Tamo je bila ona.
Na svom balkonu punom cvijeća.
Orhidije, karanfili, ruže.
Duge cvijeća.
Govorila je da je čini sretnom kada popodne izađe sa svojom čašom crnog vina.
Govorila je da je čini sretnom vidjeti stranca kako se osmijehne kada prođe njenom ulicom.
Govorila je mnogo.
Uvijek je govorila.
Ali još je više pisala.
Govorila je svakome.
Govorila je o svemu.
Činilo se da je svoje misli stavljala svima na dlan.
A dijelila ih je samo s listovima svojih bilježnica.
Uvijek su morale biti žute.
I ukrašene cvijećem, po mogućnosti.
Kao i balkon.
Kao i zidovi njene sobe.
Kao i margine bilježnica.
Kao njeno najdraže mjesto.
Tamo daleko kraj mora.
Tamo gdje je sretna.
Tamo gdje je sunce.
Tamo gdje su valovi.
Tamo gdje je sloboda.
Tamo je bila ona.
Ona i čaša crnog vina.
Miris cvijeća.
Boje vina.
Gledala je život kako prolazi.
Oblaci.
Uspomene koje nosi vjetar.
Žuto lišće.
Lastavice.
Sve je pokret, sve je žurba.
A tamo je bila ona.
Ona i žuta bilježnica.
Taj južnjački vjetar puše,
ne prestaje.
Nosi sretne trenutke,
nosi zagrljaje,
nosi osmijehe,
nosi poglede,
nosi sreću iz zadimljenog kafića,
u onoj maloj ulici,
u onom dalekom gradu,
tamo na sjeveru,
kilometrima daleko,
ondje,
gdje je bila buka.
Ondje,
gdje je bio smijeh.
Ondje,
gdje je bio život.
Lete lastavice,
ne staju,
ne zaustavljaju se na svome putu.
Ona zavidi.
Želi se vratiti,
možda želi poći.
Ali želi.
Želi pokret,
želi smijeh,
želi onaj daleki grad,
želi crven nos od hladnoće,
suze od sreće,
dvije ruke u jednom džepu.
Želi.
Sanja.
Piše ove riječi,
na papiru svoje žute bilježnice.
I živi.
U onom dalekom gradu,
u zadimljenom kafiću,
s dvije ruke u jednom džepu.
