PLES SREĆE
Često ljudi tango opisuju kao melankolični izričaj suptilno ćutljive duše čovjeka, koja se nalazi u nekoj patnji. No tango ne mora nužno biti patnja, najčešće za dragom ili dragim, koja nas ostavlja uz tiho uzdisanje i tup pogled u daljinu. Naprotiv on čak kada i jeste takav od nas traži angažiranost.
Ne mislim ovdje samo na aktivno muško vođenje, kako se to običava reći, već i na aktivno žensko slijeđenje. Ostavit ću ovdje postrani tu podjelu na voditelje i sljedbenike, Leader i followera, Master and slave, za koju smatram da joj je rok upotrebe istekao kao i društvenim normama koje su određivale ovakav postav. Mada gledano sa stanovišta Hrvatskih patrijarhalnih i kršćanskih svjetonazora, nebih savjetovala ženama da preagresivno krenu u “zahtijevanje svojih prava u tangu”, ali da u svom plesu budu aktivne, svakako.
Ta prispodoba koju nam često nameću o tome kako muškarac treba postati pravo muško, a žena ženstvenija – skreće čitavu priču o tangu na neki slijepi kolosijek. Što to znači ‘postati muško’ ili ‘postati ženstveniji’ ? Tko je taj tko mjeri našu muškost ili ženskost? Trebamo li se i tangom uklopiti u neku ‘normu sreće’ koja nam se postavlja? Žene se prepuštaju nekom bajkovitom viđenju kako će po njih doći princa (na bijelom konju – možda danas na bijelom motoru, ili u bijelom autu) i na prvi pogled bezuvjetno se zaljubiti u njih, dok muškarci žele biti princ kojem će se svi diviti i koji će biti s najljepšom djevom koja će ga bezuvjetno slušati i gledati očima punim ljubavi.
Takve bajkovite priče se možda u malom postotku i dogode, ako se baš pogodilo dvoje ljudi koji imaju iste svjetonazore, za ostale 'nesretnike’ balon od sapunice zablude vrlo brzo će se raspuknuti.
Tango je komunikacija dvoje ljudi. Neverbalna. Iskrena. Aktivna. Koliko u nju uložite, toliko dobijete nazad.
Dosta često, ne samo po Hrvatskoj nego i po ostalim zemljama (mada manje) primjećujem kada krene brzi ritam milonge, plesni podij se isprazni. Milonga koja zahtijeva brz i jasan, kratak prenos neverbalne informacije i jasnu trenutačnu povratnu informaciju postaje mnogima prezahtjevna. Mislim da za to postoji više razloga. Prvo ljudi nisu fizički spremni kakvih 7 do 8 minuta izdržati u tempu, drugo ne mogu ili ne žele pokazati svoje “JA”, ogoljelo od normi, maski, kićenih riječi i koječega što ometa komunikaciju između dvoje ljudi.
Čudno je to jer što ima ljepše nego upravo to prihvaćanje onoga kakvi jeste od osobe s kojom plešete? Zar nije to “ples sreće” tada? Znam roje se u glavi pitanja: No što ako pogriješim? Što ako se ne svidim? Hoću li se sjetiti svih koraka? Hoću li ih znati izvesti?
Vježbati korake i trenirati je potrebno i pozitivno, no nemojte se preraditi s mišljenjem, oko toga kako ćete to sve izvesti – nemate solo nastup na pozornici i jednosmjernu komunikaciju prema publici, to ostavite profesionalnim izvođačima. Dok plešete niste sami s vama je partner. Kao i u kvalitetnom razgovoru pustit ćete sugovornika da izrazi svoje mišljenje, ponekad se nećete razumjeti, no zato se nećete naduriti i otići, već ćete nastaviti dialog. Nastaviti plesati.
Ako svakome pristupite iskreno i otvoreno kao da je vaš princ ili princeza otvorit ćete mu/joj prostor da pokaže svoje pravo ja, a i vi ćete moći bi ono što jeste - niti muževniji, niti ženstveniji. Biti ćete upravo to što jeste, neoblikovani društvenim normama, marketinškim šablonama, kićenim riječima – i uživat ćete u svakom trenutku i u onom profulanom taktu i popikavanju.
Nitko nije savršen, osim kad pleše tango.
