Palac gore

[paginula]

[paginula]

Njuška od psa

Mrkli je mrak. Na stubištu se ugasilo svjetlo, u hodniku također. Još malo pa će se pogasiti i noćne svjetiljke. Svi idu spavati, pa tako i ja i moj pas. Otvoren je prozor, čuje se tek povik kojeg Dinamovog navijača koji se vraća sa slavlja pobjede gradskog kluba i mjauk ulične mačke. No, i to je prošlo i sad se mogu ugodno ispružiti u svom krevetu. San mi sam od sebe dolazi na oči. Ispružio sam se, a moj pas do mojih papuča. Nastupila je tišina. Iz minute u minutu sve je tiše i tiše. image

Noćna je bonaca. Čuje se samo disanje psa. Ne, pogriješio sam. Otvorio sam oči i žmirkao. Učinilo mi se da čujem disanje dva psa. Palim svjetiljku i provjeravam. Da, do mojih nogu samo je jedan pas. I to moja prekrasna kujica koja se danas izigrala u parku kao nikad dosad. Sad je umorna i doista  nije čudno da je tako brzo zaspala. Otvara jedno oko i promatra me. Kao da mi kaže: Gazda, nemoj da ti ja postanem gazdarica i potjeram te u krevet. Poslušao sam taj njen pogled i legao se natrag.

U iščekivanju sam bonace. Okrenuo sam se na bok. Disanje je opet počelo. Ali sad je bilo ubrzano i podsjećalo je na njuškanje. Podsjetilo me to da sam danas prosuo kolačiće u spavaćoj sobi pa mora da se jedan našao pod krevetom. Okrenuo sam se na drugi bok i nastavio žmiriti u iščekivanju sna.

-          Pas, - rekao sam. – Na spavanac! Pusti sad kolačiće. Naći ćeš ih sutra!

Rukom sam je potražio do kreveta i uvidio da spava dubokim snom. Nije se obazirala niti na mene niti na moje disanje. Začulo se opet. Bilo je uporno, snažno. Prepao sam se i načulio svoje uši,a moj pas, ugledavši se na mene, svoje.

Njuškanje je dopiralo s ulaznih vratiju. Stao sam u hodnik i promatrao ih. Svjetlo nisam palio iz predostrožnosti. Možda je navijač? Izgubio je kovanicu za aparat za kavu? Ta kasno je, svima treba kava dok čekaju tramvaj za povratak kući, a stubišta su, zna se, puna kovanica.

Dok sam ja tako razmišljao u polusnu što bi se to ispred mojih ulaznih vrata moglo dešavati, ona su se počela drmusati. Njušitelj je silom htio unutra. Uzeo sam partviš kao osiguranje, upalio svjetlo i pogledao kroz špijunku. Vani je bio mrak. Mrkli, mrkli mrak, ne pretjerujem! I mene je uhvatio strah kao nikad dosad.

Kakav li je to samo navijač? Čuči li pred vratima? Je li mu zamirisalo po palačinkama koje smo pekli tu večer? Kako bilo, sagnuo sam se i ja i stao gledati u prostor ispod vratiju, tik do otirača. Zrak iz nosa njušitelja snažno je prodirao do mog prehlađenog nosa. Vrata se nisu prestajala drmati.

Okrenuo sam se leđima i naslonio se na njih i uzdahnuo. Kakvo li je to bilo samo iskustvo! Horor nad hororima! Moj pas je vidio da sam počeo histerizirati i odlučio preuzeti inicijativu. Stala je i moja kujica, naime, njuškati. Ohrabrila se i onako snena stala mahati repom. Uslijedila je njena komunikacija Morseovom abecedom s njušiteljem na stubištu. Nisam znao o čemu razgovaraju, ali to je izgledalo otprilike ovako:

-          NJUH-NJUH, NJUHNJUH-NJUH, NJUH-NJUH-NJUH, NJUHNJUHNJUH!

