Svi smo mi umjetnici, a u sebi nosimo naše malo remek djelo. Radi se, znaš već, o našem srcu. Koliko toga ono prođe, koliko oštećenja doživi, koliko popravaka, koliko sjajnih poteza. Ipak, ovo je djelo drugačije od svih onih koje smo navikli gledati u muzejima nedjeljom popodne. Ono nikada nije dovršeno, ne može se izložiti na zidu galerije, naš pogled u njemu ne može uživati, a i da je to moguće, sumnjam da bi ga tek tako podijelili s drugima. Ali ipak, postoje i te posebne osobe, koje iako ne mogu vidjeti boje našeg srca, mogu ih jako dobro zamisliti. Ja svoje srce volim zamišljati kao mozaik. Svaka lijepa riječ, svaki zagrljaj, svaki osmijeh na njega pažljivo dodaje jednu kockicu, svaki put različite boje. Međutim, svaka suza, svaki rastanak, svaki pad predstavlja jednu kockicu koja ispada, i s vremenom, mozaik se počinje raspadati. Iz mog su mozaika već mnogo puta ispadali komadići, a ja sam ih šetajući ulicama s velikim osmijehom na licu stidljivo kupila dok su mi se rasipali ispod haljine. Skrivećki sam ih gurala u već pune džepove, nadajući se da nitko ne vidi moje boje. Nakon bezbroj dana i noći truda, napokon sam uspjela polijepiti sve poispadale dijelove svog mozaika, i kako to obično bude, nakon toga sam se bojala ikome svoje srce dati u ruke. A onda si došao ti. Upoznao si me s osmijehom na licu, iza kojeg sam, kao i uvijek, skrivala sve svoje strahove. Ali mislim da si me čuo, baš kao što sam i ja čula tebe. Mislim da si vidio moje boje, baš kao što sam i ja vidjela tvoje. Iako se nismo poznavali, na tvojim sam usnama pročitala da si to ti, da si ti ta osoba koju sam čitav život čekala da doda posljednje kockice koje su nedostajale mom mozaiku. Iako se nismo poznavali, sav je moj strah nekako nestao, i bez razmišljanja sam ti u ruke stavila svoje srce, vjerujući da je s tobom sigurno, da ćeš ga čuvati, unatoč svim pukotinama koje je na sebi već imalo. Tako je i bilo, nekako si sastavio i zadnje pukotine, a ja, ja sam te gledala s osmijehom, i svaki je trenutak s tobom mome djelu dodavao još neke nove boje, nikad prije viđene, nikad sjajnije. Svaki je tvoj zagrljaj moj mozaik pretvarao u najčarobnije djelo koje sam ikada vidjela. Vrijeme prolazi, a ja još uvijek iza osmijeha skrivam svoje strahove. Još uvijek zadrhtim svakog puta kada ispadne jedna kockica mog mozaika. Ali nekako je vratiš, nekako opet sve zajedno sastavimo. Znam da život nije samo sreća i jarke boje, znam da će iz mog mozaika i dalje ispadati komadići dok hodam ulicom, ali nadam se da ćeš ti i dalje biti tu da ih skupljaš sa mnom, dok me čvrsto držiš za ruku.
