#clanci

[suncano]

Poštanska marka profesora Baltazara

Hrvatska pošta pustila je 3. svibnja u optjecaj prigodnu poštansku marku „50. obljetnica nastanka animiranog serijala Profesor Baltazar“. 

Autorica poštanske marke je dizajnerica iz Zagreba Alenka Lalić, a marka s motivom profesora Baltazara i čarobne kapi iz zavrzlamatora tiskana je u višebojnom ofsetnom tisku. Naklada poštanske marke nominalne vrijednosti 3,10 kuna iznosi 100.000 primjeraka, a izdana je u arčiću od 8 maraka i s jednim privjeskom. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). Ovo izdanje, kao i sva ostala izdanja poštanskih maraka, može se kupiti u internetskoj trgovini Hrvatske pošte, www.epostshop.hr. Žig prvog dana je u uporabi od 3. i 4. svibnja u Poštanskom uredu 10101 Zagreb, Jurišićeva 13. Ovo izdanje prigodne poštanske marke realizirano je u suradnji s Udrugom profesor Baltazar.

[radiogornjigrad]

Josip Pupačić: Ne može se rastati od mene

slikovnost pablo picasso Ne može se rastati od mene Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju seni vode. Na granici, ni izvan granica. Niu granicama. Svijet je izvan svihgranica, izvan svih okvira; unutarjednog prostora, unutar jedne tišine –u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).A zemlja se ne može rastatiod sebe, ni od grada, ni od čovjeka.Zato nemojte pokušati da iseliteovaj grad;…

View On WordPress

[ucenicazivota]

Da li sam to stvarno ja

Uvijek je prolazilo pokraj mene nešto vezano uz vibracije. Na internetu se može pronaći hrpa opuštajuće glazbe na određenim frekvencijama, predavanja na određenim frekvencijama za lakše shvatiti, zapamtiti, za ovo za ono… Ja sam uvijek birala prirodni zvuk jer sam u podsvijesti držala da kako nam određena frekvencija, tj. ton, može činiti dobro tako nam može činiti i nešto što nije dobro. Sve dok…

View On WordPress

[paginula]

Brzo hodanje

Ovaj članak nastao je uz konzultaciju podataka na stranicama AK Agram, jer tamo se sportski hoda organizirano već niz godina i oni o ovom sportu znaju daleko više nego li autor koji se tek uči hodati.

Tradicija

Sportsko hodanje je atletska disciplina duge tradicije. Prvi puta je uvršteno na Olimpijske igre u Londonu 1908. godine, a neprekidno se održava na igrama od 1948. godine. Standardne discipline za muške natjecatelje su 20 i 50 km, što je nepromijenjeno od 1956. godine s iznimkom 1976. kad nije održano natjecanje na 50 km. Utrke u konkurenciji žena na 10 km uvrštene su na Olimpijske igre 1992. godine, a od 2000. godine održavaju se na distanci 20 km.

Pravila

Iako je hodanje svakodnevna prirodna ljudska aktivnost zdravih ljudi, a trčanje omiljena rekreacija milijuna ljudi natjecateljsko sportsko hodanje je vrlo specifična atletska disciplina brzog kretanja uz poštovanje propisanih pravila. Ta su pravila imala određenu evoluciju, a od 1995. godine vrijedi postojeća definicija u okviru Pravila natjecanja IAAF-a, kao pravilo 230.1, koje glasi:

Natjecateljsko brzo hodanje je napredovanje korakom na način da hodač ima kontakt s podlogom tako da se ne događa (ljudskom oku) vidljiv gubitak kontakta. Prednja noga mora biti isrpružena (tj. ne savinuta u koljenu) od trenutka prvog kontakta s podlogom do vertikalne pozicije noge.