Ponavljam vam, pojma nemam o čemu je tu bilo riječi, ali prema mahanju repom shvatio sam da nije bilo razloga za nekakvu bojazan. Stoga sam odlučio otvoriti vrata. Okrenuo sam ključeve i donju bravu, a zatim posegnuo za ručkom i okrenuo gornju. Lagano sam otvorio vrata. Kroz otvor je provirila strašna, vlažna crna njuška koja je silom htjela unutra! Pod njenom silinom vrata su se otvorila i ja sam pao na pod. Igre su počele.

Jazavčar Dex iz parka ušao je uz svu pompu u naš stan, stao pred svoju prijateljicu i liznuo je u njušku u čast svoje dobrodošlice. Zatim je na prije nepunih mjesec dana okrečenom zidu označio da je ovo njegov teritorij (još sam mu samo morao uručiti vlasnički list!) i okrenuo se na leđa. Psećim žargonom rekao je: Pomazi me, ti čudovište ljudsko u šlapama! Znaš koliko mi je trebalo da dođem do svoje ljubavi! Ja sam samo običan jazavčar! Sve te stepenice, pa čekanje pred vratima! Vi ljudi stvarno nemate razumijevanja kad je ljubav u pitanju! A ja vašu kujicu naprosto obožavam! Ponavljam, obožavam!

I tako se novi par igrao u mom hodniku u tu kasnu noć. Dok sam ja oblačio tenisice iz dvorišta je dopirao povikivanje Dexove vlasnice.

-          Dex! Di si, Dex?! – vikala je u 1 ujutro i dodala – Makni se od mene, nevaljaljče jedan! Idući put navijaj pred TV-om kao svi normalni ljudi, a ne spavati tu po tuđim autima, mulac jedan!

-          Da, gospođo, - dodao je navijač. – Pozovete mi taksi?

-          Da ne bi! – odgovorila je ljutita vlasnica.

Izišao sam na balkon i otklonio gospođi brige rekavši joj da je njen jazavčar kod mene na sigurnom i da se igramo u hodniku. Pozvao sam je gore na kapljicu, pridružio se i Bad Blue Boy. Bila je to noć za pamćenje ispunjena sretnim lavežom, pjesmom i pokojom psovkom na novog Dinamovog trenera.

[paginula]

[paginula]

Stiga je Tonči!

Autor slike: Vasko Lipovac

Tonči, ili odmilja Toni, je naš rođak s mora. Svake godine negdje u ovo zimsko vrijeme stiže u Zagreb. Sa sobom ponese nekoliko pršuta, nešto vina i maslina, pa pozvoni u 5 sati ujutro.

  - Dobro jutro, bili svite! – derao se još s vratiju na sav glas. – Ajmo, ustaj, ustaj! Stiga je Tonči!

 U pidžami češući zatiljak promatram što radi. Mumljam mu nešto, no ni samom mi nije jasno što.

 Prije nego što nastavim, morate nešto znati: Tonči ima 70 godina, ali zato je zdrav k'o dren. Svakog dana ide u ribe, uredno marenda i koliko spava za ljepotu reklo bi se da je ljepši i od Kate Moss. Dakle, voli sebe kao nijedno drugo biće. Osim toga, jako pazi na bonton.

 - A ti ne bi pozdravija svog Tonija? – upita me onako glasno kao što bi Pavarotti da glumi u operi Pijetao na krovu. – E reče se: Šjor Toni, kako ste? Jel' vas što boli? A šta da ti rečen, dite moje? Bole me leđa k'o sam vrag! Zato sam i doša, da me dotor Bilić uslika!

 Doktor Bilić je još jedan rođak. Ne naš, već Tončijev. Kao nećak njegove žene mora mu osigurati najbolju zdravstvenu skrb. Dotad nas je već triput zvao i upitao uvijek isto:

 - Jel' stigao? Ajme, nemojte da mi ne javite! Ubit će me teta! Ako ne ona, onda šjor Toni!

