neprekidno sa neiscrpnom kreativnosti, čarobnom inspiracijom, glasno sretni i na trenutke pozitivno frustrirani. Jer tišina je precijenjena. Valja živjeti glasno.
Poznajem neku djecu. Neku nikada nisam uspjela upoznati. Ponekada mi dođe žao što nekoga tko bi mi trebao biti blizak nisam upoznala. Ne mislim da je to ičija krivica, jednostavno nekoga nikada ne upoznaš, koliko god vremena s njim/njom proveo. Neke upoznaš još izdaleka, dok ti dolaze u susret, i siguran si već onda da će promijeniti tvoj život. Ako ne čitav, onda sigurno neke važne dijelove života.
Poznajem tako jednog dječaka. Njega sam znala i prije nego se rodio. Rijetko ga vidim, a i kada ga vidim rijetko s njim pričam. Rijetko kada ga zagrlim i poljubim, jer on je takav- negrljiv i neljubljiv. Snažan je i čvrst, odlučan i posve čaroban.
Često vam govorim o čaroliji koju djeca nose, želim da znate kako ta čarolija kod niti jednog djeteta nije ista. Dječja je, jer su djeca, ali nikada nisam srela dvoje da nose isti čar. Da mašu s njome isto, da se smiju isto, da maštaju isto. Nema istih.
A taj dječak i njegova čarolija izdvojene su od mnogih tako neobično. Njegovim odabirom, iako je još jako mali. I divna stvar među svime je što njegovi roditelji poznaju to što je on, iako su drugačiji od njega. Njegovi roditelji mu ne zamjeraju što je mrk i čvrst. Vide i poštuju. I ne pitaju se, baš nikada se ne pitaju, zašto je takav, posve različit od svoje braće. Ne uvjeravaju ga koliko su zagrljaji i poljupci divni. Zasigurno on zna da jesu, i vjeruje im da jesu, ali on za njima nema želju.
Bezbroj je djece koja nemaju želje za nečim nama posve potrebnim i velika je greška uvjeravati djecu da baš to što nama treba, treba i njima. Ne treba im. Vjerujte. Treba im povjerenje i podrška da budu baš onakvi kakvi su došli na ovaj svijet, i da se mogu mijenjati prema svojim iskustvima, ne tuđim. I da ne moraju biti ono što se od njih očekuje. Da mogu biti sve što žele. Vjerujte mi, bira li dijete, bez straha i pritiska okoline, sigurno će odabrati dobro. Čarobni su, doista mogu napraviti svemire, i nije bitno što vas neće zagrliti, jer u svakom slučaju, dio ste tog svemira, i to je ogromna privilegija. I već su promijenili vaše živote. Zar ne?
Nošenje djece prirodna je potreba roditelja. Blizina voljene osobe i zagrljaj esencijalna su potreba svih nas, koliko god veliki ili mali bili. Zagrljaja i blizine nikada nije dosta i to je divna stvar od koje ne treba bježati. Pogotovo kada se radi o malenom biću kao što je vaša beba. No biti zagrljen s nekim tko može stajati na svoje dvije noge i biti zagrljen s nemoćnom mrvicom poput bebe posve su dva drugačija zagrljaja ako pitamo naše tijelo.
There’s something he and I have. Sort of understanding and attachment one to another , that is difficult to understand observing sideways. He is not little at all, though his age is forcing him to be. He struggles with that force, so his interpretation of it is ever so tiresome. Not to me. He and I are second to all the first before us. His unspeakably pure blue eyes are excessively similar to the dark ones I have, probably because they see the same way. Because they are always looking second before first. And sometimes I feel so guilty, for the closeness of our two beings, for I resist my common sense as his guardian in the school of life, and against all my spirit urging, I encourage him to adopt his heart to the first ones, absolutely convinced that there is where he will never belong.
What should I do? What should I do, I keep asking myself, sometimes spontaneously out loud. And my dark eyes then drop his tears, pretending they are not lost. I would weep those lost tears, so they die a million times on my cheeks, rather than see them gather under his eye. But what should I do?
Honestly, think about your day and the time you daily spend in the kitchen, mostly alone and on the hurry. And then you flip out from time to time, for no good reason at all. Because it is your own fault if the kitchening is only your job. It is your fault that kitchening is a moms job. Involve your family, there’s only to gain by it. Kitchening is a family mingling time, and you get to eat great food, vegetarian or not ;)
Zapravo, sve se može kad se ima PixieKid Mei tai nosiljka. Poznajem tri vile. Baš sam im, onako, prijateljica, iako sama nisam vila. Te tri vile, jedna drugoj su uho do uha, a duh svake od njih vrtoglavo se vrti na cirkuskom vrtuljku urličući veselje bez reda i odabranog trenutka. Njihova je sloboda brižna. Njihove male ručice i otvoreni umovi posve nesvjesno i sasvim nevino kroje svemire u kojima se igraju. I njihova igra ne prestaje nikada.
Ja sam odrasla. Došlo mi je vrijeme da takva budem, pa sam većinu vremena odrasla. Odrasla u računima, odrasla na poslovnim sastancima, odgovorna i ozbiljna u naizgled nerješivim problemima, ponekad i odrasla u ljubavi i strogoći. U redu odraslih stojim prečesto ispod neonskih reflektorica koje mi u odbljesku staklenih vrata, koja savjesnim redom imaju polijepljene obavijesti otisnute na A4 papiru Times New Roman fontom, daju tu proziruću presliku odrasle žene kojoj iznad ušiju kosa zaboravlja pigment, a bore utješno zove smijalicama. Ali kada ne gledam tamo, kada okrenem leđa odbljesku, sasvim sigurno znam da je lažan. Jer sigurno se taj odbljesak vrti na vrtuljku dok ne gledam, pa se pravi ozbiljan kada provirim.
Moje vile. Zovem ih mojima, jako često. Zapravo, zovem ih mojima uvijek. Jer moje su u srcu, jer mene inspiriraju, mene toliko vesele, da ponekad niti ne mogu disati od veselja kada ih vidim. Razigrane, lagane kao pera, skupljaju iskustva kao školjke na plaži sa kojih se prije par minuta povukla plima. I svaka ih školjkica nasmije, pa jedna drugoj krenu u trk kako bi se pohvalile.
Blago se onima koje te vile grle, a ne štede zagrljaje niti najmanje. Blago se meni što ih znam, i što se s njima s vremena na vrijeme poigram. I tako sam jednom, u odraslom redu, krajićkom oka u odbljesku dosadnih vrata uhvatila vilu kako mi se smije. I znate što? Ja nisam odrasla, samo se ponekad pravim da jesam, ali u očima vila, ja sam još jedna vila s kojom se igraju, baš kako u mojim očima one nisu djeca, nego vile.
I tako, da vam bude sasvim jasno: ja ne radim sa djecom, ja se igram sa savršenim bićima. I savršen je pozdrav, kad me vidite na cesti, da glasno povičete za mnom:-„Hej Pixie!“ , i razmašite se rukama u pozdravu, odvaljujte od smijeha na ono što vam možda na prvi pogled ne ide. Jer sve se može kad se hoće. Evo, ja pečem nevidljive kolače s vilama. I za vile i vilenjake, takve čiste duhom je PixieKid.
