"I nakon što se danima, satima trudiš objasniti zašto si takva kakva jesi, što te muči, dopizdi ti. Odustaneš i zatvoriš se jer ne možeš više, mislim, treba ti netko kome ćeš ispričati kako si provela dan, zašto si tako razdražljiva, umorna, sretna, ushićena, ma bilo kakva, ali ne želiš reći. Noću žurno izađeš iz sobe, ostaviš sve stvari na kuhinjskom stolu, ne kažeš nikome kamo ćeš, jer nemaš nikoga kome želiš vjerovati i ne želiš objašnjavati zašto želiš biti sama. I u dubini duše ne želiš biti sama, ali nemaš snage za ljude, ni za dobre, a niti za loše, nitko više nije tu i to tvojom voljom. Hodaš ulicom, prošećeš više puta po gradu, vraćaš se pet puta na ista mjesta, jer si popizdila, jer više vjeruješ osamljenoj klupi u parku. Sama si, a nisi sama. Poludjela si i ne možeš, a moraš, moraš jer voliš život i nisi sebična, ti ne bi dozvolila da se netko pita zašto te više nema i što je razlog tvoje praznine. Vratiš se kući, paziš da nitko ne primijeti da si uopće otišla, baciš se u krevet i sutra je sve u redu, nije u redu, ali mora biti u redu. Vjeruješ u sutra. Voliš sutra jer postoji mogućnost da će sutra biti ljepše nego noćas."