- Ma ako ubije vas, ubit će i nas. – tješili smo ga.

 Bilo je 5 i 15 kad smo sjeli u kuhinju i stali rezati pršut. Umorna oka prebacivao sam slani zalogaj iz jednog kraja usta u drugi gledajući u njegova kako ne prestaju s pričom.

 - I tako, - zastao je konačno. – A kako ste mi vi? Ti mi mali izgledaš nekako neispavano. Slušaj sad dobro: dođi ti meni dole, pa ćemo nas dva u ribe. E da vidiš šta ćeš spavat! Doduše, nešto me kolina muče, pa ne mogu baš dugo, al zato ćeš mi ti pomoć! A, šta kažeš?

Ostatak sam prespavao. Probudio sam se s komadićem pršuta u ruci tek za nekoliko sati. Taman se Tonči vratio iz ordinacije.

 - O, lipoto! Probudija se da isprati Tonija? Ma znaš, nisi ti tako loš momak, samo mi moraš više spavat.

 Jadni ga je doktor Bilić odvezao na autobus. Za nekoliko dana nazvala nas je njegova uplašena žena, ne zna gdje je. Tek kasnije saznali smo kako ga je pronašao neki službenik na kolodvoru kako u autu mirno spava.

 - Otišao je Toni, otišao je šjor Toni... – ponavljao je dok ga je ovaj budio.

 Zbilo se to lani. Ove godine stigla nam je samo razglednica s mora:

 Dragi moji, javljam vam tužnu vijest. Vaš Toni ima gripu, tek toliko da znate. Ljubi vas, Tonči.

 Sjeli smo u auto i zabrinuti se zaputili put njegove kuće. Kad smo stigli bilo je podne.

 - Toni vas sad ne može primit. – rekla nam je Kate, njegova žena. – Sad spava, dođite koji drugi dan.

 Zakleli smo se, to je bilo to! Nema Tonija više u našoj kući! Ni govora!

 Dok ovo pišem doktor Bilić slika šjor Tonija.

[paginula]

Ja to mogu - 1. dio

Dvorana je bila nevelika, ali dostatna da primi sve znatiželjnike koji su htjeli pogledati gradsko natjecanje malih karatista. Filip se mjesecima pripremao za taj veliki događaj. Trener mu je naložio da što više vremena vježba i sam. Kate nisu lak posao, rekao mu je.  Ne smiju se olako shvatiti. Želi li uspjeti kate mora izvesti besprijekorno.

Filip ga je shvatio ozbiljno. Stoga je zadnje tjedne prije natjecanja proveo više-manje u hodniku izvodeći sve poteze kojima ga je podučavao.

Susjedi su zvukove koje je proizvodio slušali što s prozora, što s dvorišnih balkona.

-          Eto ti na! Eto ti na! Eto ti na!  Ichi[1] i ni! Ni i san! – vikao je iz sveg glasa. Kada bi potamanio sve svoje zamišljene neprijatelje  sjeo bi u tatinu fotelju s priručnikom za karate i na velikim fotografijama stao proučavati pokrete.

Karatist iz knjige bio je zastrašujuć. Imao je gustu,  crnu kosu, malene kose oči, mršav stas i izbečene zube. U svaki pokret taj se Japanac uživljavao što je više mogao. Ili je barem tako samo pozirao. No kako bilo, djelovao je kao netko spreman pokazati tko je tu tata-mata. Stoga  je to odlučio učiniti i Filip vježbajući pred svojim zrcalom.

Sve je uvježbao – i izgled, i grimase, ali i odgledao sve dijelove Karate kida! I zatim je došao nastup.

