Poznajem neku djecu. Neku nikada nisam uspjela upoznati. Ponekada mi dođe žao što nekoga tko bi mi trebao biti blizak nisam upoznala. Ne mislim da je to ičija krivica, jednostavno nekoga nikada ne upoznaš, koliko god vremena s njim/njom proveo. Neke upoznaš još izdaleka, dok ti dolaze u susret, i siguran si već onda da će promijeniti tvoj život. Ako ne čitav, onda sigurno neke važne dijelove života.
Poznajem tako jednog dječaka. Njega sam znala i prije nego se rodio. Rijetko ga vidim, a i kada ga vidim rijetko s njim pričam. Rijetko kada ga zagrlim i poljubim, jer on je takav- negrljiv i neljubljiv. Snažan je i čvrst, odlučan i posve čaroban.
Često vam govorim o čaroliji koju djeca nose, želim da znate kako ta čarolija kod niti jednog djeteta nije ista. Dječja je, jer su djeca, ali nikada nisam srela dvoje da nose isti čar. Da mašu s njome isto, da se smiju isto, da maštaju isto. Nema istih.
A taj dječak i njegova čarolija izdvojene su od mnogih tako neobično. Njegovim odabirom, iako je još jako mali. I divna stvar među svime je što njegovi roditelji poznaju to što je on, iako su drugačiji od njega. Njegovi roditelji mu ne zamjeraju što je mrk i čvrst. Vide i poštuju. I ne pitaju se, baš nikada se ne pitaju, zašto je takav, posve različit od svoje braće. Ne uvjeravaju ga koliko su zagrljaji i poljupci divni. Zasigurno on zna da jesu, i vjeruje im da jesu, ali on za njima nema želju.
Bezbroj je djece koja nemaju želje za nečim nama posve potrebnim i velika je greška uvjeravati djecu da baš to što nama treba, treba i njima. Ne treba im. Vjerujte. Treba im povjerenje i podrška da budu baš onakvi kakvi su došli na ovaj svijet, i da se mogu mijenjati prema svojim iskustvima, ne tuđim. I da ne moraju biti ono što se od njih očekuje. Da mogu biti sve što žele. Vjerujte mi, bira li dijete, bez straha i pritiska okoline, sigurno će odabrati dobro. Čarobni su, doista mogu napraviti svemire, i nije bitno što vas neće zagrliti, jer u svakom slučaju, dio ste tog svemira, i to je ogromna privilegija. I već su promijenili vaše živote. Zar ne?