Predrasude  i istina

S obzirom na navedeno, u pogledu sportskog ili natjecateljskog  hodanja česte su predrasude da ono izgleda neprirodno, pa da postoji veliki rizik od ozljeda. No, podaci govore nešto drugo. Oni nam otkrivaju da je učestalost ozljeda 5 do 10 puta manja nego u trčanju.  Osim toga, to je zahtijevan i ozbiljan sport. Hodači, naime,  moraju biti vrhunski pripremljeni ne bi li bili spremni za tzv. „B“ norme za olimpijske igre (1:24:30 za muškarce i 1:38:00 za žene). Postizanje velikih brzina uz poštovanje pravila zahtjeva vrlo veliku snagu, eksplozivnost, brzinu i izuzetnu izdržljivost, koncentraciju i snagu volje s obzirom na trajanje natjecanja. S obzirom na navedeno, sport nije široko popularan kao natjecateljski sport i u krugu elitnih natjecatelja ima razmjerno mali broj vrhunskih sportaša sposobnih sudjelovati na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama.

Mladi naraštaji

U zemljama s dugom tradicijom sportskog hodanja pripreme počinju od mlade dobi. U zemljama s najvećom hodačkom tradicijom (Rusija, Italija, Španjolska, Portugal, Ukrajina, Poljska, Češka i Slovačka, Australija, Kina, Meksiko, Kolumbija, Ekvador, Irska i Njemačka) hodanje se trenira sustavno te se djeca uključuju u trening hodanja u dobi između 10. i 14. godine, najčešće odabirom talentirane djece u atletskim školama. Hodačka natjecanja održavaju se u okviru juniorskih prvenstava Europe i svijeta, na Olimpijskim igrama mladih te na Svjetskim prvenstvima za mlađe juniore. Kako hodaju vrhunski mlađi juniori dovoljno govore rezultati prvaka svijeta  koje dajemo za ilustraciju  - 21:45 na 5.000 metara kod djevojaka i 40:51 na 10.000 za dečke.

Kako početi?

Odgovor na to pitanje nam može dati serija videa objavljenih na Youtubeu pod nazivom Volim hodanje, a možete se jednostavno i upisati u klub.te od stručnjaka iz prve ruke dobiti najbolju poduku.

[paginula]

Priča o Rogeru Bannisteru

Sve do svibnja 1954. u  sportskom svijetu vladalo je mišljenje da čovjek nije fizički sposoban otrčati milju ispod 4 minute. Bila je to barijera koju nitko nije bio kadar savladati. I tada se pojavio Roger Bannister – s vremenom od 3:59,4 postigao je prvi svjetski rekord ispod 4 minute za jednu milju. Iako je rekord trajao svega 46 dana, Bannister je postao zaslužan zbog rušenja mentalne barijere cijeloj trkačkoj zajednici.

Od tada je prošlo više od 60 godina. Tada student medicine, Bannister je imao stručni pristup rušenju barijere u kome je otkrio da ravnomjerno trčanje zahtijeva manju potrošnju kisika nego mijenjanje tempa. Stoga se usredotočio na dionice od četvrt milje i za vrijeme pauze za ručak trčao po deset takvih dionica sa štopericom u rukama, isprekidano dvominutnim odmorima. U pet mjeseci tim je vježbama uspio smanjiti te intervale sa 63 sekunde na 59.

Bannister se nije natjecao samo protiv vremena, već i protiv dvojice trkača – Amerikanca Wesa Santeea i Australca John Landyja, koji su također napadali 4 minute. Rekao je kako se sve svelo na to tko će imati bolje vremenske uvjete.

Njegov trener Franz Stampfl uputio je Bannistera da sudjeluje u susretu između Oxforda i Amaterskog atletskog saveza 6. svibnja 1954. rekavši mu da nastupi iako vrijeme nije idealno, te da, ako ne iskoristi ovu priliku, možda si neće oprostiti ostatak svog života.

Bio je u pravu. Bannister je nastupio, prešao ciljnu ravninu i uspio. Kasnije je izjavio da bi se srušio da nije bilo nekoga da ga pridrži. Bannisteru je u kolovozu te godine pošlo još jednom za rukom  oboriti barijeru od 4 minute nakon čega se oprašta od trčanja kako bi se u potpunosti posvetio medicini. Kao neurolog odredio je nekoliko rijetkih poremećaja i napisao udžbenik. Danas ima četvero djece i četrnaestoro unučadi i oni su, kaže Bannister, sve što ga zanima.