Gomila ljudi pogleda usredotočenih na natjecanje pratila je svaki nastup. Bio je  treći po redu. Mama mu je vezala bijeli pojas i popravljala friško izglačani kimono. Htjela je da izgleda kako se spada – kao perspektivni mladi karatist. Tata ga je s druge strane ohrabrivao lupkanjem po ramenu. Tako ohrabren i izglačan stupio je na sredinu dvorane. Mnoštvo mu je zapljeskalo. Naklonio se sucima, pa publici. Kata je mogla započeti. Prvi pokret prošao je dobro. I drugi. U trećem se već oslobodio, a u četvrtom je mahao iz sve snage. Eto ti na! Eto ti na, vikao je u sebi iz sveg glasa! Namjestio je grimasu karatista iz knjige. Krajičkom oka uhvatio je suce kako ga gledaju s odobravanjem. Gledao ga je tako i trener. Samo tako, pokazivao je kimanjem. Idemo! I tako je napravio još jedan potez, pa još jedan potez, i još jedan, sve dok se nije umorio i rekao sebi – ne mogu više. Stao je. Preostalo mu je snage za samo još jedan udarac. Eto ti na! Ni!

Ispostavilo se da ga ni suci više nisu imali snage gledati. Na bodovnoj tabli ostao je na nuli. Još i danas se priča među karatističkim legendama o klincu koji je pet puta pogodio semafor, pao prilikom udarca nogom i najosnovnijeg zamaha rukom. Trener je lijepo objasnio roditeljima da jednostavno mora trenirati neki drugi sport. Neki u kojem se sjedi, na primjer.

[1] Japanski brojevi koji se koriste i u karateu. (1 – ichi, 2 – ni, 3 – san, 4 – shi (ili yon), 5 – go, 6 – roku, 7 – shichi (ili nana), 8 – hachi, 9 – kyu, 10 – jyu).

[paginula]

Brzo hodanje

Ovaj članak nastao je uz konzultaciju podataka na stranicama AK Agram, jer tamo se sportski hoda organizirano već niz godina i oni o ovom sportu znaju daleko više nego li autor koji se tek uči hodati.

Tradicija

Sportsko hodanje je atletska disciplina duge tradicije. Prvi puta je uvršteno na Olimpijske igre u Londonu 1908. godine, a neprekidno se održava na igrama od 1948. godine. Standardne discipline za muške natjecatelje su 20 i 50 km, što je nepromijenjeno od 1956. godine s iznimkom 1976. kad nije održano natjecanje na 50 km. Utrke u konkurenciji žena na 10 km uvrštene su na Olimpijske igre 1992. godine, a od 2000. godine održavaju se na distanci 20 km.

Pravila

Iako je hodanje svakodnevna prirodna ljudska aktivnost zdravih ljudi, a trčanje omiljena rekreacija milijuna ljudi natjecateljsko sportsko hodanje je vrlo specifična atletska disciplina brzog kretanja uz poštovanje propisanih pravila. Ta su pravila imala određenu evoluciju, a od 1995. godine vrijedi postojeća definicija u okviru Pravila natjecanja IAAF-a, kao pravilo 230.1, koje glasi:

Natjecateljsko brzo hodanje je napredovanje korakom na način da hodač ima kontakt s podlogom tako da se ne događa (ljudskom oku) vidljiv gubitak kontakta. Prednja noga mora biti isrpružena (tj. ne savinuta u koljenu) od trenutka prvog kontakta s podlogom do vertikalne pozicije noge.

Predrasude  i istina

S obzirom na navedeno, u pogledu sportskog ili natjecateljskog  hodanja česte su predrasude da ono izgleda neprirodno, pa da postoji veliki rizik od ozljeda. No, podaci govore nešto drugo. Oni nam otkrivaju da je učestalost ozljeda 5 do 10 puta manja nego u trčanju.  Osim toga, to je zahtijevan i ozbiljan sport. Hodači, naime,  moraju biti vrhunski pripremljeni ne bi li bili spremni za tzv. „B“ norme za olimpijske igre (1:24:30 za muškarce i 1:38:00 za žene). Postizanje velikih brzina uz poštovanje pravila zahtjeva vrlo veliku snagu, eksplozivnost, brzinu i izuzetnu izdržljivost, koncentraciju i snagu volje s obzirom na trajanje natjecanja. S obzirom na navedeno, sport nije široko popularan kao natjecateljski sport i u krugu elitnih natjecatelja ima razmjerno mali broj vrhunskih sportaša sposobnih sudjelovati na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama.

Mladi naraštaji

U zemljama s dugom tradicijom sportskog hodanja pripreme počinju od mlade dobi. U zemljama s najvećom hodačkom tradicijom (Rusija, Italija, Španjolska, Portugal, Ukrajina, Poljska, Češka i Slovačka, Australija, Kina, Meksiko, Kolumbija, Ekvador, Irska i Njemačka) hodanje se trenira sustavno te se djeca uključuju u trening hodanja u dobi između 10. i 14. godine, najčešće odabirom talentirane djece u atletskim školama. Hodačka natjecanja održavaju se u okviru juniorskih prvenstava Europe i svijeta, na Olimpijskim igrama mladih te na Svjetskim prvenstvima za mlađe juniore. Kako hodaju vrhunski mlađi juniori dovoljno govore rezultati prvaka svijeta  koje dajemo za ilustraciju  - 21:45 na 5.000 metara kod djevojaka i 40:51 na 10.000 za dečke.

Kako početi?

Odgovor na to pitanje nam može dati serija videa objavljenih na Youtubeu pod nazivom Volim hodanje, a možete se jednostavno i upisati u klub.te od stručnjaka iz prve ruke dobiti najbolju poduku.

[paginula]

Priča o Rogeru Bannisteru

Sve do svibnja 1954. u  sportskom svijetu vladalo je mišljenje da čovjek nije fizički sposoban otrčati milju ispod 4 minute. Bila je to barijera koju nitko nije bio kadar savladati. I tada se pojavio Roger Bannister – s vremenom od 3:59,4 postigao je prvi svjetski rekord ispod 4 minute za jednu milju. Iako je rekord trajao svega 46 dana, Bannister je postao zaslužan zbog rušenja mentalne barijere cijeloj trkačkoj zajednici.

Od tada je prošlo više od 60 godina. Tada student medicine, Bannister je imao stručni pristup rušenju barijere u kome je otkrio da ravnomjerno trčanje zahtijeva manju potrošnju kisika nego mijenjanje tempa. Stoga se usredotočio na dionice od četvrt milje i za vrijeme pauze za ručak trčao po deset takvih dionica sa štopericom u rukama, isprekidano dvominutnim odmorima. U pet mjeseci tim je vježbama uspio smanjiti te intervale sa 63 sekunde na 59.

Bannister se nije natjecao samo protiv vremena, već i protiv dvojice trkača – Amerikanca Wesa Santeea i Australca John Landyja, koji su također napadali 4 minute. Rekao je kako se sve svelo na to tko će imati bolje vremenske uvjete.

Njegov trener Franz Stampfl uputio je Bannistera da sudjeluje u susretu između Oxforda i Amaterskog atletskog saveza 6. svibnja 1954. rekavši mu da nastupi iako vrijeme nije idealno, te da, ako ne iskoristi ovu priliku, možda si neće oprostiti ostatak svog života.

Bio je u pravu. Bannister je nastupio, prešao ciljnu ravninu i uspio. Kasnije je izjavio da bi se srušio da nije bilo nekoga da ga pridrži. Bannisteru je u kolovozu te godine pošlo još jednom za rukom  oboriti barijeru od 4 minute nakon čega se oprašta od trčanja kako bi se u potpunosti posvetio medicini. Kao neurolog odredio je nekoliko rijetkih poremećaja i napisao udžbenik. Danas ima četvero djece i četrnaestoro unučadi i oni su, kaže Bannister, sve što ga zanima.

[paginula]

[paginula]

[paginula]